Vanesa Begić: TALIJANSKI STIHOVI HRVATSKOGA PJESNIKA / Daniel Načinović

TALIJANSKI STIHOVI HRVATSKOGA PJESNIKA

DANIEL NAČINOVIĆ: LO SCHIAVONE, „Josip Turčinović“ <i dr.>, Pazin, 2018., 157 str.

 

Najnovija knjiga pjesnika, kantautora, prevoditelja, novinara i ilustratora Daniela Načino-vića ona je objavljena na talijanskom jeziku i naslovljena Lo Schiavone, s podnaslovom „Versi italici di un poeta croato – antologia dell’autore“ (u slobodnu prijevodu: Italski stihovi hrvatskoga pjesnika – autorski izbor).

Knjiga sadrži sve pjesnikove dosad objavljene pjesme na talijanskom, koje je prethodno objavio u trima zbirkama: Ur (Mara, Pula, 2002.), potom Pitture rupestri (Stjenovite sli-ke, Milano, 2008.) i Orme armoniose (Skladni tragovi, Empoli, 2012.), te niz novih stiho-va.

Schiavone/i je bio naziv za mornare koji su u mletačko doba dolazili s istočne, mahom hrvatske obale Jadrana, a bili su cijenjeni zbog hrabrosti i upornosti. Bio je to i naziv za umjetnike i obrtnike koji su tijekom minulih stoljeća djelovali u Italiji, a podrijetlom su također bili s istočnih jadranskih strana.

U tom smislu Načinović piše kako su ga sve te činjenice potaknule da upravo tako na-slovi zbirku. U uvodu objašnjava etimologiju povezanu s naslovom – od pridjeva i imeni-ce slavo, pa sve do negativnih konotacija toga pojma (šćavun, npr.; ne zaboravimo da tal. lo schiavo znači rob) u tršćanskome i istromletačkom narječju.

Od pjesnika poezija „traži“ i strogu te upornu „vježbu“, kako bi se postigla ravnoteža iz-među oblika i sadržaja, te marljiv istraživački rad glede odabira riječi, kako bi se pre-mostila aprosimaktivna težnja te lingvistički, uvjetno rečeno, „menefragizam“, što je, ob-oje, danas u književnosti itekako prisutno.

Od primatelja poezija, pak, „traži“ najdublju koncentraciju i poniranje, da bi shvatio tekst koji nije uvijek lako iščitati otprve. Premda može zazvučati otrcano, i ovom prilikom valja naglasiti kako je poezija razmjerno malo čitana, no gotovo svatko tko ima književne ambicije prije će pokušati napisati pjesmu negoli prozu, primjerice, i to neovisno o kva-liteti, a mnogi koji ipak čitaju poeziju ne mare baš za tim što poetski diskurs doista zahtijeva od čitatelja i njegovih književnih sklonosti. Današnji čovjek živi užurbano, svik-nut je na brzu informaciju s teleteksta i/ili interneta, „umrežen“ je, a u stvarnosti po-vršan i banalno ukalupljen.

No, Načinović i ovom knjigom pokazuje kako ne mora sve nužno biti tako, da postoji kvalitetno pjesništvo koje iziskuje pozorna čitatelja, nerijetko i opetovano čitanje, te nudi niz interpretativnih mogućnosti, mnoštvo spoznaja i zanimljivosti u svakom pogledu. Njegov je stil dopadljiv i kreativan, stilistički bogat i maštovit, a bio je već predmetom ozbiljnih književnih i povijesnih raščlamba, primjerice onih pulske sveučilišne profesorice Elis Deghenghi Olujić u povodu zbirke Orme armoniose.

Duboka duhovnost i živi vjerski osjećaji proizlaze iz lirike ciklusa Ur. Naslov je navedene zbirke (a ovdje ciklusa) znakovit. Ur je drevni sumerski grad pored Eufrata, koji je, pre-ma Bibliji, bio domovinom Abrahamovom, prvoga „patrijarha“ koji je svoj narod poveo put Obećane zemlje.

Vrlo je zanimljiva Bajka potonulih zvona, posvećena prvenstveno djeci, ali ne samo nji-ma. Budući da je riječ o bajci kao žanru, sretan svršetak nije mogao izostati. U 12 kitica iščitavamo pustolovine mnoštva morskih i inih bića, a budući da je svaki stih iznimno sugestivan, čitatelj stječe dojam kao da prelistava slikovnicu iz koje izviru nada, čežnja, a ponekad i tjeskoba, no sve se naposljetku rješava pozitivno.

Prenesena su značenja ostvarena metonimijski i metaforički, cjelokupna je ova zbirka znakovito metaforično putovanje kroz daleke, mistične, religiozne i egzotično zagonet-ne svjetove. U brojnim pjesmama pozornost je usmjerena na ponekad čak banalne stvari i predmete, koji „progovaraju“, kazuju svoju priču, ali autor ni na takvim mjestima formalno-sadržajno nikada nije nedostatan niti mu se ikad potkrade suvišak građe.

Ovo je zasigurno Načinovićeva pjesnička zbirka u kojoj je autor naglašenije prisutan naj-intimnijim iskazima svoje duše i gdje je osobito izražena metapoetska funkcija napisa-noga. Iznimno su bogate i sugestivne metafore, naglašena je liričnost stihova te glazba, kadence koje tvore određene misaone cjeline poput skladbi u dur tonalitetu, gdje kao da dolazi do simbioze s melankoličnijim, sjetnijim molom, a svaka pjesma ima i zasebnu „priču“, itekako snažnu i upečatljivu.

VANESA BEGIĆ (glasistre.hr)

Posebno je dojmljiva pjesma La battaglia di primavera (Proljetna bitka; San Giorgio e il drago / Sveti Juraj i zmaj), koju možemo tumačiti i autobiografskom lirikom, gdje se pje-snik, poput svetoga Jurja, „susreće“ sa zmajem iznoseći vrlo osobnu, osjetljivu temu o kojoj kazuju stihovi: „neće biti svećenik / bit će pjesnik“. Uostalom, obojica jesu, moraju biti u vjeri i od vjere, recimo to i doslovno i „uvjetno“.

Ponegdje osjećamo klasičan, gotovo klasicistički ton, stil, pečat kojime je ova zbirka pro-žeta, a pojedine pjesme doživljavamo kao crteže koji oslikavaju nešto odavno zaborav-ljeno, drevne svjetove, poput one u romantičarskih pjesnika i njihova svjetonazora. Po-jedine pjesme polaze od referencijalno jasnih prizora, a druge od neodređenosti prema referencijalnoj jasnoći.

Lo Schiavone Daniela Načinovića predstavlja zasigurno ono najbolje što je pjesnik napi-sao na talijanskom, a odabir je stihova pažljiv i promišljen. Mnoge će čitatelje zaintrigi-rati upravo činjenica da je knjiga napisana talijanskim jezikom koji, u Načinovićevu iz-razu i poetici, obiluje arhaizmima i biranim (upravo „nađenim“) riječima, koje čak nisu učestale ni u suvremenome talijanskom.

Sunakladnici su knjige Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika, Gradska knjiž-nica i čitaonica Pula te Talijanska unija, a za pregledan i dojmljiv grafički slog, obliko-vanje i fotografije zaslužan je Maurizio Di Capua.

 

(Vanesa Begić © IO DHK)

 

 

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.