Željka Lovrenčić: KNJIŽEVNI OGLEDI LJERKE CAR MATUTINOVIĆ

LJERKA CAR MATUTINOVIĆ: KNJIŽEVNI OGLEDI, Biakova, Zagreb, 2019., 134 str.

 

Listajući novu knjigu kritika naše poznate i nagrađivane književnice i prevoditeljice Ljerke Car Matutinović, ne možemo se ne upitati odakle crpi silnu energiju i toliki zanos za procjenu tuđih djela. U svojoj četvrtoj kritičkoj knjizi ovoga je puta sabrala oglede koje godinama piše u listu za kulturu Vijenac. Tekstovi su nastali između 2013. i 2019. godine, a podijeljeni su na dva dijela – na poeziju i prozu te poredani kronološkim slijedom. Ukupno jeriječ o 53 naslova (većinom) suvremenih autora.

Posao književnoga kritičara nije lak – nije jednostavno ocjenjivati i donositi procjene o nečijemu djelu. Za to treba imati posebno (ne samo književno) obrazovanje i veliko iskustvo te redovito pratiti suvremenu književnu (ili neku drugu) produkciju, pa i šire kulturne pojave. Dakako, kritičar mora biti načitan i imati ono nešto, odnosno poseban dar za isticanje onoga bitnog te dobrih i loših stvari u nekome djelu. U slučaju naše Ljerke taj je posao još teži jer je opsegom ograničena na karticu i pol teksta.

Kada je riječ o poeziji, u ovoj knjizi Ljerka Car Matutinović odabire pjesnike s raznih strana naše domovine – primjerice, tu su prikazi dviju knjiga Daniela Načinovića te onaj Antologije 20. Galovićevih jeseni. Također, antologije i knjige Ane Horvat… Njezini su autori su i Goran Gatalica, Nada Zidar-Bogadi, Tin Kolumbić, Zvjezdana Čagalj… Ljerka piše o našijencima koji žive izvan granica naše zemlje kao što je ugledni književnik Tomislav Žigmanov iz Vojvodine, sjajna hrvatsko-makedonska pjesnikinja Ljerka Toth Naumova i autor rođen u Bosni i Hercegovini Franjo Đakula. Piše i o zbirkama uspješnih mlađih hrvatskih autora poput Siniše Matasovića i Ane Brnardić te o onima davno afirmiranima poput Ernesta Fišera, Ružice Cindori, Diane Burazer, Tomislava Milohanića, Zorke Jekić, Darka Pernjaka, Luka Paljetka, Jasminke Domaš, Sanje Pilić i Stanke Gjurić. Neki od njih poznati su širemu krugu čitatelja, dok su drugi ostali u granicama svojih sredina (Dunja Kalilić, Stjepan Bajić /Hrvatska mlada lirika 2/, Branka Arh). U ogledima Car Matutinović obuhvaća i djela nekih stranih autora poput knjige Portugalke Sophije de Mello Breyner Andresen, Španjolca Joséa Bergamina i turskoga pjesnika Tozana Alkana.

Kritičarski pristup Ljerke Car Matutinović nije strog ni znanstven – štoviše, lepršav je i poetičan, ali jasan i određen. Ona autore potiče, dobronamjerno upućuje, citira, stavlja u društveni kontekst. Primjerice, za Antologiju 20 Galovićevih jeseni kaže: Iako živimo u nebajkovitom vremenu, ova lijepo opremljena Antologija čini nam se bajkovitom, jer je nose magične riječi pjesnika, književnika (str. 14). Da, zaista ne živimo u bajkovitim vremenima za književnost i mnogo je unosnije baviti se nekim drugim zanimanjima, ali svi mi koji smo već duboko ukorijenjeni u tome svijetu teško možemo izići iz njega. Ne znam koliko je aktualan Ljerkin naslov prikaza knjige perspektivnoga pjesnika Gorana Gatalice Treba slušati pjesnike, nekako mi se čini da baš i nije. No premda pjesničke glasove šira publika baš ne sluša, zasigurno ih slušaju oni koje poezija još uvijek zanima.

Govoreći o naslovima ogleda, mora se istaknuti njihova poetičnost te autoričina maštovitost: Ispovijedi svekolikih samoća (Siniša Matasović), Govor poetske naracije (Ana Brnardić) ili Lirska suglasja na španjolskom (Dunja Kalilić) samo su neki od njih.

Ljerka Car Matutinović o svakome pjesniku piše na pozitivan način – tek ponegdje, više kao savjet, uputi blagu kritiku. Posebno ističe osebujnost pojedinoga autora, specifičnosti njegovih strofa, metričke strukture, tematike…

Primjerice, za Ernesta Fišera, velikoga suvremenog hrvatskog pjesnika, dobitnika niza nagrada, među kojima se ističe i ona Tin Ujević za 2017. godinu, naša autorica između ostaloga kaže: Fišerove strofe, svojom metričkom strukturom, narativno raspoređenim stihovima, odlikuju se bogatstvom sadržajnih metamorfoza. Njegovi stihovi, odmjereni, gotovo klasične strukture, napeti su iznutra i nabujali propitivanjem smisla bivstvovanja, fenomenom ljubavi koja ljudskom biću daje dostojanstvo i vertikalu, povijesnim, domovinskim reminiscencijama, odsutnim zavičajem… (str. 39). Ovim riječima naša kritičarka dokazuje kako joj baš ništa ne promiče, da prati svaki detalj nečije poetike. Jednako tako, nikada ne propušta napomenuti tko su oni koji su pojedine zbirke popratili pogovorima i predgovorima i time dali svoj obol umjetničkomu stvaranju pojedinih kolega (primjerice, govoreći o knjizi Ljerke Toth Naumove, spominje Đuru Vidmarovića i Sanju Vulić koji su pisali o njezinim Nevidljivim vratima). Dakako, Ljerka ne propušta ni prevoditelje koji su, što se često zanemaruje, suautori djela koja su preveli. U ovoj se knjizi vrlo pohvalno izražava o prevoditeljskoj umješnosti Meri Grubić Videc – knjiga Plovidba tišine Sophije de Mello Breyner Andresen, Mladena Machieda (Čekajući snježnu ruku Joséa Bergamína), Darije Žilić (knjiga Tozana Alkana Smrt pogađa metu: izabrane pjesme) kao i prijevod stihova Dunje Kalilić na španjolski jezik koji potpisuje Ana Rušinović. Zaista profesionalno i vrlo korektno.

U dijelu posvećenomu prozi, Ljerka Car Matutinović obuhvatila je niz imena. Zastupljeni su Dunja Kalilić, Jasminka Domaš, Adam Rajzl… Tu su i knjige đakovačkoga biskupa Josipa Jurja Strossmayera, Ivice Jembriha Cobovičkoga, dvije knjige Diane Rosandić Živković, dvije Franje Deranje te djela Mirka Ćurića, Lidije Bajuk, Krešimira Butkovića, Siniše Matasovića, Božice Brkan, Josipa Cvenića, Ludwiga Bauera, Suzane Bosnić Majcenić, Božice Jelušić, Julijane Adamović, Stanke Gjurić i Mire Gavrana. U poznatome dobronamjernom stilu, Ljerka nastavlja analizirati romane određenih autora. I ovdje možemo istaknuti izvorne naslove kao što su Duhovnost kao izbor (Jasminka Domaš), Bajkoviti uzleti u djetinjstvo (Adam Rajzl), O ljubavi, rastancima i smrti (Diana Rosandić Živković) ili, pak, Opčinjenost čarolijama života (Lidija Bajuk). I u proznim tekstovima naša kritičarka ističe autore pogovora: Lada Žigo Španić (roman Siniše Matasovića Nećak), Zvonko Kovač (priče Božice Brkan Život večni). Siniši Matasoviću naša poznata književnica nešto i zamjera: Eto, ono što mu ja zamjeram kao dugogodišnja čitateljica i zaljubljenica u dobre knjige jest egzaltirana komunikacija prostačkim i vulgarnim riječima bez kojih je ovo romansijersko štivo moglo biti i opstati, usprkos trendu prostačenja na tzv. društvenim mrežama (str. 94).

I u proznim ogledima susrećemo se s djelima napisanima na standardnome jeziku, ali i s onima na kajkavskome narječju (Božica Brkan, Božica Jelušić). I ovdje imamo prilično šaroliko društvo poznatih i manje poznatih autora uglavnom rođenih u Hrvatskoj, ali i pripadnika našega naroda koji su živjeli izvan granica RH (primjerice, Julijana Adamović, blogerica iz Bačke).

I za kraj ovoga prikaza ističem Ljerkine riječi iz teksta o uglednome hrvatskom književniku Miri Gavranu i njegovoj knjizi Priče o samoći , naslovljenog Zaustavljeno vrijeme: Ako je zadatak kritike ‘modeliranje neke vrste čitanja-stvaranja’ (Georges Molinie), uz dobrodošli afinitet između autora i kritičara, onda smo na najboljem putu da kritički usmjerena interpretacija ne bude samo ‘verbalna manifestacija’ već osvjedočeni jezični čin zaustavljen vremenom. Treba se, dakle, zaustaviti na otkrivanju sadržaja, na tematskome dijapazonu, na ideološkom pristupu (str. 123).

Sve to ova naša kritičarka uspješno radi, na dobrobit čitatelja koje informira i autora čija djela znalački prikazuje.

 

(Autoričinom i suglasnošću uredništva preuzeto iz časopisa „Republika“, br. 3-4, Zagreb, 2020.)

© Željka Lovrenčić, Društvo hrvatskih književnika, IO DHK

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.