Nove objave

U ovoj zbirci ne postoji pjesma kojoj bismo dali zamjerku s ijedne literarne razine. Sve je poetički koherentno, stilski uglačano, pjesnički domišljeno. Mogli bismo reći kako je pjesnički izraz Darije Žilić jako razvijen i kako će u budućnosti tražiti nove izazove da bi se i dalje razvijao. Moja bi skromna kritičarska želja bila da i dalje ostane u ispovjednoj poetici.

Ovaj „naš“ Faust, žbir i bahati podlac, ne nosi teret tragedije, ni u jednom trenutku ne pita se o putu kojim ide, nema savjesti, već lakoću zla koje je Arendtova davno označila banalnim, pa nije čudno to što u zadnjemu dijelu romana pisac poseže za scenarijem koji po svemu pripada baš žanru trilera, razotkrivajući „ljude iz sjene“ koji vuku konce tuđih života.

U vremenu i kulturi postmoderne, koja je umnogome urušila cijeli sustav tradicije i na njoj izgrađenih vrednota, u kojoj se knjiga preselila na mreže, a komunikacija pismima svoje mjesto prepustila inbox pretincima sa SMS-porukama, knjiga je i pohvala (zaboravljenoj) kulturi pisama, olovci i dobrome starom pisaćem stroju, koji su Maroevićevu i Paljetkovu prijateljsku odanost ustrajno bilježili!

Godišnja doba duše još je jedna osebujna autobiografska knjiga pjesnikinje Božice Jelušić, filigranska meštrija prepuna reminiscencija, refleksija i impresija o sebi i svijetu oko nje i u njoj, iskrena i duboka pohvala životu i svakome njegovom danu. Ona je u isto vrijeme dragocjen prilog našem autobiografskom štivu i dokaz njegovoga još uvijek rastućeg trenda.

U temelju je prije svega ljubav prema jeziku i svim njegovim denotativnim i konotativnim značenjima koje autorica istražuje, spajajući nespojivo, donoseći pjesme koje doista kao sige vise nad tom mrežom, u raskoraku između sna i stvarnosti, povijesti i svagdana, poetizirajući ljubav. 

Neovisno o autoritetima, Milanovo pjesništvo izvan svake sumnje odlikuje snažni ludizam slamnigovskog tipa, tj. poigravanje jezikom u svim njegovim varijantama, te oslanjanje na književnu baštinu. Pisana slobodnim ili vezanim stihom, ritmički je ova poezija pomno osmišljena, k tome naš pjesnik vješto spaja svoju svakodnevicu i erudiciju. Neke pjesme funkcioniraju kao dosjetke, imaju parodijski karakter...

Osim pjesničkih slika u bojama i kolorizam te odmjerenu narativnost Bilosnićevih pjesama, valja navesti svojevrsnu refleksivnost pa i mudrost s osloncem na mitske slike i osobno iskustvo. Tomu treba pridodati svijest o istodobnosti mogućega ponavljanja i (ne)mogućega novog otkrivanja. U odnosima zaokupljenosti temom masline i svim razinama njezine metaforičnosti, mogli bismo zaključiti kako je zbirka kao cjelina posveta riječima. Onome što u svijetu prolaznosti ostaje... Koliko je maslina kao zemaljsko stablo postojana, tvrdokorna i uvjerljiva, kako je označuje pjesnik, toliko je neiskorijenjena, neiskorjenjiva i plodna kao vječno nadahnuće u mitskim prikazima svijeta i umjetničkim interpretacijama.

Ovdje možete pogledati snimke cjelokupnog programa 22. Pulskih dana eseja, održanih 25. i 26. listopada 2024., s temom „Je li vrijeme časopisa prošlo?“ Usto, snimak proglašenja dobitnika i dodjele Nagrade „Zvane Črnja“ za najbolju hrvatsku knjigu eseja te predstavljanje zbornika „Fala delu i težaku!“ posvećenog akademiku Josipu Bratuliću.

Paićeva Knjiga lutanja ponajmanje je lutanje bespućima suvremene misli i svijeta o kojemu progovara. Ona je ozbiljna, poticajna i obvezujuća knjiga, pisana diskursom u kojem je filozofska misaonost duboko prožela esejističko ruho, pa se čita sa zanimanjem i bez teškoća ili opterećenja. Na mjestima poput zrele intelektualističke proze...

Stilski i sadržajno knjiga je po sebi kapitalno umjetničko djelo, na kraju lanca neumrlih vulkana, još jedna bravurozna obrana ljudske seksualnosti, mješavina oprosta i j'accusea pred naletima transhumanizma. Čitalački, u konačnici svodi se na „postčovjeka“ – čemu umjetnost bez zrcalne ljepote gluposti, patnje, starenja i neželjene smrti!? Kreirano nizom sublimiranih praskova, za kojima ostaju velika zvjezdana polja kreacije, autor djelu nadaje sve ono što jedno rudimentarno i svjetonosno „podneblje“, poput nagoga ženskog tijela, može dati od svoje nedodirljivosti. Ogledalo, kao i njegova gospodara odraz, živi potrebu za tematskom metamorfozom suživljujući uronjenost u duhovne i duševne sfere. U njemu trajno titra erotska svjetlost – još jedna likovna autobiografija, iskrena, bez glavnoga lika i teatarski nužne šminke.