IGOR ŽIC: LAVAL NUGENT – NEOKRUNJENI KRALJ HRVATSKE, Ready2print, Rijeka, 2019., 211 str.
Nakon dugogodišnjega izučavanja (od 1987.!), riječki restaurator i književnik Igor Žic objavio je knjigu Laval Nugent – neokrunjeni kralj Hrvatske. Jasno je da je ovakav, gotovo pionirski rad, zahtijevao dugotrajno istraživanje, prikupljanje dokumentacije, proučavanje raznih tekstova i njihovo sređivanje te odabir.
U knjizi se govori o životu irskoga plemića Lavala Nugenta (1777. – 1862.) te o njegovu djelovanju u Hrvatskoj. Iz nje saznajemo da je austrijski feldmaršal, vitez Reda zlatnoga Runa, komandant reda Marije Terezije, rimski princ i sakupljač umjetnina, koji je bio u rodbinskim vezama s Frankopanima, jako volio našu zemlju – između ostaloga, kupio je Trsat i stari frankopanski grad Bosiljevo, imanje u Stelniku, Kaštel i Lović te frankopanske dvorce Stari grad Dubovac i Sušicu. Bio je najmoćniji plemić u ilirskome pokretu koji je želio da Ilirska stranka postane strankom koja će vladati Hrvatskom; štitio je Ljudevita Gaja i uz posredovanje nadvojvode Johanna postavio Josipa Jelačića za hrvatskoga bana.
Osobito je poznat po restauraciji srednjovjekovnoga trsatskoga kaštela 1837. godine. Na tome je području namjeravao utemeljiti muzej (Museum Nugent) te iz obiteljskih izvora i kupnjom frankopanskih umjetnina prikupiti veliku umjetničku zbirku. Muzej je službeno utemeljen 1843. godine. Ono što je ostalo iz njegove zbirke danas se čuva u Arheološkome muzeju u Zagrebu te u Pomorskome i povijesnome muzeju Hrvatskoga primorja.
Žic koncipira knjigu u sedam poglavlja naslovljenih Trsat, Laval Nugent, Albert Nugent, Pad kuće Nugent, Frankopani, Krčki knezovi te Paralelna povijest. Djelo započinje autorovim prologom koji nosi naslov Zagonetka Lavala Nugenta. U njemu govori o potrazi za izgubljenim blagom u kojem je, između ostaloga, na odlagalištu slika naišao, prema autorovim riječima, na dvije stotine platna, od kojih je dvadesetak bilo velikog formata (str. 6). Nakon što je pregledao čitavu zbirku, ustanovio je kako je riječ o slikama iz XVI., XVII. i XVIII. stoljeća te o onima s kraja XIX., kao i to da među njima ima i djela vrhunske kvalitete. To je bilo presudno za Žicovo daljnje bavljenje temom Nugenta i njegovih veza s Hrvatskom. Uspoređuje ga s Lawrenceom od Arabije i naziva Nugentom od Hrvatske.
Žic strogo slijedi povijesnu nit – premda djelo vrvi mnoštvom podataka, sve je savršeno jasno i stručno potkrijepljeno činjenicama. U radnju se ne ulazi in medias res, već autor čitatelja u nju uvodi postupno – opisujući povijest Trsata čija je posljednja vlasnica bila Nugentova unuka Ana.
U prvome poglavlju Žic napominje da je Muzej Nugent bio najvažnija umjetnička zbirka u Hrvatskoj, koja je obuhvaćala numizmatičku zbirku, zbirku brončanih kipova, zbirku dokumenata, primjerice pismo Karla V. Ferdinandu Gonzagi, onodobnom guverneru Milana iz 1551. godine ili rukopis na pergamentu nadvojvode Ferdinanda de Medici od 10. listopada 1606., zasebnu zbirku grafika i to u prvom redu osoba koje su bile u izravnoj vezi s obitelji Nugent, zasebnu zbirku frankopanskih predmeta: namještaj, dokumente, odjeću i niz portreta članova te obitelji, zbirku kamenih spomenika sastavljenu od tri veće cjeline: antičke, renesansne i suvremene, zbirku vojne dokumentacije, veliku biblioteku s knjigama iz XIII. i XIV. stoljeća, zbirku renesansnog i baroknog namještaja, i, kao kruna svemu, zbirku s najmanje 200 slika (str. 38). Uistinu dojmljivo!
U drugome dijelu knjige Igor Žic prikazuje portret Lavala Nugenta i čitatelje upoznaje s njegovim iznimno bogatim životopisom. Nugent je imao uspješnu vojnu karijeru u austrijskoj vojsci u koju je, kao i drugi nadobudni Irci, stupio posebnom kraljevom dozvolom. Ratovao je protiv Napoleona na mnogim bojištima. Kasnije su uslijedile nešto mirnije godine koje je Laval Nugent proveo kao vrhovni vojni zapovjednik Napuljskoga Kraljevstva. U tome se razdoblju (1815.) oženio Giovannom Riario-Sforza (1797. – 1855.), kćeri Beatrice von Sachsen i Raffaela Riario Sforze, markiza i grofa od Corleta i Montepelosa. Tim je brakom došao u posjed Castel-Volturna (Minturna). Naš autor tvrdi da je upravo tada naglo otkrio interes za povijest i velikim žarom posvetio se arheološkim istraživanjima (str. 49). Navodi i podatak da se tu rodio prvi Nugentov sin Albert (1816.).
Godine 1820. Nugent je preuzeo zapovjedništvo nad austrijskim postrojbama za Lombardiju i Veneto. Na toj je dužnosti ostao do 1828. godine. U mlađim je danima uglavnom živio u Vicenzi, a još snažnija veza s Hrvatskom započinje 1820. kada kupuje stari frankopanski grad Bosiljevo. Tu je obnovio imanje i dvorac te postavio dva zmaja koja je izradio A. D. von Fernkorn. Godine 1822. imenovan je riječkim patricijem.
U trećemu poglavlju govori se o najstarijemu Nugentovu sinu Albertu koji se priključio Gajevu ilirskomu pokretu. Razvidno je to da je politiku shvaćao prilično ozbiljno. Kao i otac, Albert podupire hrvatskoga bana Josipa Jelačića. Žic navodi kako je upravo on imao značajnu ulogu 1848. godine te da se njegovo djelovanje može pratiti zahvaljujući svežnju od 126 pisama iz obiteljskoga arhiva. Navode potkrjepljuje mnoštvom citata.
U četvrtome poglavlju, koje započinje pjesmom Pad kuće Nugent, napisanome u povodu darovnice Lavala Nugenta bosanskim franjevcima, autor napominje kako je ona dobar početak poglavlja u kojemu se opisuje daljnji tijek Nugentove ostavštine, naime njegovi nasljednici, kojima je slavni predak uza čast austrijskih grofova ostavio i niz materijalnih dobara – posjeda, dvoraca, umjetnina – postupno su je uništili.
LAVAL NUGENT (dnevnik.hr)
Laval i njegova supruga imali su šestero djece od kojih je nakon očeve smrti jedino Arthur ostao u Hrvatskoj. Tri kćeri (Beatrix, Giovanna-Lilla i Leontina-Lilla) živjele su uglavnom u Italiji i Austriji. Njihov brat Albert, kojemu je posvećeno čitavo poglavlje, umro je u Londonu 1896. godine. Gilbert je, pak, bio počasni vitez Suverenoga malteškoga reda i služio u austrijskoj vojsci kao potporučnik 22. linijske pješačke pukovnije (1844. – 1845.) te natporučnik 27. linijske pješačke pukovnije (1845. – 1847.). Saznajemo i to kako je imao vrlo široko područje interesa te da je umro u Napulju 1864. Najmlađi Nugentov sin Arthur jedini je stalno boravio u Hrvatskoj. Bio je komornik, natporučnik II. Banatskog pograničnog puka i pobočnik ocu (str. 111). Budući da je došlo do propadanja obiteljskoga nasljeđa, Arthur se odlučio za prodaju zbirke antičkih skulptura koje danas pripadaju Arheološkome muzeju u Zagrebu.
IGOR ŽIC (novilist.hr)
U ovome dijelu knjige Igor Žic podrobno opisuje sudbinu umjetnina zbirke Nugent te borbe njegovih potomaka oko nasljedstva. Godine 1898. pojavila se Ana Nugent, Albertova kći koja se sporila s Lavalom Nugentom mlađim glede nasljedstva. Uspjela je spriječiti dražbu u Bosiljevu najavljenu za 22. ožujka 1899.
Posebno je pohvalna činjenica da je Igor Žic proučio sudbinu pojedinih umjetnina u Nugentovu vlasništvu i pronašao podatke o onima koji su ih kupili. Navodi plejadu imućnih ljudi iz raznih društvenih slojeva koji su to htjeli i mogli si priuštiti.
U petome i šestome poglavlju autor se vraća u povijest pišući o krčkim knezovima Frankopanima s kojima se povezuje obitelj Nugent, dok u posljednjemu, sedmome poglavlju naslovljenomu Paralelna povijest daje povijesni presjek te obitelji čije korijene povezuje sa Svetom zemljom. U zanimljivoj i pomalo smionoj interpretaciji raznih legendi o Isusu Kristu, svetome Gralu, križarima, Židovima te rabeći podatke iz hrvatske povijesti, Igor Žic ponovno naglašava veze između obitelji Frankopan i Nugent. Knjigu završava riječima: Laval Nugent, vojnik, političar, kolekcionar, domoljub, plemić i sanjar, živ je i danas točno onoliko koliko su živi ostaci njegova sna: Trsat, Bosiljevo, Dabovac, Sušica, Kamenita vrata, rimske skulpture, grčke vaze, renesansne i barokne slike, namještaj, dokumenti… Na nama je da razmislimo hoće li nam djelovanje polaziti od samospoznaje ili od totalitarne nametnute spoznaje… (str. 201).
Zahvaljujući Igoru Žicu, ostatci Nugentova sna oteti su zaboravu i ponuđeni na uvid hrvatskoj javnosti. U svakome slučaju, riječ je o vrlo zanimljivoj tematici, a brojna navedena literatura dokazuje to kako i dalje postoji zanimanje određenih krugova za djelovanje neokrunjenoga kralja Hrvatske kojega je Žic u ovome djelu iscrpno i pohvalno predstavio.
(Autoričinom i suglasnošću uredništva preuzeto iz časopisa „Republika“, br. 1-2, Zagreb, 2020.)
© Željka Lovrenčić, Društvo hrvatskih književnika, IO DHK