Zlatko Kramarić: O LIJEVIM SKRETANJIMA / Igor Štiks

IGOR ŠTIKS: W, Fraktura, Zagreb, 2019., 316 str.

 

Možda bi Igor Štiks uistinu i bio velik pisac kakvim ga, uostalom, smatra književna kritičarka Bojana Radović, samo kada njegovi književni tekstovi ne bi u tolikoj mjeri bili impregnirani politikom. Konačno, u jednome od svojih brojnih intervjua u povodu romana W ovu tvrdnju priznaje i sâm pisac kada kaže da su postupci protagonista ovoga romana Waltera i Wladimira motivirani isključivo njihovim političkim stavovima. Nemamo ništa protiv politike, pa tako ni političkih romana i angažirane književnosti, ali kada se u konstruiranju priče izgubi svaka mjera, kada se priča svede na literariziranje političkih stavova, posebice onih koji su bliski samomu autoru, onda je konačan rezultat prilično skroman jer smo umjesto ozbiljna romana dobili običan politički pamflet koji ne prelazi razinu letaka koje partijski aktivisti dijele po ulicama, poštari raznose po sandučićima. Naime, poslije čitanja ovoga romana postavlja se ono staro školsko pitanje: a, što nam je to, zapravo, pjesnik ovim svojim, za nijansu pretencioznim uratkom želio poručiti, a što nam već od prije nije poznato? Ako je autor samo želio ponoviti staru povijesnu lekciju kako svaka ideološka isključivost nužno završava terorom i ubojstvima, onda je možda mogao odabrati i neku drugu formu za tu poruku. Nekako imamo osjećaj da je u ovome slučaju znanstvenik Štiks loše utjecao na pisca Štiksa, a rezultat toga „lošeg utjecaja“ je ovaj roman koji nije ništa ino nego nespretni pokušaj da se i na hrvatskome jeziku piše na način à la Ludlum! Takav način pisanja predmnijeva da se u priču „udrobi“ što je moguće više sporednih priča u kojima ima i ljubavnih afera, i leševa, i napetosti, i holivudskih jurnjava motorima, autima, nelogičnih obrata, intriga svih vrsta, iznevjerenih očekivanja, nenadanih rješenja… I na planu „označenoga“ takav pristup još i može proći jer svaka (trans)nacionalna književnost mora na tematskome popisu sadržavati i takve detalje. No sasvim je drugo pitanje kakvim je „označiteljem“ autor pokušao svladati svoju tematsku zadaću. E, tu već imamo prilično mnogo primjedbi koje ovomu romanu oduzimaju atribuciju „velika“ romana u hrvatskoj (i postjugoslavenskoj) književnosti. To je samo solidno napisan roman i ništa više od toga!

Jednako tako, nemamo ništa protiv toga da postoje oni koji su i dalje omamljeni idejama ’68-e. Iako, ni uz najbolju volju, ne uspijevam dokučiti puni politički smisao te godine. U Francuskoj i Njemačkoj studenti su se te godine pobunili protiv državnih institucija, protiv postojećih političko-ekonomskih odnosa u društvu, dok je studentima u Poljskoj i Češkoj san bio živjeti upravo tu vrstu demokracije. Nismo uopće impresionirani time što je H. Marcuse, čuveni filozof, bio tamo, u Parizu, gdje se, između inoga, susreću i junaci ovoga romana. Nama bi bilo kudikamo zanimljivije vidjeti što je danas ostalo od filozofije toga i njemu sličnih filozofa. Ništa impresivno ili vrlo malo. Nadalje, nije nam baš jasno zašto bi nam bilo važno saznati što su studenti rekli radnicima, odnosno radnici studentima ispred tvornice Renaulta 1968. godine. Ali zato jako dobro pamtimo riječi ondašnjega francuskog predsjednika Charlesa de Gaullea koji je rekao: Demokracija da, ali anarhija ne! (Premda smo u to vrijeme bili prilično mladi, sedmi razred osnovne škole, odlično pamtimo televizijske zapise tih pariških događanja. Poslije tih slika odustali smo od prakticiranja svake vrste „lijevih“ ideja. Naravno, ni skepsa prema kapitalističkome načinu proizvodnje nije bila ništa manja.). Za razliku i od francuskih i od poljskih studenata, studentima u Jugoslaviji procesi demokratizacije uopće nisu bili u prvome planu. Oni su, zapravo, tražili od Tita i partije da bude još okrutnija u suzbijanju svake ideje privatnoga vlasništva (treba samo vidjeti što o privatnome vlasništvu pišu ideolozi „naše“ ’68-e u časopisu Praxis 1971. godine). „Naši“ su se studenti borili protiv nepostojećih kapitalističkih odnosa u vlastitoj zemlji tako što su se zalagali za čisti egalitarizam, a poslije Titova obraćanja pali su u takav ideološki trans, bili su toliko sretni i zadovoljni tim govorom da su odmah, na licu mjesta, otplesali nekoliko tradicionalnih komunističko-narodnih kola, Oj, Kozaro… (U to se vrijeme još nije pjevalo Od Vardara do Triglava!) Naravno, sve to je uživo prenosila državna televizija, a poslije toga je drug Tito dobio na tisuće telegrama potpore za njegovu jedinu ispravnu politiku u kojoj središnje i neupitno mjesto zauzimaju vrijednosti narodnooslobodilačke borbe, politika nesvrstanosti, konzekventno sprovođenje samoupravljanja, bratstva i jedinstva. Svaki spomen „nacionalnoga pitanja“ smatrao se izrazom retrogradne, neprijateljske svijesti. „Klasno“ je bilo sve, a „nacionalno“ se smatralo riješenim problemom! Nažalost, 90-e su pokazale u kakvim smo sve to zabludama živjeli.

IGOR ŠTIKS (fraktura.hr)

Čudna je povijest (europske) ljevice koja, ako je vjerovati svim dosadašnjim povijesnim iskustvima, nužno mora završiti u teroru, gulagu, golim otocima… (Pitamo se, pitamo, kako je itko poslije našega Otoka mogao i dalje vjerovati u tu utopiju?) Jer kako drugačije objasniti da je jedan Karlo Štajner, poslije svih onih sibirskih iskustava (7000 dana i noći), ostao i dalje uvjeren komunist koji je ozbiljno mislio da je staljinizam samo obična aberacija, defekt povijesti u njezinu napretku prema „boljemu životu“. I našega autora, odnosno njegove junake također (za)vodi ta ideja „boljega života“. Ali još jednom se pokazuje da je M. Kundera bio u pravu kada je rekao da je život (uvijek) negdje drugdje! I to su, na ovaj ili onaj način, shvatili i junaci/protagonisti ovoga romana, Walter i Wladimir. Višak ideologije u našim životima, a s vremena na vrijeme i u našim društvima, proizvodnja „viška ideologija“ predstavljala je dominantan način života i nikada ne može rezultirati dobrim rješenjima. Upravo je zbog toga „viška“ Igor Štiks u nekim vremenima morao napustiti Sarajevo, najjugoslavenskiji grad u bivšoj državi, jer se pokazalo da su postojali i oni koji su smatrali kako se na najgrublji mogući način mora dekonstruirati i taj mit o najjugoslavenskijem gradu, o jugoslavenskome Jeruzalemu, o (nepostojećemu, fiktivnom) suživotu različitih nacija, vjera, tradicija… Zanimljivo je kako i poslije takvih iskustava autor i dalje inzistira na „životu u laži“! Ali to je već neka druga tema koja nadilazi okvire ove nepretenciozne recenzije.

Preporuka: bez obzira na sve naše primjedbe, ovaj roman, upravo iz tih razloga, svakako treba pročitati!

 

(Autorovom i suglasnošću uredništva preuzeto iz časopisa „Republika“, br. 5-6, Zagreb, 2020.)

© Zlatko Kramarić, Društvo hrvatskih književnika, IO DHK

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.