Nove objave

Život nakon Kafke nije i istovremeno jest roman o Kafki – nije ako se uzme u obzir autoričina namjera, ali jest kad se sagleda krajnji rezultat. Jer Kafka se prikrada poput duha iz boce iza svakog „ugla“ ovog romana, vreba iz svakog njegova grma, i sve – ili barem znatan dio toga – o čemu se u romanu pripovijeda motivirano je izvanjski, odnosno Kafkom.

Obitelj sastavljena od jednog zbunjenog udomitelja i neobičnog nećaka itekako može funkcionirati. Kada su naklonost i želja za dijeljenjem iskreni, strahovi ne mogu uništiti veze.

NEOBJAVLJENI PULSKI RAZGOVOR iz 1993.

Akademik Nedjeljko Fabrio poznat je i kao „ratni predsjednik Društva hrvatskih književnika“, kojim je upravljao u tri mandata (1989. – 1995.) i za čijega je čelništva Društvu vraćeno izvorno ime iz 1900. (umjesto nakon II. svjetskog rata nametnutoga „genitivnog“ naziva Društvo književnika Hrvatske, vraćeno mu je ime Društvo hrvatskih književnika).

Izvor: Radio Pula, emisija Degostacija; utorak, 23. studenoga 1993., od 20 do 22 sata. Urednik i suvoditelj Damir Burić, suvoditelj David Ivić, kojemu zahvaljujemo za snimak.

U tiskanome obliku izišlo nedavno u časopisu za književnost, umjetnost i kulturu „Nova Istra“, br. 3-4, Pula, 2025., str. 12-33. Nakladnik: Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika Pula. Glavni urednik: Boris Domagoj Biletić.

Ovo je knjiga o moći i nemoći ljubavi – i o moći poezije da sve te faze preobrazi u umjetnički cjelovit, stilski virtuozan izraz.

U povodu čitanja ponovljenog izdanja jedne davne zbirke... Nova prilika Biletićeve zbirke, nakon tri i pol desetljeća, dvije grude konstantno uvećava i stalno vraća na sebe. Jednu válja vrijeme preuzimanjem pitanja (zašto ponovljeno izdanje jedne davne zbirke?) i odgovora (bilo je vrijeme kad smo /još/ pisali dobre pjesme). Drugu pak válja prostor (tzv. provincijski), zbog čega je izlazak iz bezidejnosti odgađanja i krzmanja (književna okruženja) uistinu bio, dijelom i do danas ostao – sizifovski posao.

Dana 21. svibnja brojač posjeta zabilježio je prijelaz praga od 800 tisuća ulaza na stranice „STAVA“. Hvala čitateljima, kritičarima, autorima, nakladnicima... kolegicama i kolegama. Idemo dalje!

U povodu odlaska Veljka Barbierija (Split, 1950. – Makarska, 2026.)... 

70 godina filma pod zvijezdama u Puli nepotrebna je (foto)monografija! Od grafičke nečitljivosti, vizualne i fotografske neprepoznatljivosti, preko pretencioznih uvodnika, ponajviše nesvrhovitih, sadržajno i tematski promašenih tekstova, festivalske statističke gnjavaže, suhoparnih popisa nagrada, vrlo dobroga pogovora do blijede bibliografije... Sve zajedno daleko je ispod značaja koji zaslužuje šarolika povijest Puljskoga filmskoga festivala u njegovu gradu. Iz takve koncepcijski nepromišljene i posve amaterski uređene monografije ne saznajemo ništa o povijesti Festivala što već nismo znali, a podosta toga što smo otprije znali nije uvršteno, i ne saznajemo, što svaki zainteresirani znatiželjan čitatelj očekuje... Kako je i koliko je ova knjiga zapažena i prihvaćena u javnosti, napose u hrvatskoj filmskoj zajednici i gradu Puli, govori činjenica da nakon gotovo tri godine od njezina objavljivanja nije izašla niti jedna ozbiljnija recenzija ili kritički prikaz (osim standardno afirmativnih novinarskih osvrta prilikom predstavljanja i nekoliko panegiričkih intervjua) do ovoga. Sve u svemu, nimalo jeftina (foto)monografija ugledala je svjetlo dana, a nije trebala. Bačeni festivalski novci, ili u puljskom (puležanskom), ali ne talijanskom, prijevodu: škoda festivalskih šoldi.

Ovo djelo od čitatelja ne traži da dođe do jasnog zaključka, nego da promijeni način na koji podnosi neizvjesnost i složenost. Ambivalencija nije iznimka nego normalno stanje psihe – jer naše emocije rijetko dolaze „čiste“. Zato je u teorijama, poput ove u Željke Matijašević, ambivalencija ključna: opisuje kako psiha stvarno funkcionira, a ne kako bismo voljeli da funkcionira (crno, bijelo, jasno i jednoznačno)... Dakle „sivo“ nije sredina između crnog i bijelog, nego kritička pozicija unutar njihova odnosa.

Zbirka je slojevita cjelina u kojoj se ljubavni diskurs, metafizička napetost, metapoetički uvidi i stalna igra antiteza prepliću u jedinstvenu poetsku kozmologiju. Po mom sudu, ovo je najzrelija Šalatova zbirka u kojoj se lakoća pisanja prepoznaje i kao umijeće i kao ushit i kao osobna istina. Njome je svakako značajno obogaćena hrvatska poetska scena, svaki čitatelj i čitateljica žedni emotivne i mudrosne poetske riječi.