Nove objave

Tijekom plodnih desetljeća književne prisutnosti Nade Galant najprije u užoj zavičajnoj sredini, no potom, i već dugo, zamjetne njene nazočnosti u središnjemu toku hrvatske književnosti, dakle na nacionalnoj razini, a osobito u čakavskome, tzv. dijalektalnom korpusu, ova je autorica uspjela i postigla možda ono najteže: najprije postati, onda trajati i naposljetku ostati kao izdvojen, na prvo čitanje odmah prepoznatljiv glas i rukopis čiju poetiku i predmetnotematski svijet upućeni i estetski prijemčivi čitatelji ne povezuju samo s lokalnim podnebljem iz kojega pjesnikinja potječe. Galantova pripada samome vrhu suvremene hrvatske poezije, posve nevažno je li ista pisana iz ženskoga ili muškog autorskoga i životnog iskustva, kuta, pozicije...

„Meni se ovdje sudi radi navodne nacionalne mržnje. Čitava moja mržnja sastoji se u tome što iskreno volim svoju domovinu Hrvatsku.“ ... Mirno i meritorno čitam knjigu o kojoj sam već u vrijeme studija znao mnogo, učio sam od najboljih. Ono što ni danas ne znam, a čini se nikada neću ni naučiti, to je uopćavanje s pristojnom dozom spletkarenja, to je kraljevsko odvjetništvo zlouporabe krivnje, svojevrsna pukotina kroz koju će biti moguće razbiti izvanrednu auru zaštite koja okružuje nevinog profesora. Tjesnac nalik zaboravu kroz koji će se brod provući i zaboraviti prvo svjetlo svijeta, majku, zemlju, ocean, sve što je život moglo dati. Ostali smo stiješnjeni među liticama notornih luđaka kapitalizma i okorjelih despota komunizma. Koliko će u tom jazu pomoći humanistički pristup konzumerističkom društvu nisam siguran, ali i u najžešćoj kritici ondašnjega društva socijalizma hrvatski je čovjek uvijek živio od svoga rada. Problem vidim utoliko što su takvu tradiciju pomeli pod tepih privatizacije utihnule pred zovom savjesti tehnokratskih struktura vlasti. ... Zato knjigu Marka Veselice treba čitati danas, u aktualnom vremenu, i ne toliko zbog počinjena zločina, znamo da u sječi šume strada najbolje stablo, koliko radi zapamćenja, da se nikad ne ponovi.

Uz književne analitičare, i stilističari su ovime dobili produktivan tekst za sofisticirane stilske analize. Temeljno propitivanje o čudesnom životu, popraćeno prizorima biljnih i životinjskih vrsta, daje rukopisu predznak bio-poezije i evolucijske poezije, jednako poezije o smislu i protjecanju života. Posrijedi je poezija o krucijalnim pitanjima života i smrti, ostvarena na specifičan, gotovo djetinjski način, s gledišta subjektice koja iznutra, osobnim proživljavanjem a ne samo promatranjem s distance, sudjeluje u pitanju ZAŠTO, iako ga nijednom izravno ne spominje.

Čitateljima, kritičarima, autorima, nakladnicima...

ISTARSKI RAZVOD
DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
ISTARSKI OGRANAK DHK
ČASOPIS „NOVA ISTRA“

Prijevod poezije, taj prijelaz s izvornoga na ciljni jezik, bio je uspješan u ovome slučaju, gdje je prijevod, osim što je dobar (o rimama se općenito može raspravljati je li važno održati ih, čak i na štetu drugih sastavnica), također upravo lijep, što nije nevažan detalj, pogotovo za poeziju, i to kad je ciljni jezik talijanski koji, što se poezije i melodije tiče, traži puno. Već zastupljen u raznim antologijama, Vesselizza je odradio izvrstan posao, a Biletić je napisao pogovor s mjerom, upravo za talijanskoga čitatelja, kojemu će tako pomoći u predstavljanju autora i percepciji djela.

Imajući nešto dulji pa, usuđujem se napisati, i temeljitiji uvid u vrlo skrupulozan, temeljit, precizan i točan rad Uga Vesselizze (Pula, 1967.) na prepjevu, a ne tek šturom prijevodu, Tinove Kolajne – koje je djelo i predmetno-tematski, i motivski, i metaforikom, a pogotovo na razini izraza i jezika ove velike poezije zahtjevno i za današnjega hrvatskog čitatelja, a kamoli ne za stranca – izražavam radost što će i ovim izdanjem, želio bih vjerovati i nadati se, dvije susjedne, stare i razvijene kulture s obiju strana Jadrana postati bar još malo povezanijima. Pa makar i putem književnoga medija, danas globalno ipak potisnutoga, ali bez kojeg nema civilizacije koju poznajemo i etičko-estetskih, humanističkih vrijednosti koje još uvijek dijelimo.

Cat Bohannon isporučila nam je, nama muškarcima, ne ženama, cjelovit „ušljivi“ (kako sama reče) reproduktivni aparat, taj nedokučivi perpetuum mobile... Napravila je to anatomski dosljedno, maštovito i vješto, inteligentno i za mačiste perfidno, suočavajući ih interdisciplinarno sa svojom evolucijski intrigantnom primatskom slikom. Tih njenih Eva je toliko, da se na kraju knjige „seronje“, poput raznih trumpova, „šupci“, hitleri, pol potovi, assadi..., jednom riječju čudovišta koja mijenjaju svijet, mogu postidjeti, a što vjerojatno neće učiniti... Čudovišta su svi koje „velika mama“ vidi kao „seronje“, koji će sebi asfaltirati ulicu, susjedu neće, koji se ističu u društvenim zadaćama, ali za vlastiti napredak (rođeni političari); oni „šupci“ zbog kojih će veliki dijelovi svjetske populacije biti siromašni, koji će narušiti povjerenje javnosti u pravosudni sustav, koji će podmititi i poštara, ili tipa koji upravlja mjesnom kanalizacijom, ili susjeda, ili policiju na autocesti kad idete na posao. „Mnoge nacionalne vlade funkcioniraju po načelima organiziranog zločina. Veliki seronje čine nevjerojatnu štetu, no upravo ti mali seronje pomalo nagrizaju vjeru svih građana u to da se mogu osloniti na druge ljude da će učiniti što je potrebno kako bi zemlja funkcionirala.“ Demagozi i autokrati i nisu poznati po tome da podupiru napredak čovječanstva. „Čudovišta u čijim se rukama nađe istinska društvena moć obično nas vode unatrag.“ ... Poslije čitanja knjige, nisam se mogao oteti dojmu: ako sam u nešto siguran, onda je to činjenica da Adam nije zagrizao jabuku, prije će biti naranču, nešto djeljivo, cjepljivo, narančasto-žuto na trasi evolucije! Dijelim s autoricom osjećaj matematičkoga izračuna koitusa!

Kako nas obavještavaju nadnevci nakon svake uvrštene pjesme, zbirka je napisana od 23. veljače do 2. kolovoza 2022. Prva uvrštena pjesma već naslovom Daleko je blizu potvrđuje pjesničku angažiranost kada je riječ o stvarnome ratu, o ruskoj agresiji na Ukrajinu. Napisana je 23. veljače 2022., dan prije no što je Rusija napala neovisnu državu Ukrajinu zgranuvši svijet brutalnošću, „razlozima“ i „opravdavanjem“ svoje „specijalne vojne operacije“... Domovićev pjesnički put, obilježen dosljednom vjernosti metaforičkom govoru i klasičnom pjesničkom iskazu, traje mimo popularnih, ali tako brzo prolaznih pjesničkih strujanja i orijentacija.

Po povratku iz konfinacije u Bergamu, gdje je boravio od travnja 1941. do studenoga 1943., Božo Milanović, svećenik Tršćanske i Koparske biskupije, ponovno je u Trstu pokrenuo izdavačku djelatnost Društva sv. Mohora za Istru. U novim političkim prilikama kada, nakon kapitulacije Italije, vlast preuzimaju Nijemci, Milanović je dopuštenje za izdavanje kalendara (za godine 1944. i 1945.) te Prve čitanke za hrvatske škole u Istri zatražio od njemačke vlasti u Trstu. Sve to izazvalo je lavinu napada iz redova Oblasnoga Narodnooslobodilačkog odbora (ONOO) za Istru. Optuživan je da je dopuštenja dobio zbog suradnje s Nijemcima, a izneseni su i drugi „dokazi“ o njegovu „izdajničkom“ radu. Nakon potpisivanja sporazuma između predstavnika Narodnooslobodilačkoga pokreta (NOP-a) i Milanovića u Trstu, 16. srpnja 1945., stvar se potpuno mijenja – od neprijatelja odjednom postaje poželjan suradnik. No, Milanovićevo traženje da se Prva čitanka koristi u hrvatskim školama ili slobodno prodaje nije prihvaćeno. Novoj je, komunističkoj  vlasti njezin kršćanski temelj, izražen posebno u pričicama i pjesmicama, toliko smetao da im je prihvatljivijim bilo otkupiti gotovo čitavu nakladu (24.000 primjeraka), a potom je prodati, i to kao „stari papir“ Tvornici papira u Rijeci.