IGOR ŽIC: LAVAL NUGENT – NEOKRUNJENI KRALJ HRVATSKE, Ready2print, Rijeka, 2019., 211 str.

Nakon dugogodišnjega izučavanja (od 1987.!), riječki restaurator i književnik Igor Žic objavio je knjigu Laval Nugent – neokrunjeni kralj Hrvatske. Jasno je da je ovakav, gotovo pionirski rad, zahtijevao dugotrajno istraživanje, prikupljanje doku­mentacije, proučavanje raznih tekstova i njihovo sređivanje te odabir.

U knjizi se govori o životu irskoga plemića Lavala Nugenta (1777. – 1862.) te o njegovu djelovanju u Hrvatskoj. Iz nje saznajemo da je austrijski feldmaršal, vitez Reda zlatnoga Runa, komandant reda Marije Terezije, rimski princ i saku­pljač umjetnina, koji je bio u rodbinskim vezama s Frankopanima, jako volio našu zemlju – između ostaloga, kupio je Trsat i stari frankopanski grad Bosiljevo, imanje u Stelniku, Kaštel i Lović te frankopanske dvorce Stari grad Dubovac i Sušicu. Bio je najmoćniji plemić u ilirskome pokre­tu koji je želio da Ilirska stranka postane strankom koja će vladati Hrvatskom; štitio je Ljudevita Gaja i uz posredovanje nad­vojvode Johanna postavio Josipa Jelačića za hrvatskoga bana.

Osobito je poznat po restauraciji sred­njovjekovnoga trsatskoga kaštela 1837. godine. Na tome je području namjeravao utemeljiti muzej (Museum Nugent) te iz obiteljskih izvora i kupnjom frankopan­skih umjetnina prikupiti veliku umjetnič­ku zbirku. Muzej je službeno utemeljen 1843. godine. Ono što je ostalo iz njego­ve zbirke danas se čuva u Arheološkome muzeju u Zagrebu te u Pomorskome i povijesnome muzeju Hrvatskoga primorja.

Žic koncipira knjigu u sedam poglav­lja naslovljenih Trsat, Laval Nugent, Albert Nugent, Pad kuće Nugent, Frankopani, Krč­ki knezovi te Paralelna povijest. Djelo zapo­činje autorovim prologom koji nosi naslov Zagonetka Lavala Nugenta. U njemu govo­ri o potrazi za izgubljenim blagom u kojem je, između ostaloga, na odlagalištu slika naišao, prema autorovim riječima, na dvije stotine platna, od kojih je dvadesetak bilo velikog formata (str. 6). Nakon što je pregledao čitavu zbirku, ustanovio je kako je riječ o slikama iz XVI., XVII. i XVIII. stoljeća te o onima s kraja XIX., kao i to da među njima ima i djela vrhunske kvalite­te. To je bilo presudno za Žicovo daljnje bavljenje temom Nugenta i njegovih veza s Hrvatskom. Uspoređuje ga s Lawrenceom od Arabije i naziva Nugentom od Hrvatske.

Žic strogo slijedi povijesnu nit – premda djelo vrvi mnoš­tvom podataka, sve je savršeno jasno i stručno potkrijepljeno činjenicama. U radnju se ne ulazi in medias res, već autor čitatelja u nju uvodi postupno – opisuju­ći povijest Trsata čija je posljednja vlasnica bila Nugentova unuka Ana.

U prvome poglavlju Žic napominje da je Muzej Nugent bio najvažnija umjetnič­ka zbirka u Hrvatskoj, koja je obuhvaćala numizmatičku zbirku, zbirku brončanih kipova, zbirku dokumenata, primjerice pismo Karla V. Ferdinandu Gonzagi, onodobnom guverneru Milana iz 1551. godine ili ruko­pis na pergamentu nadvojvode Ferdinanda de Medici od 10. listopada 1606., zasebnu zbirku grafika i to u prvom redu osoba koje su bile u izravnoj vezi s obitelji Nugent, zasebnu zbirku frankopanskih predmeta: namještaj, dokumente, odjeću i niz portreta članova te obitelji, zbirku kamenih spomenika sastavljenu od tri veće cjeline: antičke, renesansne i suvremene, zbirku vojne dokumentacije, veli­ku biblioteku s knjigama iz XIII. i XIV. stolje­ća, zbirku renesansnog i baroknog namještaja, i, kao kruna svemu, zbirku s najmanje 200 slika (str. 38). Uistinu dojmljivo!

U drugome dijelu knjige Igor Žic prikazuje portret Lavala Nugenta i čitatelje upozna­je s njegovim iznimno bogatim živo­topisom. Nugent je imao uspješnu vojnu karijeru u austrijskoj vojsci u koju je, kao i drugi nadobudni Irci, stupio posebnom kraljevom dozvolom. Ratovao je protiv Napoleona na mnogim bojištima. Kasni­je su uslijedile nešto mirnije godine koje je Laval Nugent proveo kao vrhovni voj­ni zapovjednik Napuljskoga Kraljevstva. U tome se razdoblju (1815.) oženio Gio­vannom Riario-Sforza (1797. – 1855.), kćeri Beatrice von Sachsen i Raffaela Riario Sforze, markiza i grofa od Corleta i Montepelosa. Tim je brakom došao u posjed Castel-Volturna (Minturna). Naš autor tvrdi da je upravo tada naglo otkrio interes za povijest i velikim žarom posvetio se arheološkim istraživanjima (str. 49). Navo­di i podatak da se tu rodio prvi Nugentov sin Albert (1816.).

Godine 1820. Nugent je preuzeo zapo­vjedništvo nad austrijskim postrojbama za Lombardiju i Veneto. Na toj je dužnosti ostao do 1828. godine. U mlađim je danima uglavnom živio u Vicenzi, a još snažnija veza s Hrvatskom započinje 1820. kada kupuje sta­ri frankopanski grad Bosiljevo. Tu je obnovio imanje i dvorac te postavio dva zmaja koja je izradio A. D. von Fernkorn. Godine 1822. imenovan je riječkim patricijem.

U trećemu poglavlju govori se o najstarijemu Nugentovu sinu Albertu koji se priključio Gajevu ilirskomu pokretu. Razvidno je to da je politiku shvaćao prilično ozbiljno. Kao i otac, Albert podupi­re hrvatskoga bana Josipa Jelačića. Žic navo­di kako je upravo on imao značajnu ulogu 1848. godine te da se njegovo djelovanje može pratiti zahvaljujući svežnju od 126 pisama iz obiteljskoga arhiva. Navode potkrjepljuje mnoštvom citata.

U četvrtome poglavlju, koje započinje pje­smom Pad kuće Nugent, napisanome u povodu darovnice Lavala Nugenta bosanskim franjevcima, autor napominje kako je ona dobar početak poglavlja u kojemu se opisuje daljnji tijek Nugentove ostavštine, naime njegovi nasljednici, kojima je slavni predak uza čast austrijskih grofova ostavio i niz materijalnih dobara – posjeda, dvora­ca, umjetnina – postupno su je uništili.

LAVAL NUGENT (dnevnik.hr)

Laval i njegova supruga imali su šestero djece od kojih je nakon očeve smrti jedino Arthur ostao u Hrvatskoj. Tri kćeri (Bea­trix, Giovanna-Lilla i Leontina-Lilla) živje­le su uglavnom u Italiji i Austriji. Njihov brat Albert, kojemu je posvećeno čitavo poglavlje, umro je u Londonu 1896. godine. Gilbert je, pak, bio počasni vitez Suverenoga malteškoga reda i služio u austrijskoj vojsci kao potporučnik 22. linijske pješačke pukovnije (1844. – 1845.) te natporučnik 27. linijske pješačke pukovnije (1845. – 1847.). Saznajemo i to kako je imao vrlo široko područje intere­sa te da je umro u Napulju 1864. Najmlađi Nugentov sin Arthur jedini je stalno boravio u Hrvatskoj. Bio je komornik, natporučnik II. Banatskog pograničnog puka i pobočnik ocu (str. 111). Budući da je došlo do propadanja obitelj­skoga nasljeđa, Arthur se odlučio za proda­ju zbirke antičkih skulptura koje danas pri­padaju Arheološkome muzeju u Zagrebu.

IGOR ŽIC (novilist.hr)

U ovome dijelu knjige Igor Žic podrobno opisuje sudbinu umjetnina zbirke Nugent te borbe njegovih potomaka oko nasljed­stva. Godine 1898. pojavila se Ana Nugent, Albertova kći koja se sporila s Lavalom Nugentom mlađim glede nasljedstva. Uspjela je spriječiti dražbu u Bosiljevu najav­ljenu za 22. ožujka 1899.

Posebno je pohvalna činjenica da je Igor Žic proučio sudbinu pojedinih umjet­nina u Nugentovu vlasništvu i pronašao podatke o onima koji su ih kupili. Navo­di plejadu imućnih ljudi iz raznih društvenih slojeva koji su to htjeli i mogli si priuštiti.

U petome i šestome poglavlju autor se vraća u povijest pišući o krčkim knezovima Frankopanima s kojima se pove­zuje obitelj Nugent, dok u posljednjemu, sedmome poglavlju naslovljenomu Paralel­na povijest daje povijesni presjek te obitelji čije korijene povezuje sa Svetom zemljom. U zanimljivoj i pomalo smionoj interpreta­ciji raznih legendi o Isusu Kristu, svetome Gralu, križarima, Židovima te rabeći podat­ke iz hrvatske povijesti, Igor Žic ponovno naglašava veze između obitelji Frankopan i Nugent. Knjigu završava riječima: Laval Nugent, vojnik, političar, kolekcionar, domo­ljub, plemić i sanjar, živ je i danas točno ono­liko koliko su živi ostaci njegova sna: Trsat, Bosiljevo, Dabovac, Sušica, Kamenita vrata, rimske skulpture, grčke vaze, renesansne i barokne slike, namještaj, dokumenti… Na nama je da razmislimo hoće li nam djelova­nje polaziti od samospoznaje ili od totalitarne nametnute spoznaje… (str. 201).

Zahvaljujući Igoru Žicu, ostatci Nugen­tova sna oteti su zaboravu i ponuđeni na uvid hrvatskoj javnosti. U svakome slu­čaju, riječ je o vrlo zanimljivoj tematici, a brojna navedena literatura dokazuje to kako i dalje postoji zanimanje određenih krugova za djelovanje neokrunjenoga kralja Hrvat­ske kojega je Žic u ovome djelu iscrpno i pohvalno predstavio.

(Autoričinom i suglasnošću uredništva preuzeto iz časopisa „Republika“, br. 1-2, Zagreb, 2020.)

© Željka Lovrenčić, Društvo hrvatskih književnika, IO DHK