Ono što posebice moramo apostrofirati u poeziji Enerike Bijač, a što je osobito vidljivo u doba kljaštrenja i propadanja svih lirskih kodova u poeziji, jest njena pomnja oko jezika, ljepota izraza, traženje najbolje moguće sprege među riječima, što i čini suštinu čiste poezije... Nije to gorka knjiga, usprkos opomenama, već je knjiga pomirenja, prožeta humanizmom, nad kojom ideja povratka u Elizij djetinjstva, mladosti i čiste prirode blista kao aureola, osvjetljavajući kutke pjesme, milujući nas svjetlošću...
Blog Posts
Ovo se štivo ne ispušta lako iz ruku i, ako je suditi po prvome romanu, pred našom je spisateljicom lijepa književna budućnost...
Možemo reći kako je prijašnja Nevina refleksijska i samorefleksijska poetika zaista nadrasla vlastite rubove i centar i pretvorila se u osviješteno traganje koje nije omeđeno ovim jednim specifičnim projektom. Zrelošću poetskoga umijeća mogu ovu knjigu proglasiti najboljom objavljenom pjesničkom knjigom u 2020. godini...
Kako je svoj svjetonazorski pogled i sâm autor označio donkihotizmom, valja mi na kraju podcrtati, nakon što sam naznačila njegovu paradoksalnost, koje su to etičke i estetičke vrijednosti koje autor zagovara. I usuprot čemu ili komu su usmjerene – na što nas upozoravaju? Je li vrijeme snova unepovrat nestalo? Nastavlja li se umjetnost kao vrijeme snova i donkihotizma, kako se i sâm autor zapitao? Ima li nade za umjetnost koja ne odustaje u zagovoru klasične trijade Lijepo-Dobro-Istinito?
Autoričina polemika na stanovit je način ostvarena i ovom knjigom eseja u kojima ona promiče katolički sustav vrijednosti kao relevantan supstrat za gradnju esejističkoga teksta o najrazličitijim temama, među kojima je i umjetničko i/ili književno stvaralaštvo...
„Na kraju ćemo / sami leći u svoje grobove / iskopane u zemlji / gdje smo othranili svoje poraze.“ Ima li ljepših riječi o besmislu i uzaludnosti ratnih osvajanja?
Zmije-čuvarice, koje se pojavljuju samo kada je neki žitelj ugrožen, kućepaziteljice ('kažu da svaka kuća ima svoju dobru zmiju') ujedno su i trag poganstva čije su tradicije dijelom ušle u primijenjeno slavensko kršćanstvo. Hvatati tu zmiju stoga se ne smije: njezino je „hvatanje“ dešifriranje prapovijesne nečitkosti, faktografska eliminacija mita kao polazišne egzistencijalne odrednice, kako pojedinca u kolektivu tako i kolektiva u pojedincu. Dokidanje semantičke razlikovnosti provodnih motiva pritom poprima naglašeno nihilistički predznak...
Andronikova je – ma koliko to oksimoronski zvučalo – ispisala optimistično djelo o zlu, o vjeri u očuvanje ljudskosti čak i u doba zvijeri, stilistički izbrušeno i vrlo dojmljivo, začinjeno zanimljivim mitološkim pričama čijom se univerzalnošću dodatno naglašava efemernost grandioznih totalitarističkih projekata dvadesetoga stoljeća...