Zlatko Kramarić: NEPOZNATO O POZNATOM / Dario Fo

DARIO FO: KRISTINA ŠVEDSKA. ŽENA GOTOVO SLUČAJNO, Naklada Ljevak, Zagreb, 2018., 139 str. Naslov izvornika: Quasi per caso una donna. S talijanskoga prevela: Ita Kovač.

 

Poslije čitanja ovoga romana zaključili smo da je 1997. godine Nobelova nagrada za književnost otišla u prave ruke jer nema nikakve dvojbe da je D. Fo uistinu zaslužio ovo visoko literarno priznanje.

Dario Fo pravi je majstor riječi, piše sjajno, a opet toliko jednostavno. Na momente gotovo infantilno! Čitajući ovaj neveliki roman o iznimnoj, pomalo neobičnoj političkoj i inoj sudbini Kristine, švedske kraljice – koja je to postala sa samo šest godina, 1632. godine, poslije smrti svoga slavnoga oca kralja Gustava II. Adolfa koji je izgubio život u jednoj od svojih mnogih bitaka, a onda, iz razloga poznatih samo njoj, 1654. godine odlučila abdicirati jer je sloboda vrijedna odricanja od kraljevstva, definitivno napustiti Švedsku (navodno se u svoj rodni grad Stockholm poslije toga vratila svega dva puta), otputovati prvo u Bruxelles, a poslije toga u Rim, gdje se, na veliko iznenađenje, odlučila vratiti katoličanstvu, pa je sukladno tomu činu uzela ime Marija Aleksandra, a njezino preobraćenje Vatikanu je, prema priznanju samoga pape Aleksandra VII., donijelo neizmjernu korist, pa je zbog toga morao promijeniti svoju raniju odluku da se žene više ne primaju u Vatikan; u Rimu će Kristina umrijeti 19. travnja 1689. godine, gdje je sahranjena u bazilici sv. Petra, što je bila povlastica koju je Crkva u svojoj povijesti ukazala samo još dvjema drugima ženama – imate neki čudni osjećaj da biste tako što mogli i sami napisati. U pitanju je, kao i uvijek, samo varljivi osjećaj jer najteže je o velikim temama, a sudbina ove iznimne žene uistinu je velika političko-literarna tema, pisati na jednostavni način. No Dario Fo (1926. – 2016.), talijanski dramski pisac, scenograf, redatelj i glumac, piše upravo na taj način, jednostavno i briljantno. Spaja nespojivo, pa mu tako polazi za rukom biti didaktičan, a da ta pedagoška mjera uopće ne djeluje pretenciozno. U Italiji je šezdesetih godina stekao široku popularnost komičnim skečevima u TV emisiji Canzonissima, koji su predstavljali logični nastavak njegovih političkih satira, Nećemo platiti! Nećemo platiti!, Slučajna smrt jednog anarhista… I upravo je tim prepoznatljivim i oporim političkim satirama, subverzivnim humorom, farsičnim pristupom svijetu i stekao svjetsku slavu. Satira Sedma: Kradi malo manje svojevremeno je igrana i u zagrebačkom kazalištu Komedija!

DARIO FO (en.wikipedia.org)

Svijet je uvijek promatrao iz nekonformističke pozicije. Na istovjetan se način ponašala i Kristina, slavna švedska kraljica, koja ne samo što ne pristaje živjeti sukladno opće prihvaćenim društvenim normama već ona te norme i svjesno krši; od toga da unatoč svim normama švedskoga dvora ne želi pristati na udaju, gospodo dvorska, nemam se namjeru udati1, jer s podjednakom strasti voli i muškarce i žene, pa preko činjenice da je kudikamo više bila posvećena čitanju neobičnih književnih tekstova, ljubavnoj priči o Heloisi i Abelardu, promatranju i skupljanju likovnih djela, zavodljivim čarima teatra, posebice komedijama dell’arte, utemeljivala je intelektualno-umjetničke kružoke, kazališne grupe, neprestano je pokušavala dokučiti neke od tajni ondašnje znanosti, divila se raznolikostima različitih kultura, neotkrivenim misaonim dubinama ondašnje filozofske misli, nego obavljanju odgovornih, ali očito dosadnih i umarajućih državničkih poslova. Ona se radije druži i dopisuje sa slavnim intelektualcima (Molièreom, Pascalom…), na svoj dvor u Švedsku pozvala je svjetski poznatoga filozofa Renéa Descartesa – tko danas ne prepoznaje njegovu temeljnu filozofsku maksimu cogito, ergo sum / mislim, dakle jesam – koji će stjecajem nesretnih okolnosti, banalne prehlade, u Stockholmu i umrijeti, nego da se, s vremena na vrijeme, prepire sa zabrinutim kancelarom Axelom Oxenstierneom i ostalim članovima Namjesničkoga vijeća koji ne mogu pojmiti da je njoj osobno ispred javnog: E pa, u toj sam alegoriji (priča o odnosu seljaka prema zemlji – op. Z. K.) ja zemlja i nije mi po volji da se po meni kopa, a da nisam izabrala onog tko će me morati bušiti svojim plugom i dala mu prednost. Sablažnjeni? Žao mi je, završila sam, i nemam namjeru odgovarati ni na kakvo pitanje. Kancelar, bijesan, uzvikne: Ma kako to odlazite? Stvar je za vas zaključena? I onako uzbuđen, načini korak naprijed, zaboravljajući da stoji na vrhu stuba, pa se skotrlja dolje uz klopot dostojan vrhunca komedije2.

No ono što je najzanimljivije – njoj su i državnički poslovi jednako tako dobro išli. Ona je tako uspjela od Stockholma napraviti sjevernu Atenu, najvažnije kulturno središte Europe toga vremena, ali, isto tako, od Švedske respektabilnu vojnu i političku silu. Tijekom njezine vladavine Švedska je zauzela Landkap, Pomeraniju, Rugen i Bremen-Verden. Njezina vladavina kolidirala je sa završetkom Tridesetogodišnjega rata koji je okončan velikim političkim ugovorom, čuvenim Westfalskim mirom (1648.) kojim je stvorena baza međunarodnoga sustava neovisnih, suverenih nacija-država. Doduše, moramo biti iskreni i reći kako je Kristini svijet financija bio posvema stran, pa je švedska državna blagajna često bila (polu)prazna. Nema nikakve dvojbe da prakticiranje kulture nije jeftino!

I o svemu tome, o emancipiranoj i buntovnoj ženi, o njezinoj nepredvidljivosti, o njezinoj profinjenosti i osjećaju za lijepo i duhovno, o njezinoj neponovljivoj ljepoti duha, u ovome romanu krajnje pitko i šarmantno piše D. Fo. (Jednako tako zvuči i prijevod Ite Kovač na hrvatski jezik.) I više je nego zanimljivo to da se naše samosvjesne feministice niti u jednom svome programskom tekstu ne referiraju na lik i djelo kraljice Kristine. Doduše, moramo biti iskreni – većina svih ovdje spomenutih detalja i nama je bila nepoznata. Stoga smo uvjereni kako će ovaj roman, briljantan portret švedske kraljice Kristine, biti rado čitan jer svojim neobičnim sadržajem, nepoznatim detaljima o životu poznatih, uvelike mijenja našu kanoniziranu percepciju o tome kako se živjelo, radovalo, veselilo, tugovalo, mislilo, molilo u 17. stoljeću, a posebice je to vidljivo u onome dijelu koji se odnosi na društvenu ulogu žene. Naime, i tada su postojale biseksualne osobe koje nisu pravile nikakve razlike između vođenja ljubavi sa ženama ili muškarcima. I u onim, navodno mračnim vremenima, postojali su oni koji su se javno zalagali i za vjersku toleranciju i za prava manjina… No ono što djeluje upravo nestvarno je spoznaja o iznimnoj upućenosti Kristine u sva relevantna politička, znanstvena, filozofska i umjetnička kretanja toga doba… I sve to bez Interneta i Googlea!

__________

1 D. Fo, Kristina Švedska. Žena gotovo slučajno, Ljevak, Zagreb, 2018., str. 47.

2 Isto, str. 50–51.

 

(Autorovom i suglasnošću uredništva preuzeto iz časopisa „Republika“, br. 11-12, Zagreb, 2019.)

© Zlatko Kramarić, Društvo hrvatskih književnika, IO DHK

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.