Željka Lovrenčić: RELATIVNOST CRNOGA VIĐENJA NAŠEGA DRUŠTVA? / Nela Stipančić Radonić

NELA STIPANČIĆ RADONIĆ: SLUŠAJ PTICE KAKO PJEVAJU, Naklada Bošković, Split, 2019., 326 str.

Nogomet je uvijek zanimljiva tema – ne samo za navijače nego i za književnike. Premda se o toj igri uglavnom piše u novije doba, prema navodima novinara Hrvoja Krešića, ona se odmjereno spominje već u djelima Tome Becketa i u Shakespeareovu Kralju Learu. Krešić spominje i talijanskoga pjesnika Umberta Sabu koji je napisao zbirku poezije Pet pjesama o nogometnoj igri te Alberta Camusa koji o toj temi piše u nekim svojim esejima. Španjolski pak Nobelovac José Camilo Cela 1963. objavljuje zbirku pripovijesti Jedanaest pripovijesti o nogometu, a Manuel Vásquez Montalbán kriminalistički roman Centrafor je ubijen u sumrak. Vezano uz temu nogometa, od hrvatskih književnika možemo spomenuti Slavka Kolara i Ivana Kušana te njihova djela Nogometna utakmica i Ljubav ili smrt. U novije vrijeme, toj je igri posvećena knjiga Slobodni udarac u kojoj je sadržano jedanaest pripovijesti suvremenih hrvatskih autora (nakladnik Fraktura).

Nogomet je nadahnuo i hrvatsku književnicu koja živi u Njemačkoj, Nelu Stipančić Radonić, da napiše djelo Slušaj ptice kako pjevaju. Radnju njezina romana, napetoga poput dobre utakmice, objedinjuje upravo ta igra.

Ova pjesnikinja i romanopisac do sada je objavila tri pjesničke zbirke i dva romana. Dok opširni povijesni roman Grišnici i pravednici (2016.) govori o povijesti Bosne, roman Putovanje u Indiju (2017.) suvremene je tematike. U njemu „susrećemo“ uglavnom likove iz našega susjedstva.

I u najnovijemu romanu autorica se posvećuje suvremenoj tematici i opisima aktualnoga hrvatskoga društva. Kroz ozračje svjetskoga nogometnoga prvenstva, odnosno kroz prizmu igre, obrađuje tematiku naše društvene zbilje. Ovdje se govori o propalim i neostvarenim ljubavima, odlascima iz zemlje, generacijskim sukobima, raznim duhovnim svjetonazorima, borbama za prestiž, uspomenama…

Autorica uspješno isprepliće razmišljanja o prošlosti s opisima aktualnih događaja dok umetnuti članci, pisma i pjesme u dinamičnu radnju unose stanovitu dozu misaonosti. U ovome djelu polazi od teze da nacija duhovno sve više propada i predaje se apatičnosti i beznađu. No, zahvaljujući upravo svjetskome nogometnome prvenstvu i „Vatrenima“, čija igra izaziva pravu euforiju i silno veselje, čini se da se ipak budi. Trenutačni zanos neće izmijeniti nimalo ružičastu stvarnost, ali nudi barem privremenu nadu u budućnost.

Ovo je društveni, ali i psihološki roman koji pomoću društvenih stanja obrađuje obiteljske te općenite odnose među ljudima. Iz ne baš optimistične perspektive, govori o stanju duha hrvatske nacije te o površnosti, sebičnosti i nezainteresiranosti za svijet oko sebe mnogih naših sunarodnjaka.

Glavni su junaci braća Fabijan i Boris, dva potpuno suprotna lika. Dok je novinar-kolumnist Fabijan povučen sanjar koji je doživio veliku ljubav s Julijom, sestrom kolegice s posla koja je umrla i otad živi povučeno između kuće i ureda, Boris je sušta suprotnost: šarmer i ljubitelj žena. Zanimanjem slikar, živi obiteljskim životom iako vrlo često izlijeće iz obiteljskoga gnijezda. Njegovu suprugu Laru to više pretjerano ne zanima; njoj je bitna forma. Uredila si je život i brine se o sinu Svenu. Pravi se da ništa ne zna o Borisovim ljubavnim pustolovinama.

Jedna od Borisovih (uglavnom prolaznih) ljubavi jest Elza, Fabijanova draga prijateljica i kolegica novinarka. Ona iz te veze izlazi silno ranjena. Mislila je, tipično, da će on napustiti suprugu i posvetiti se njoj i djetetu koje se trebalo roditi. No, nije bilo tako. Boris, opet tipično, nije napustio svoju obitelj. Premda je na svoj način volio Elzu, njegova kobna ljubav mlada je Tea u koju je zaljubljen i njegov sin.

Dok se Boris u slobodno vrijeme bavi ljubavnim pustolovima, Fabijan sluša glazbu i čita knjige. Tako je i „sada“. Ljeto je. Zagreb živi svojim uobičajenim ritmom u to godišnje doba, kad svi samo čekaju odlazak na more i jedva podnose nesnosnu vrućinu gradskoga asfalta. U Fabijanov život u osam sati ujutro ulazi Berta, Elzina sestra koja će se odsad brinuti o njemu, kuhati mu i pospremati: Elza mu je htjela nekako pomoći jer su bili ne samo kolege, već i dobri prijatelji. Nije mogla vječno gledati kako se njegov život nikako ne miče naprijed. Samo jedan pogled na njegove podočnjake otkrivao joj je tragove nespavanja i probdjevenih noći. Bila je sigurna kako bi mu jedna čvrsta i iskusna ženska ruka barem malo pomogla, unoseći u njegov stan kakav takav red, jer je bilo nemoguće točno pogoditi u kakvom je tek stanju njegov emocionalni život. (Str. 38.)

Elza iskreno želi pomoći prijatelju koji se nakon smrti žene svoga života prestao boriti i uživati u životu. Jednostavno je pustio neka stvari teku i, osim posla, ništa ga posebno nije zanimalo. Pa čak ni utakmice „Vatrenih“ koje je ipak gledao. Isprva nenaviknut na uljeza u kući, ubrzo postaje oduševljen Bertinim uslugama. Ona je poput anđela stalno bdjela nad njim i ugađala mu te ga nastojala oraspoložiti kad bi klonuo. Njoj je taj posao dobrodošao da se malo makne iz kuće i od svoga prilično razmaženoga i zahtjevnoga supruga Janka.

Previše različitih karaktera, Fabijan i Boris nikada nisu bilo osobito bliski. No, nakon dugo vremena, upravo u toplo ljeto kad „Vatreni“ nižu uspjehe na terenu, dva se brata ponovno zbližavaju: Ipak se toga dana obradovao, nakon saznanja da će ga sutra vidjeti. Još kad bi taj razgovor između njih dvojice bio barem malo ugodniji, a ne ovakav kakav je redovito bivao do sada. Uvijek nerviranje s Fabijanove i čuđenje s Borisove strane. Kao da su cijeloga života razgovarali na dva različita jezika! Ista krv, a tolike razlike među njima. Što je onda mogao očekivati od drugih ljudi? (Str. 61.)

Nakon dugoga razdoblja, Boris dolazi k njemu na ukusan objed koji je znalački priredila Berta. Navraća i na dan Fabijanova rođendana kad mu donosi lijep dar – sliku koju je naslikao za njega. Ponovno uspostavljaju dijalog prekinut zbog Borisova odnosa prema Elzi i općenito prema ženama. Fabijan nije oprostio bratu to što se poigrao njegovom prijateljicom. Ali, Boris nikada nije odviše razmišljao o ljudima oko sebe. Najvažniji mu je bio vlastiti užitak: Boris ionako nije bio za ozbiljne veze. Što bi s njima? Žene oko njega bile su mu potrebne radi inspiracije na poslu. Kako bi inače napravio sve one skice i naslikao sve one slike? (Str. 112.)

Sada kad su se zbližili, braća prebiru po uspomenama. Fabijan se sjeća svoje voljene Julije, a Boris pomišlja na Teu koja ga je vratila u mlade dane i s kojom je uistinu bio sretan. U ljeto, godišnje doba kad se ljudi opuštaju i zabavljaju, ali također svode račune, razmišljaju o životu i prave planove, dva se brata prisjećaju sretnih trenutaka provedenih s osobama koje su im puno značile.

ŽELJKA LOVRENČIĆ i NELA STIPANČIĆ RADONIĆ (nsk.hr)

Tea je Borisu možda bila još jedan u nizu „trofeja“, no njegov sin Sven uistinu je bio zaljubljen u nju. Budući da otac nikada nije imao ni volje ni vremena baviti se sinovim problemima, uglavnom je sve rješavao novcem. Velikome zaljubljeniku u nogomet, omogućio mu je i odlazak u Brazil na svjetsko nogometno prvenstvo.

Kad Boris sazna da Sven nije zainteresiran za odlazak na fakultet, među njima izbija velika svađa. A kad Sven spozna da mu se otac viđa s djevojkom koju voli, stradava u prometnoj nesreći. Boris i Lara ostaju bez jedinca koji im je bio jedinom poveznicom u ispraznome braku.

U ovome romanu, koji se zbog dinamike i napetosti lako i brzo čita, nema sretnoga svršetka: Boris i Lara, koji su bračni život uredili tako da nitko od njih dvoje ne pati, odjednom se nađu u zrakopraznome prostoru. Sada su prisiljeni ispitati svoje osjećaje i odlučiti kako će dalje živjeti. Elza odlazi u Ameriku u potrazi za novim životom, a Fabijan, koji je nakon voljene žene ostao i bez nećaka s kojim se izvrsno slagao, ponovno je sam.

Ovo naizgled lagano i vrlo vješto pisano štivo obrađuje složenu tematiku. Između ostalih stvari, iščitavamo autoričine stavove o hrvatskoj zbilji. Ona smatra da je naše društvo površno, da je kultura u njemu na posljednjemu mjestu, da vlada opća bezosjećajnost, sebičnost i konzumerizam, da se brakovi sklapaju iz interesa, da je važniji vanjski sjaj i materijalno bogatstvo od duhovnih vrijednosti… Je li to daleko od istine?

U njenome su romanu kažnjena oba brata: površni i beskrupulozni Boris, hedonist kojemu su važni samo osobni prohtjevi na kraju ipak plaća visoku cijenu jer ostaje bez sina čiju je smrt neposredno izazvao. A Fabijan, koji je u današnjemu našemu društvu „rijedak primjerak“ jer voli čitati i slušati klasičnu glazbu, prepušten je tragičnoj sudbini osamljenika koji bez cilja tumara svijetom.

Roman Slušaj ptice kako pjevaju može se tumačiti na više načina. Osim toga, u njemu nailazimo na pregršt mudrih razmišljanja o svijetu u kojemu živimo. Ipak se ne bih složila s autoričinim tako crnim viđenjem suvremenoga hrvatskoga društva. Jer, premda ima puno nedostataka, po mome mišljenju u njemu još uvijek ima nade za duhovnost i ljudsku toplinu.

 

(Željka Lovrenčić © IO DHK)

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.