Željka Lovrenčić: KORIJENI JAČI OD SVEGA / Ljubica Kolarić-Dumić

KORIJENI JAČI OD SVEGA

LJUBICA KOLARIĆ-DUMIĆ: MOJE SRIJEMSKE PRIČE. ZAŠTO, KUKUJEVCI?, Tomagraf, Zagreb, 2018., 206 str.

 

Ljubica Kolarić-Dumić (Kukujevci, Srijem 1942.) poznata je hrvatska pjesnikinja čija je poetska riječ uglazbljena i izvođena. U osjećajnoj i uglavnoj sjetnoj poeziji često piše o tragičnoj sudbini rodnih Kukujevaca i širega zavičaja, Srijema, iz kojega su Hrvati prisilno raseljeni. Vječna tematika iseljavanja i egzila koji je i sama doživjela, razvidno joj je jako bliska.

Nostalgija za izgubljenim zavičajem i beskrajna tuga zbog raseljavanja njezina naroda iz Srijema zrcali se i u novoj autoričinoj knjizi naslovljenoj „Moje srijemske priče. Zašto, Kukujevci?“. Riječ je o zbirci uistinu emotivnih zapisa o jednome mjestu koje više nije onakvo kakvo je nekad bilo te o vremenu veselih dana bezbrižnoga djetinjstva i rane mladosti. Bogata prošlost autoričina kraja isprepliće se sa sadašnjosti, i književnice i za-vičaja, stvarnošću prožetom patnjom i dubokom boli.

Pjesnikinja i učiteljica Ljubica Kolarić-Dumić odaje počast pretcima i rodnome kraju u koji ova srijemska Hrvatica više nema pristupa. U njemu joj više nije dom. Ondje još uvijek postoji njezina obiteljska kuća, ali više joj ne pripada. Poput mnogih sunarodnjaka i ona je morala zauvijek napustiti svoj hrvatski zavičaj.

Tijekom Domovinskoga rata nije bilo milosti prema Hrvatima u Vojvodini, pa tako ni u Srijemu. Ako su željeli ostati živi, morali su pobjeći. Ratne su strahote natjerale miran i radišan narod na odlazak s rodne grude. Srijemski su Hrvati morali napustiti oranice i njive, drevna ognjišta na kojima su vjekovima živjeli kao autohton narod, svoje bogatstvo stjecano stoljećima. Morali su otići s vrećicom u ruci, poput mnogih naši sunarodnjaka, i nisu se više vratili u Srijem.

Autorica u Zahvali na početku ove potresne knjige navodi kako su napisani retci „dragi i trajni spomen na rodno selo Kukujevce“. To je selo samo jedno od (mnoštva) hrvatskih sela u kojima su Hrvati za vrijeme raznih ratova samo zbog svoje nacionalnosti ranjava-ni, nestajali, ubijani, istjerivani, raseljavani. Kukujevci bogate povijesti više ne postoje, od njih su ostale samo ruševine među kojima žive neki drugi ljudi.

Pred čitateljem je dvadesetak ispovijesti jedne ranjene duše. Knjiga počinje tekstom o povijesti Kukujevaca, čije je ime prvi put zabilježeno 1239. godine. Naslovljen je Pabirci iz mučeničkih Kukujevaca. Slijedi priča o sudbini mjesta tijekom dvaju svjetskih ratova te o novijoj, najmračnijoj prošlosti za Domovinskoga rata, kada su Kukujevčani prisiljeni na zamjenu kuća i pred velikosrpskom agresijom zauvijek protjerani s rodne zemlje.

Saznajemo da se marljivo stanovništvo u tome bogatom kraju bavilo poljodjelstvom, vo-ćarstvom i vinogradarstvom, bili su razvijeni mnogi zanati, a ručni radovi kukujevačkih žena (bili) su nadaleko poznati. Čitamo i to da je hrvatski narod na tome području i ranije proživljavao nedaće, osobito nakon Drugoga svjetskog rata kada su jugoslavenske komunističke vlasti naseljavale srpsko stanovništvo u kuće protjeranih, također auto-htonih Nijemaca, namećući svoj način života i običaje.

U dijelu naslovljenom Sudbine Ljubica Kolarić-Dumić se, prije svega, bavi svojom obitelji i uspomenama na djetinjstvo, oca i majku, na dane spokoja kad još nije ni slutila da će morati zauvijek otići s voljene grude. Odlasci su postali stvarnost njezine obitelji kojoj su nakon II. svjetskog rata oteli zemlju, jer je bila „(pre)imućna“. A kulacima se moralo sve uzeti…

Ove bismo zapise mogli nazvati i povijesti jedne obitelji, odnosno, njenom sagom. U pri-čama o djedovima koji su umrli i(li) nestali u vihoru Prvoga svjetskog rata, bakama i majci, autorica voljeni zavičaj opisuje s puno emocija i topline, uz čežnju svojstvenu istjeranima, izgnanima, zauvijek odbačenima, prognanima iz svoje prirodne sredine. Bo-le je uspomene na Božić i Uskrs, na običaje vezane uz Badnjak, na tradiciju njena sela.

Možda je jedan od najdirljivijih zapisa onaj naslovljen Vratit ću se, zemljo u kojem kaže: „Odabrat ću najljepši dan za povratak. Odabrat ću ono godišnje doba kada si Ti najljepša. Vratit ću se u proljeće. Voćke sve u bijelom kao djevojke za vjenčanje. Trava meka, tek iznikla. Brazde uzorane, seljanke pomlađene, bacaju Ti sjeme u utrobu. Doći ću da sve to vidim“. (Str. 55.)

LJUBICA KOLARIĆ-DUMIĆ (infozagreb.hr)

Nije joj bilo dopušteno doći. Premda je blizu, preko Dunava, voljeni joj je kraj postao nedostižan. O silnoj žalosti autorica piše u dijelu O Srijemu iz daljine. Znamo da je iz da-ljine sve još puno bolnije, osjećaji snažniji, a rane jače peku. U mislima prolaze sjećanja na oranice rodnoga kraja, ljetne oluje, na jesen koja je podsjeća na kišu, požutjelo lišće i odlaske. Ali, usprkos gorčini koju sobom (do)nose, odlasci ponekad mogu buditi nadu u povratak i bolju budućnost. Upravo je tako bilo u slučaju Ljubice Kolarić-Dumić kad je odlazila iz svoga kraja na školovanje jer je obitelj prihvatila životnu joj želju da postane učiteljicom. No, odlasci su nekoć bili drugačiji: uvijek se mogla vratiti kući, u svoje idi-lično selo i svoj Srijem.

Kasnije su se vremena promijenila. Odlasci iz Srijema za neke su bili PRISILNI i ZAU- VIJEK. No, čovjeka se fizički može razdvojiti od djedovine, ali nitko ne može uništiti us-pomene na ono što se nosi u duši. Ljubica Kolarić-Dumić bolno se prisjeća mučki ubijene prijateljice Agate, nekada veselih mladih ljudi, neumornih svirača i plesača, šorova, voćnjaka i šljivika… Prisjeća se marljivih poljodjelaca koji su njive obrađivali uz silan trud i ljubav. Otrgnuti zavičaju i otjerani iz svojih kuća, Kukujevčani odlaze uzdignutih glava, možda ne sluteći da se više nikada neće vratiti.

„O Srijemu iz daljine“, kaže autorica, „progovara duša samo bolom“. I nastavlja: „silno boli razmišljati o napuštenom ognjištu i zaboravljenom jeziku, o ravnici nepreglednoj, o zimama i jesenima, berbama i vršidbama, žitu i vinogradima… O Šokicama i dukatima, mladom vinu i bećarima.“ (Str. 109.)

Sve je to ostavljeno, napušteno, zapušteno. Muklo odjekuje nikada više, a suze naviru… Ostaju samo bol i čežnja.

Upravo o čežnji autorica progovara u dijelu naslovljenom Pođi, čežnjo. Toliko silno želi povratak u Kukujevce da ne razmišlja ni o kakvim opasnostima. Naprosto, vode je srce i ljubav. Napokon uspijeva u naumu – odlazi na majčin grob, pronalazi obiteljsku kuću s natpisom na prodaju i čak je poželi kupiti, pohodi crkvu. Opet se javljaju uspomene, sje-ćanja, suze.

Fotografirajući rodnu kuću i prebirući sjećanjima, netko zamjećuje nju i kći koja je prati. Taj je netko ljubazan, ali ima pištolj. I vjerojatno ne može shvatiti što rade majka i kći na sada tuđemu i neprijateljskom području. Povratak u Hrvatsku donosi im olakšanje i si-gurnost. Kukujevci su ostali iza njih dok „pod nogom tuđina plače napuštena Zemlja“.

Zemlja je to zbog koje Ljubica Kolarić-Dumić u najvećoj mjeri piše tužne priče i stihove. No, korijeni su jači od svega, unatoč posezanju tuđina i njegovu barbarstvu.

 

(Željka Lovrenčić © IO DHK)

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.