Vinko Brešić: MI KAO DRUGI / Hrvatska književnost u susjedstvu

VINKO BREŠIĆ (kroat.ffzg.unizg.hr)

MI KAO DRUGI

 

Zbornik HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU,

Istarski ogranak DHK, Pula, 2017., 308 str.

 

 

Petnaest godina Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika održava kulturnu manifestaciju Pulski dani eseja. U njezinu sklopu svakoga listopada organizira se kolokvij o nekoj temi i dodjeljuje Nagrada „Zvane Črnja“ za najbolju esejističku knjigu. Tako je bilo i 2014, kad je tema tada 13. Pulskih dana eseja bila hrvatska književnost u susjedstvu.

Kao i uvijek na prigodnome je kolokviju sudjelovalo dvadesetak književnih i jezikoslovnih stručnjaka, mahom domaćih, a ovaj put bilo ih je nekoliko i iz inozemstva. Glavni rezultat toga druženja, dakako, samo je druženje i razmjena viđenja uvijek pomno biranih tema, a potom i objavljivanje tih izlaganja kao temata u časopisu Nova Istra.

Međutim, glavnome organizatoru, voditelju i uredniku Borisu Domagoju Biletiću, ovaj put to kao da nije bilo dovoljno, nego je odlučio taj temat objaviti i kao posebnu knjigu u nizu Zbornici – čak osamdesetu svoje knjižnice „Nova Istra“. Kao književni povjesničar koji nastoji posebno pratiti rubne fenomene nacionalne književnosti svesrdno sam podupro Biletićevu ideju, unaprijed duboko uvjeren da ćemo dobiti zanimljivo i poticajno čitanje recepcije i kontakata suvremene hrvatske književnosti u njezinu neposrednome i u svakome pogledu dinamičnom okruženju. Biletić me potom podsjetio na moju prijavljenu temu koju nisam mogao u Puli i izložiti te predložio da to bude predgovor ovoj njegovoj uredničkoj knjizi. Tako je i bilo!

Prije nego što predgovor izložim, valja kazati kako je knjiška verzija od simpozijske bogatija za dva priloga, tj. da ih je ovdje sveukupno 18 od 17 autora – abecednim redom: Ljiljana Avirović, Milan Bošnjak, Val­ena Delbianco, Željko Ivanković, Zvonko Kovač, Željka Lovrenčić, Antun Lučić, Jelena Lužina, Zoltan Medve, Šimun Musa, Milorad Nikčević, Mile Pešorda, Đurđa Strsoglavec, Đuro Vidmarović, Sanja Vulić i Tomislav Žigmanov.

O rasponu tema najbolje svjedoči izbor ključnih riječi iz nekoliko naslova: talijansko-hrvatske književne veze, hrvatska književnost u Slovačkoj i Moravskoj, hrvatske i crnogorske književnokulturne veze, hrvatska književnost na makedonskoj ćirilici, pjesnici Hrvati u Boki kotorskoj, suvremena hrvatska književnost u Mađarskoj, hrvatska književnost u Vojvodini, nova međukulturna književnost.

Što je književno susjedstvo?

A sada da vidimo što je to uopće književno susjedstvo, posebice hrvatsko, i što u tome smislu donosi važno i novo Biletićev zbornik.

U Anićevu Rječniku hrvatskoga jezika (Zagreb, 1991.) uz riječ susjed stoji tumačenje: „onaj koji stanuje ili živi u blizini drugoga“, a uz riječ susjedstvo „blizina s kim ili čim po mjestu stanovanja i sl.“, odnosno „ukupnost susjeda“.

Iz leksikografske natuknice može se razabrati da se pojam odnosi na najmanje dva entiteta koje povezuje blizina, tj. koji su u neposrednome odnosu. Priroda toga odnosa može se opisati ukupnošću onoga što život u susjedstvu može uključivati. To je u prvome redu prostor, i to u geografskom značenju, a onda i ono što taj prostor ispunjava, tj. njegov sadržaj. Taj sadržaj uključuje i kulturu toga prostora, pa kultura i s njome književnost ulaze u pojam susjedstva, a mogu činiti i zaseban pojam tzv. kulturnoga, odnosno književnog prostora.

Prostor, dakako, nije jednostavan, nego je izraz značajki onih koji tu kulturu stvaraju, oblikuju i doživljavaju svojom. Ne moraju to uvijek biti samo oni koji žive na nekome određenom prostoru, nego mogu biti i izvan njegovih zemljopisnih, političkih, administrativnih i drugih granica, ali koriste npr. isti jezik ili pismo, pa tako pripadaju istome jezičnome prostoru. Drugim riječima, između dva prostora, geografskoga i kulturnoga, postoji visoki stupanj međuovisnosti. To ipak ne znači da se moraju preklapati; kulturni može uvelike nadilaziti geografski prostor na kojemu neka zajednica obitava, jednako tako jedan geografski, pa i politički ili administrativni prostor, može biti premrežen dvjema i s više kultura, i to se najčešće pokriva pojmom multikulturalnosti.

Da priroda susjedstva ne počiva samo na blizini koja podrazumijeva sličnost, već upravo obrnuto, da podrazumijeva u prvome redu razliku, jasno je po tome što upravo razlike omogućavaju da se entiteti prepoznaju kao identiteti i tako sebe i druge raspoznaju. Drugim riječima, susjedstvo je ono što nas omogućuje i što nas ovjerava. Povijest pokazuje da je od samih početaka hrvatska kultura upućena na svoje europsko susjedstvo i priroda tih odnosa mijenjala se ne samo prema oblicima nego i prema intenzitetu. Što se hrvatske književnosti tiče, dovoljno je spomenuti samo tri njezine velike epohe – srednjovjekovnu, stariju i noviju – pa da se s te razine njezina uopćavanja uoče faktori koji idu u područje susjedstva, a koji su trajno odredili njezin karakter.

Došavši na obale Jadranskoga mora, srednjovjekovni su se Hrvati iz duboko kopnenoga dijela europskoga kontinenta našli u krugu mediteranskih naroda, dakle, u novome, bitno drukčijem zemljopisnom prostoru, i u posve novome kulturnom svijetu. Na taj svijet oni će se postupno ne samo navikavati nego ga i posvajati i napokon doživljavati kao dio vlastitoga identiteta. Dva tada moćna kulturna kruga – rimski i bizantski – upisivali su se u život srednjovjekovnih Hrvata te ostavili dubok trag u onome što danas nazivamo hrvatskim srednjovjekovljem.

Od Tomislavove i Krešimirove Hrvatske, preko osmanske reliquiae reliquiarum do Vitezovićeve Croatia rediviva sve hrvatske granice mijenjale su se doslovno preko noći, a s njima i susjedstvo. Osvijestivši te mijene kao vlastitu prošlost, preporod je s drugim modernim europskim nacijama u 19. stoljeću oblikovao priču kojoj je strategija bila integrativnim politikama oblikovati kulturni kao politički identitet, a cilj upisati se u mapu modernih europskih naroda. Dotadašnja žarišta književnoga života postupno su se selila s primorja u zaleđe, iz sfere romanske kulturne dominacije u sferu dominacije slavenske i germanske kulture; to je ostavilo dubok trag ne samo na njezine autore i teme, jezik i pravopis nego i na žanrove i postupke, napokon i na samu društvenu funkciju književnosti.

Podjednako izložena lokalnim i regionalnim kao i europskim i općim, odnosno civilizacijskim previranjima (antemurale christianitatis), hrvatska kultura i s njome njezina književnost nastajale su i razvijale se manje u dokoličarskom njegovanju vlastite posebnosti, a više u otporu prema tuđim presezanjima, danas bi se reklo, prema Drugome. Držeći se one narodne što te ne ubije, to te ojača, Hrvati su nacionalni identitet gradili u trajnom, najčešće konfliktnom, nerijetko i zaraćenom kontaktu s Drugima, ali kadšto također u sukobu i sa samima sobom i vlastitom slikom o sebi i svome identitetu.

Jaki regionalni identiteti miješali su se s traumatičnim promjenama administrativnih granica iz kojih su čas ulazile, čas izlazile pojedine etničke enklave (Gradišće i Srijem) ili jednostavno kidali se njezini matični dijelovi (BiH, Istra, Boka kotorska). S više ili manje sreće proživljavali su to i drugi, obično tzv. mali narodi, pogotovu oni s europskoga juga, iz hrvatskoga susjedstva. Isti razlozi tjerali su ih da se uzajamno, od vremena do vremena, različito doživljavaju i snalaze, pomažu i surađuju te međusobno povezuju ne samo gospodarski i kulturno nego i politički i tako prežive nevolje najčešće generirane politikama moćnih europskih centara; u njima je mjesto za male narode redovito bilo i ostalo u njihovu predvorju.

Novi izazovi

Prilozi u Biletićevu zborniku Hrvatska književnost u susjedstvu izravno ili neizravno uključuju i prate te procese unutar hrvatskoga književnog susjedstva, otkrivaju i opisuju veze i prožimanja hrvatske i njoj objektivno najbližih literatura. Fokus je uglavnom na snimci recepcije hrvatske književnosti u susjednim kulturama, i to u trenutku kad je Zoranićeva vila Hrvatica nakon stoljeća čežnje napokon stekla vlastitu i formalnu europsku legitimaciju, tj. kada je Republika Hrvatska postala 27. članicom Europske Unije.

Nova je to situacija i nov izazov u prvome redu za hrvatsku književnost, a onda i za književnosti njezinih susjeda, s kojima i dalje ostaje u interakciji, ali nedvojbeno ušavši u posve novu fazu. Izazov je time veći i kompleksniji s obzirom na iskustva ne samo rata, raspada bivše zajedničke države i Europske Unije, u kojoj je Hrvatska druga od novonastalih država, nego i najnovijih migracijskih kretanja s još jedva predvidivim posljedicama.

Ili, kako to u svome prilogu ističe Zvonko Kovač:

„Zajedničko književno nasljeđe i s tim povezano postjugoslavensko prekogranično djelovanje pisaca s osloncem na srodno jezično i književno iskustvo, kao i nov razmah europske migracijske književnosti više nego do sada otvaraju prostore doseljenicima i pripadnicima nacionalnih manjina jer ih, tipološki gledano, omogućuje isto ili slično književno, međuknjiževno polje, prostor između naslijeđene i usvojene kulture.“

Sve to u konačnici kao da hoće istaknuti i potvrditi ključno obilježje svakoga identiteta i kulture kao eminentno dinamičnih i nestabilnih društvenih struktura, koje nastaju u procesu razmjene s drugim i drukčijim.

U procesu koji počinje s našim susjedstvom, koje je i samo dinamično i nestabilno. Jer, ma kakvo bilo, valja ponoviti: susjedstvo je uvijek ono što nas omogućuje i što nas ovjerava. I zato ga moramo ne samo osluškivati i s njime komunicirati nego ga i pratiti i upoznavati, s njime živjeti da bismo i sami živjeli.

 

(Uz privolu kolege Vinka Brešića ©, prenosimo iz „Vijenca“ MH ©, br. 627., Zagreb, 15. ožujka 2018.)

http://www.matica.hr/vijenac/627/mi-kao-drugi-27659/

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.


tondeuse honda