Stjepan Blažetin, Vinko Brešić: VIVISEKCIJE KNJIŽEVNOSTI / Tomislav Žigmanov

                                                                                                             (istinomer.rs)

 

TOMISLAV ŽIGMANOV: VIVISEKCIJE KNJIŽEVNOSTI

(Vojvođanske i ine književne teme hrvatske), Istarski ogranak DHK

i Hrvatsko akademsko društvo Subotica, Pula – Subotica, 2018., 197 str.

VRIJEDAN DOPRINOS KNJIŽEVNOPOVIJESNOJ KROATISTICI

STJEPAN BLAŽETIN (lupiga.com)

 

Književnik, profesor filozofije, političar, ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata u Subotici te nositelj nekoliko književnih nagrada Tomislav Žigmanov svojim je tekstovima neprestano nazočan u hrvatskoj (prije svega vojvođanskoj) književnoj i znanstvenoj javnosti. Svojom novom knjigom (Vivisekcije književnosti: vojvođanske i ine književne teme hrvatske) Tomislav Žigmanov zapravo nastavlja put koji je umnogome anticipirao knjigom Izazovi, sabiranja, sumjeravanja i tumačenja (Pečuh, 2012.). Riječ je prije svega o tematizaciji književnosti Hrvata u Vojvodini o opisu konteksta u kojem ona
nastaje te o pokušaju usustavljivanja hrvatske književne produkcije koja nastaje na lijevoj obali Dunava.

Knjiga je podijeljena na dva dijela. U provom dijelu nalazi se 6 rasprava, a u drugom 26 književnokritičkih tekstova. Osim rasprave Andrićeve filozofijsko-etičke univerzalije (fragmenti), ostali su tekstovi posvećeni pitanjima i problemima hrvatske književnosti u Vojvodini. Andriću posvećen tekst i osebujnom jezičnom stilizacijom odudara od ostalih te podsjeća na kritike u drugom dijelu knjige. Prema navodima u tekstu može se zaključiti da autor svoje inače utemeljne opservacije donosi prije svega na temelju Andrićeve meditativne proze (Znakovi pored puta, Sveske). Bilo bi doista zanimljivo sve to ovjeriti i na Andrićevim pravim fikcionalnim tekstovima.

Ostale rasprave iz prvoga dijela knjige (Prvi svjetski rat u pjesništvu Hrvata u Bačkoj; Ideologije i sudbine književnog stvaralaštva i života Ivana Kujundžića, Ante Jakšića i Balinta Vujkova; Suvremeno pjesništvo u bačkih Hrvata na bunjevačkoj ikavici – faktografska panorama i pjesničke strategije; Suvremena „lirika“ bezdušja u „Nastavnom planu i programu bunjevačkog govora s elementima nacionalne kulture“; Identitetske sastavnice i slike svijeta Bunjevac(=k)a u tri pripovijetke Veljka Petrovića prije svega propituju različite aspekte odnosa književnosti i društva pa tako ponajviše dotiču područje sociologije književnosti. Autor ističe negativne posljedice koje proizlaze iz rubnog i manjinskog položaja hrvatske književnosti u Vojvodini, naglašava nedostatak normalnog funkcioniranja književnosti kao sustava, govori o neiščitanosti te književnosti, nedostatku valorizacije, osjećaju iskorijenjenosti, zapostavljenosti pa i izgubljenosti. Čitatelj na taj način dobiva uvid u književni život jedne zajednice koja se svim silama bori za opstanak unatoč teškom položaju i slabim resursima. Žigmanovljevi književnopovijesni i književnokritički uvidi, međutim, upravo potvrđuju da je takvo stanje konstanta na tim prostorima, a ne posebnost sadašnjeg trenutka. U tome se onda i krije objašnjenje zašto je književnost Hrvata u Vojvodini upravo takva kakva jest, a ne drugačija. Ona možda ne može biti (a možda i ne treba biti!) drugačija, nego upravo onakva kakva jest, bez obzira na to što bi autor knjige volio vidjeti ne samo nekoliko nezrelih jabuka kao u Perivoju od slave u Zoranićevim Planinama, već mnoštvo lijepih plodova i u svim mogućim smislovima rascvjetanu hrvatsku književnost ispod podunavskog podneblja.

Posebno je u tom smislu indikativna rasprava Suvremena „lirika“ bezdušja u „Nastavnom planu i programu bunjevačkog govora s elementima nacionalne kulture“ , koja s jedne strane ukazuje na žalosne posljedice srbijanske državne politike prema Hrvatima u Vojvodini, pa smo danas prinuđeni govoriti i o Bunjevcima koji sebe ne smatraju Hrvatima, a s druge strane pokazuje kakve posljedice može imati nedovoljno izgrađena književna infrastruktura, nedostatak književne kritike i valorizacije tekstovnih (književnih) ostvarenja. Svojim tekstom Žigmanov s pravom ističe veliku odgovornost svih koji odlučuju o tome koja će književna djela postati dijelom onih nastavnih planova i programa čija je ključna zadaća prenositi kulturu nacionalne manjine na mlađe naraštaje
i izgrađivati njihovu nacionalnu svijest. Nije svejedno koja se književna djela preporučuju za učenike, koja će književna djela naći svoje mjesto na stranicama udžbenika. Nastavni planovi i programi s elementima bunjevačke (hrvatske) nacionalne kulture trebaju (trebali bi) biti izrađeni temeljem književnog kanona hrvatske književnosti u Vojvodini do čega se može doći izgrađivanjem već spomenute književne infrastrukture. Žigmanovljevi uvidi, iako katkad možda prenaglašavaju društvenu uvjetovanost književnosti, koja je, čini se, očitija u manjinskom i rubnom položaju nego u središtima hrvatske književne produkcije, pokazuju međusobnu isprepletenost i uvjetovanost književnih, kulturnih, društvenih, ideoloških itd. elemenata.

I drugi dio knjige, koji sadrži 26 kritičkih tekstova, potvrđuje da Žigmanov ne bježi od angažiranosti i jasnog iznošenja vlastitih stavova. S ponešto pretjerivanja moglo bi se reći da prvi dio ove knjige kao i već spomenuti Izazovi, sabiranja, sumjeravanja i tumačenja stvaraju kontekst za književne kritike u kojima se ovjeravaju pa i potkrepljuju iznesene tvrdnje. Nekoliko je kritičkih osvrta koji ne tematiziraju književnost Hrvata u Vojvodini, ali su i oni u nekom smislu uvijek u funkciji potvrđivanja autorovih stavova iznesenih u prvom dijelu knjige. Tako na primjer u tekstovima Odisejev svijet (živi i) u Preku i Poetika života, ukotvljena u Zlobinju, fantastna smjera sada na zvijezde naglašava se vrijednost dijalektalne književnosti što može poslužiti kao primjer svima koji u Vojvodini još uvijek nisu načisto s vrijednostima mjesnih govora, bunjevačke
ikavice. Tekstom Stvaranje daleko od zavičaja se ne primjećuje progovara o zbirci pripovijedaka Nevena Ušumovića rođenog u Subotici, kojega je rodni grad naprosto zaboravio. Točnije, nije ga zaboravio jer tu je tekst Tomislava Žigmanova pred nama! Čitajući Žigmanovljevu recepciju raznovrsne, mahom književne produkcije, jasno se prepoznaju autorove simpatije. Književna kritika i iziskuje zauzimanje stava što nije uvijek lako dosljedno sprovesti.

Knjiga Tomislava Žigmanova s jedne strane donosi informacije o književnoj produkciji vojvođanskih Hrvata, a s druge strane objašnjava procese u toj književnosti te tako pomaže svome čitatelju „razabrati u pletivu“ koja nastaje u procjepu tradicionalnog i modernog, između ruralnog nasljeđa i urbane globalizirane bešćutnosti XXI. stoljeća.

„Vivisekcije književnosti: vojvođanske i ine književne teme hrvatske“ Tomislava Žigmanova daje relevantan uvid u književnost vojvođanskih Hrvata, jasno detektira brojne probleme, valorizira književnu produkciju, što je neophodno za kritičko usustavljivanje književnih pojava, te na taj način daje vrijedan doprinos književnopovijesnoj kroatistici.

 

(Stjepan Blažetin © IO DHK)

_____

VIVISEKCIJE SVJEDOČE I TUMAČE

VINKO BREŠIĆ (dhk.hr)

 

Pjesnik, pripovjedač i esejist, u novije doba i političar Tomislav Žigmanov (Tavankut, 1967.) pripadnik je sada već srednje generacije hrvatskih intelektualaca koji živi Subotici i radi u Zavodu za kulturu vojvođanskih Hrvata, od osnutka kao njegov čelnik. Svojim tekstovima, stavovima i društvenim angažmanom uspio se nametnuti ne samo svojoj najneposrednijoj sredini, nego i kulturnoj javnosti matične mu domovine. S pravom se može reći da je upravo Žigmanov jedan od onih indikatora koji pokazuje ne samo granice i domete nacionalne duhovnosti, već i njezinu ustrajnost, životnost i cjelovitost
usprkos mnogim traumama i problemima koje pozicija granice, odnosno ruba ili margine implicira. Štoviše, u mnogome naslonjen na svoje prethodnike minulih stoljeća, on svu svoju duhovnu energiju kao da podređuje jednome jedinom cilju: da se očuva rub na kojemu živi i radi, jer se tako najbolje čuva samo središte. No, živjeti granicu a ne čitati ju isto je kao da granice nema. A bez granica ničega i nikoga: nema forme, rekao bi davni A. B. Šimić, nema identiteta, rekli bismo mi danas. Jer granice su ono što nas određuje. Sve to dobro osjećajući i znajući, Tomislav Žigmanov posvetio se upravo čitanju jednoga od najizloženijih nacionalnih rubova, tj. kulturnoga supstrata prošlosti i sadašnjosti Hrvata u Vojvodini. Rezultate svoga čitanja tijekom zadnjega desetljeća sada je sabrao u rukopisnu knjigu književnih rasprava i kritika pod indikativnim naslovom Vivisekcije književnosti – vojvođanske i ine književne teme hrvatske.

Riječ je o tridesetak priloga razvrstanih u dvije naslovima pokrivenim cjelinama: Vivisekcije pulsiranja književnosti i Vivisekcije knjiške produkcije. Prva uključuje četiri oveća teksta od kojih prva dva (Prvi svjetski rat u pjesništvu Hrvata u Bačkoj i Suvremeno pjesništvo u bačkih Hrvata na bunjevačkoj ikavici) idu za tim da napokon književnopovijesno usustave pjesničku produkciju bačkih Hrvata. Drugu cjelinu čini 25 na dah pisanih kritičkih osvrta na žanrovski raznovrsnu književnu produkciju suvremenih hrvatskih autora – pjesnika, pripovjedača, esejista i znanstvenika, što s obzirom spomenute uvodne sinteze nesumnjivo idu za tim da jednoga dana posluže kao
građa za novu sistematiku.

Prepoznata, usustavljena i osviještena mahom zavičajna građa u najnovijem autorovu čitanju progovara kao namjerna cjelina koja pokazuje u prvome redu autorove čitateljske sklonosti, a potom i pomno razrađen projekt praćenja nacionalne književne scene, da bi je jednoga dana mogao iz svoga kuta pospremiti i ocijeniti. Velik je to, izazovan i nimalo jednostavan posao za usamljenoga istraživača koji djeluje na više razboja, i to još uvijek bez snažnije institucionalne potpore. Iz većinom esejističko viđenih vojvođanskih i inih književnih tema hrvatskih nerijetko izbija poneka jedva kontrolirana emocija i osobna sudbinska zauzetost u rasponu od političke mobilizacije do lirske inkantacije, i baš to čitatelja ne ostavlja ravnodušnim. Predmet je toliko živ, a pogled angažiran da Žigmanovljevu čitanju uistinu odgovara operativni pojam tipičan prije za medicinsku, nego li za književnu struku: vivisekcije, tj. rezanje živoga tkiva, zadiranje pod kožu korpusa kojemu je vlastita koža nerijetko Prokrustova postelja. U tome smislu ova Žigmanovljeva knjiga uvelike podsjeća na prethodnu mu knjigu srodnih priloga i preokupacija uz jednu prevažnu razliku: da je u međuvremenu vlastitim zauzimanjem uvelike pridonio operacionalizaciji rada u profiliranju i statusu vlastitoga mu nacionalnoga okrajka. Baš kao i prethodna, sada i Vivisekcije imaju također dvojaku ulogu – da svjedoče i da tumače. Pri tome ostaju primarno ono što jesu: čitko, angažirano i moderno literarno štivo, kojemu se ne mogu odreći šarm i energičnost. Čak ni onda kad posve ne dijelimo autorov ukus i stavove.

I o ovoj se zbirci Žigmanovljevih rasprava i kritika može govoriti kao o respektabilnoj monografiji koja na visokoj razini registrira i problematizira aktualne kulturne, u prvome redu književne teme „zagraničnih Hrvata na Istoku“ te pridonosi kritičkome usustavljivanju samo geografski rubnoga dijela nacionalne baštine.

 

(Vinko Brešić © IO DHK)

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.