KUŽAN MIRIS MRTVIH RIJEČI I OHRABRUJUĆE DRUKČIJA POEZIJA – U POVODU SMRTI NADE GRUBIŠIĆ

KUŽAN MIRIS MRTVIH RIJEČI I OHRABRUJUĆE DRUKČIJA POEZIJA – U POVODU SMRTI NADE GRUBIŠIĆ (1954. – 2018.)

Ovih je dana u Zagrebu preminula i tiho, kao što je uglavnom živjela, ispraćena najužom obitelji u Fažani zadnji počinak našla književnica, u prvome redu pjesnikinja, Nada Grubišić, u književnome svijetu poznata i kao Nada Gulin.

Rođena Puljanka, u rodnome je gradu završila gimnaziju te diplomirala na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Pisala je poeziju, epove i pjesničku prozu, a povremeno i članke, osvrte, oglede objavljene u hrvatskim, slovenskim i američkim listovima i književnim časopisima. Bila je članicom Društva hrvatskih književnika.

Već nakon prve objavljene zbirke zapažena je u čitateljskim i kritičarskim krugovima. Premda zatajna, živeći izvan takozvane metropole, daleko od medija i pjesničkih grupacija, isključena iz pomodnih trendova i bilo koje zadane, poželjne estetike, a kritički vrlo skromno praćena i vrednovana, Nadu Grubišić današnji upućeniji poznavatelji, poklonici i ljubitelji stiha drže jednom od najzanimljivijih suvremenih hrvatskih pjesnikinja.

Uz vjerojatno mnogo neobjavljenih rukopisa, sad već u ostavštini, objelodanila je zbirke: „Apokaliptična avenija“ (Pula, 1986.), „Djevojčica iz porječja“ (Zagreb, 2000. i 22013.), „Djevičanstvo ili The Moralizing Florist“ (Zagreb, 2003.), „Metropola praznine“ (Pula, 2007.), „Čitanje Dubrovnika“ (ep; Zagreb, 2007.), „Akvarel“ (poetski roman bez interpunkcije; G. Jelenska, 2010.), „Bolesna ruža“ (Rijeka, 2013.), „Oralne teme“ (G. Jelenska, 2013.), „Putovanje u mjestu“ (G. Jelenska, 2013.), „Kadulja – u zaklonu s Nabokovom“ (Rijeka, 2015.) i „Tusculum“ (Rijeka, 2016.).

Apartnost i distinktivnost Grubišićkinih stihova spram rukopisâ suvremenikâ u prvome redu nalazimo u stanovitu, rečeno je, trendovskom izolacionizmu, ali i nepovodljivoj autorskoj svijesti glede snage i moći vlastita izraza, dakle u prirodnoj i neponovljivoj vlastitosti napisanoga kao spoja doživljenog i pročitanog, žuđenog i stvarnog, izmaštanog i transponiranog, citatno ugrađenog i složenijom asocijativnošću poetike upletenoga u svijet pjesme – bilo pisane kao izravno svjedočanstvo lirskoga subjekta, dakle u prvome licu, bilo pak neutralnije u drugim oblicima – projekcijama autorskoga „ja“.

Nada Grubišić – autorica, ponovimo, iz prve lige hrvatskih pjesnikinja naših dana – od svojih prvih početaka piše o nemirima tijela i duše, duha i uma, o prožimanju senzacija i čovjekove nutrine s fenomenima odnosno pojavnostima nerijetko i antropomorfizirana krajolika – mahom zavičajnog, onoga mediteransko-istarskoga te hrvatskoga uopće, no i onoga usvojenog bilo putovanjima, bilo pak iz izabrane literature kojoj se autorica utjecala i posvećivala na putu intelektualnoga sazrijevanja i kreativnoga rasta.

Riječ je u nje često o smislenu nizanju slika, događaja, doživljaja, stvarnih i najrazličnije transponiranih, o sjajnoj i uvijek iznova neočekivanoj metaforici, kipućemu bujanju mašte, skladu kontemplacije i snažne erotičnosti, o maštovitosti onkraj jeftine nakane da se konstrukcijom svidi, dapače, stalno je u njezinu tekstu propitivanje autorske pozicije, ženstva, jastva lirskoga subjekta neograničena vremenom i prostorom.

I kada pjeva vlastito, i kada „citira“, kada se traži i uporno (ne) nalazi ondje gdje je (ne) očekujemo…, Nada Grubišić svjesna je svoga autorskog stava kao i mjesta, moći i snage koju „njezin“ lirski subjekt crpi baš iz svojevrsna autsajderstva, odnosno nepripadanja, što je postalo i, konačno, ostalo vrijednosnom prednošću i estetskom posebnošću ove pjesnikinje lijepa jezika i neusporedivih svjetova koji nam ostaše zapisani i prepoznatljivim rukopisom napisani – i za buduće čitatelje, i za nova čitanja.

Počivala u miru!

*     *     *

ČITANJE „ČITANJA DUBROVNIKA“ NADE GRUBIŠIĆ

„Čitanje Dubrovnika“, Ceres, Zagreb, 2007., 156 str.

Pisao sam nekoliko puta kritički o pjesničkim tekstovima Puljanke Nade Grubišić, pročitao njezine objavljene knjige, neke još neobjavljene rukopise i urednički je višeput uvrstio na časopisne stranice. Ukratko, njezin rad pratim i podržavam, kolegijalno  i, nadam se, stručno, već gotovo četvrt stoljeća.

Raduje me zanimanje jedne od najkvalitetnijih hrvatskih nakladničkih kuća u prošlih poldrug desetljeća, „Ceresa“, u liku dr. Dragutina Dumančića, njezina vlasnika i urednika te kultivirana čitatelja svjetskoga i domaćeg pjesništva, za pjesništvo Grubišićeve. Ohrabruje činjenica da je ovaj izdavač već tiskao njezine knjige i, još više, izglednost skorašnjeg objavljivanja novih autoričinih rukopisa, među kojima je prvi slijedom upravo spjev „Čitanje Dubrovnika“: ta poezija-rijeka, poema od poemā…, u četrdesetak pjevanja, kvalitetan pjesnički tekst prevladavajućega proznog ritma, koji nas vraća toj danas naglašeno distinktivnoj i apartnoj poetici u kontekstu aktualne hrvatske poetske scene.

Potvrđuje se opet kako najbolje stihove danas u nas  pišu pjesnici izvan metropolskih klanovsko-nakladničkih zatvorenih krugova, neki među njima i fizički izvan tzv. metropole, gdje još (negdje od 1970-ih) medijski „drmaju“ odavno već ocvali kritici i antologičari („antologičari“), a sada već i njihovi pigmalionski adepti i klonovi, često ni od koga i ni iz čega ili, dobrohotnije rečeno, iz jako malo „štofa“ i sirovine bez „šuga“ preko noći stvarajući „imena“. Tȁ osvrnimo se na posljednjih desetak godina, uz časne iznimke, novije hrvatske proze i poezije, trendovski doduše jako osviještene kada je svjetsko književno okruženje u pitanju – ali s kojim i kakvim rezultatima?! – ako uzmemo vrijeme kao pouzdano mjerilo i kriterij života, kako djela tako i autora. Zrcaljenje politike i poetike, diobe i umnožavanje netrpeljivosti, i ini nesretni čimbenici, uz tržišno-izdavački nered i rat do istrjebljenja protiv prave knjige i rasne literature, k tome uz teror kolumnista (samo)promaknutih (se) u pisce, doprinijeli su gotovo uništenju ili bar potpunoj marginalizaciji književna života.

Ne pretjerujemo. Pa sve se to doista zbilo i zbiva oko nas, i nismo valjda katastrofičari ako o tomu otvoreno zborimo, dakako svjesni planetarne moći medija koji su knjigu i pisanu riječ gurnuli u dalek neki i nevažan plan, svjesni još i površnosti, brzine, jeftina šarmiranja, prostaštva, nepismenosti, agresivne halabuke šupljega i ispraznog koje se danas nameće kriterijem, na kraju svjesni nemoći ljepote, dobrote, istine i svih tih „starinskih“ kategorija kao iz nekog zauvijek prohujala vremena koje je imalo ideale, znalo za vrijednosti, viteštvo u polemici, koje se nije mirilo s posvemašnjom „krizom smisla“, a kamoli s rasapom sve samih bitnih vrijednosti što čovjeka i kao estetsko biće, a osobito umjetnika i umjetnost kao specifičnu „istinu bića“, nije držalo tek pukim pajacem, proizvođačem magle, estradnim trgovcem, vulgarizatorom opće prakse… Govorim o vremenu kada je novinarstvo bilo novinarstvo, a literatura literatura, govorim o vremenu jučerašnjem, dakle o dalekoj i nepovratnoj prošlosti, nekakvu drevno-arhaičnom pluskvamperfektu, u prilikama kada je godina dana isto što nekoć desetljeće, naime tako se brzo danas habamo, sagorijevamo besmisleno, trošimo se munjevito u nepovrat, potrošniji od svake robe i ma koje tehnološke novotarije… A učinci?

No, sada dosta o izvanknjiževnom i neknjiževnom.

U rečenim domaćim okolnostima, u jednako takvim planetarnim (ne)prilikama, patetično ali otvoreno i iskreno recimo, nastaju vrsne poetske cjeline najzanimljivije hrvatske pjesnikinje danas – Nade Grubišić. Zašto je i je li tomu baš tako, ne pada mi više na pamet tumačiti i objašnjavati izvan autoričinih tekstova, jer i ovaj njezin rukopis, „Čitanje Dubrovnika“, tako snažno argumentira rečeno, da je u svrhu popratne besjede i kratke preporuke, tj. nukanja na čitanje i promišljanje o pročitanom, recenzentu dostatno kročiti slijedom ovoga teksta, od početna do završna mu pjevanja, a može i iz sredine; odasvud, odakle god krenuo i kamo se god uputio (među) retcima ovoga leksičko-slikovnog (pre)obilja, kvalificiranu su čitatelju zajamčeni kako užitak tako i potpuna sloboda tumačenja jedne slojevite, znalački napisane, samosvjesne, neobuzdane i temperamentne lirske cjeline.

Dubrovnik je ovdje: simbol, metafora, alegorija, mit i mistifikacija, stvarni topos, sinegdoha, personifikacija…; Dubrovnik je sva Hrvatska, dakle i autoričina zavičajna Istra, usamljena je zvijezda svemirskoga beskraja, on je povijest, naša sadašnjost i naše sutra; Grad nije ma koji grad, on je i osobna povijest, autobiografija, i ženstvo, i svjetonazor, i ključ za razumijevanje mentaliteta, filozofije opstanka…; Dubrovnik je stvarna ljepota, ona po sebi, kao i nedostižna fikcija, žudnja, ironija i parabola; naposljetku, luka je on, polazište i dolazište, planetarno mjerilo, ključ za čitanje naše i drugih civilizacija, kultura, jezika, pisama, ratovanja i mirenja, iz mora izronio mikrosvijet u eri mundijalnoga i globalnog nasrtaja, neminovnog ali ipak nasrtaja, na svaku iole drukčiju travku koja strši i ne dâ se…

Tekst „Čitanje Dubrovnika“ sretna je činjenica suvremene hrvatske književnosti, pametno i vješto složeno ali i (is)konstruirano štivo pretežito nadrealističke fakture, iako jedva s ponekom (i te su najslabije!) dionicom „automatskoga pisanja“, štivo prepuno citata, skrovitih i bjelodanih, intermedijalnih zabljesnuća, miješanja funkcionalnih stilova, duhovite i zajedljive autoreferencijalnosti, to je ostvaraj koji budi nadu u tvrdokornost rasnoga poetskog pisma, ne „ženskoga“, nego poetskog općenito, pa dakle i „ženskoga“. Evo nam novovjeko „knjiženstvo“ dohodi u reprezentativnu svome izdanju! Riječ je o nizanju slika, događaja, doživljaja, stvarnih i najrazličnije transponiranih, o kipućemu bujanju mašte, o maštovitosti onkraj jeftine nakane da se „konstrukcijom svidim“, dapače, stalno je u tekstu propitivanje autorske pozicije, jastva lirskoga subjekta. Dobri su i s mjerom dijalozi s književnom kritikom, književnom povijesti, književnim vrijednostima, pojavama, osobama, činjenicama iz domaće i svjetske literarne baštine, likovnosti, glazbe, umjetnosti u cjelini, a filozofijsko i vjersko-religijsko, pače ekumensko, među bitnim su motivskim i predmetno-tematskim konstantama ovoga neobuzdana naleta nadahnuća, gotovo nahrupa kao u kakvim jako posebnim, očito za pisanje vrlo poticajnim stanjima svijesti.

Grubišićeva sve čini blago i pomirljivo, upravo zato učinkovito i trajnije dojmljivo: kada piše i „prepisuje“, citira i „citira“, kada se traži i uporno (ne) nalazi ondje gdje je (ne) očekujemo…; svjesna je svoje autorske pozicije kao i mjesta, moći i snage koju „njezin“ lirski subjekt crpi baš iz autsajderstva.

U opasnosti sam i iskušenju da, pod prvim dojmom netom pročitanoga, a uz prvo čitanje „Čitanja Dubrovnika“, i sam sročim bar čitavo jedno „automatsko  poglavlje“, pak ću umjesto uobičajene finalne preporuke nakladniku, djelomice nasumce, navesti nekoliko znakovitih stihova iz raznih dijelova ove jake književne kreacije, mjestimice sjetna a samosvojna krika „suprotiva“, jezično također svježeg, osebujno premreženog i u tradiciju umreženog, drukčijeg u odnosu na sav naš trenutni književni kontekst, poticajno „neprohodnog“, nepredvidljivog i izvan vladajućih poetičkih tendencija – u (samo)izolaciji – jer je nenametljive snage a sebesvjestan, jednako toliko koliko korespondira s vrhuncima domaće i svjetske dvadesetostoljetne poezije srodnih zasada.

 

 

… jer svaki je grad drugačiji drugi ga oblaci nadlijeću i zvijezde ophode ima samo svoje lice i svoje vrijeme

– – –

ono što smo zapisivali osamdesetih prima u se bljedilo naših trupla

– – –

energiju grada ne možeš stvoriti niti uništiti jer život ovdje tek počinje jer poezija je u genima…

– – –

u umjetnosti sve je skokovito u bizarnom slijedu ideja gdje se prepoznajemo

– – –

čitanje Dubrovnika čiji vrtovi kadikad opuste osobito u eskapističkom štivu damskih romana

– – –

upotrijebit ćemo naturalističke principe ukoliko se to neće kositi s našom sklonosti nadrealističkom pristupu to je zapravo izazov i velika književna provokacija

– – –

i mada ovo nije the hippy poem na odmjerenoj udaljenosti od mora mi pjevamo na kraju sedamdesetih tražeć oštrige u dubinama Krležinih tekstova

– – –

čitamo Asturiasa borio se za odanost pisca naglašavajući kako je latinskoamerička književnost književnost vatre vode i sna hranjiva poput posvećena ulja

– – –

jer kužan je miris mrtvih riječi bezjezičnost kao otvorena rana zasanjanog društva

– – –

odgonetke nema do slobodnog razodijevanja žene buktinje ženske strasti i putenosti ženskoga pera koje je počelo osvajati svijet svojom lirikom

– – –

na svijetu postoje gradovi filigrani od kojih je jedan Dubrovnik…

Ovim smo tekstom pjesnikinje Nade Grubišić dobili naš i vodeni i kameni žig, svojevrstan epilij, vrijednosno upečatljivo i snažno markirano mjesto suvremene hrvatske književnosti. Pozivam posvećene domaće literarne arbitre da ovu usvrdu propitaju – pa je potvrde, ili opovrgnu ako mogu.

 

Boris Domagoj Biletić, 2007.

 

 

 

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.


reliablecounter