Nove objave

Život nakon Kafke nije i istovremeno jest roman o Kafki – nije ako se uzme u obzir autoričina namjera, ali jest kad se sagleda krajnji rezultat. Jer Kafka se prikrada poput duha iz boce iza svakog „ugla“ ovog romana, vreba iz svakog njegova grma, i sve – ili barem znatan dio toga – o čemu se u romanu pripovijeda motivirano je izvanjski, odnosno Kafkom.

Zbirka otvara prostor za teme koje suvremena domaća proza nerijetko zapostavlja. Likovi koji su zbog nepravde, trauma ili bolesti potisnuti na marginu društva rjeđe pronalaze mjesto u modernoj literaturi, koja se češće okreće pristupačnijim motivima. Izostankom takvih sudbina iz književnoga fokusa pojedinci postaju dodatno izolirani, a proza propušta analizirati sustav koji umjesto podrške nudi marginalizaciju. Stoga ova knjiga usmjerava pažnju na humanističku ulogu književnosti i naglašava potrebu za društvenom empatijom.

Obitelj sastavljena od jednog zbunjenog udomitelja i neobičnog nećaka itekako može funkcionirati. Kada su naklonost i želja za dijeljenjem iskreni, strahovi ne mogu uništiti veze.

NEOBJAVLJENI PULSKI RAZGOVOR iz 1993.

Akademik Nedjeljko Fabrio poznat je i kao „ratni predsjednik Društva hrvatskih književnika“, kojim je upravljao u tri mandata (1989. – 1995.) i za čijega je čelništva Društvu vraćeno izvorno ime iz 1900. (umjesto nakon II. svjetskog rata nametnutoga „genitivnog“ naziva Društvo književnika Hrvatske, vraćeno mu je ime Društvo hrvatskih književnika).

Izvor: Radio Pula, emisija Degostacija; utorak, 23. studenoga 1993., od 20 do 22 sata. Urednik i suvoditelj Damir Burić, suvoditelj David Ivić, kojemu zahvaljujemo za snimak.

U tiskanome obliku izišlo nedavno u časopisu za književnost, umjetnost i kulturu „Nova Istra“, br. 3-4, Pula, 2025., str. 12-33. Nakladnik: Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika Pula. Glavni urednik: Boris Domagoj Biletić.

Ovo je knjiga o moći i nemoći ljubavi – i o moći poezije da sve te faze preobrazi u umjetnički cjelovit, stilski virtuozan izraz.

U povodu čitanja ponovljenog izdanja jedne davne zbirke... Nova prilika Biletićeve zbirke, nakon tri i pol desetljeća, dvije grude konstantno uvećava i stalno vraća na sebe. Jednu válja vrijeme preuzimanjem pitanja (zašto ponovljeno izdanje jedne davne zbirke?) i odgovora (bilo je vrijeme kad smo /još/ pisali dobre pjesme). Drugu pak válja prostor (tzv. provincijski), zbog čega je izlazak iz bezidejnosti odgađanja i krzmanja (književna okruženja) uistinu bio, dijelom i do danas ostao – sizifovski posao.

Dana 21. svibnja brojač posjeta zabilježio je prijelaz praga od 800 tisuća ulaza na stranice „STAVA“. Hvala čitateljima, kritičarima, autorima, nakladnicima... kolegicama i kolegama. Idemo dalje!

U povodu odlaska Veljka Barbierija (Split, 1950. – Makarska, 2026.)... 

70 godina filma pod zvijezdama u Puli nepotrebna je (foto)monografija! Od grafičke nečitljivosti, vizualne i fotografske neprepoznatljivosti, preko pretencioznih uvodnika, ponajviše nesvrhovitih, sadržajno i tematski promašenih tekstova, festivalske statističke gnjavaže, suhoparnih popisa nagrada, vrlo dobroga pogovora do blijede bibliografije... Sve zajedno daleko je ispod značaja koji zaslužuje šarolika povijest Puljskoga filmskoga festivala u njegovu gradu. Iz takve koncepcijski nepromišljene i posve amaterski uređene monografije ne saznajemo ništa o povijesti Festivala što već nismo znali, a podosta toga što smo otprije znali nije uvršteno, i ne saznajemo, što svaki zainteresirani znatiželjan čitatelj očekuje... Kako je i koliko je ova knjiga zapažena i prihvaćena u javnosti, napose u hrvatskoj filmskoj zajednici i gradu Puli, govori činjenica da nakon gotovo tri godine od njezina objavljivanja nije izašla niti jedna ozbiljnija recenzija ili kritički prikaz (osim standardno afirmativnih novinarskih osvrta prilikom predstavljanja i nekoliko panegiričkih intervjua) do ovoga. Sve u svemu, nimalo jeftina (foto)monografija ugledala je svjetlo dana, a nije trebala. Bačeni festivalski novci, ili u puljskom (puležanskom), ali ne talijanskom, prijevodu: škoda festivalskih šoldi.

Ovo djelo od čitatelja ne traži da dođe do jasnog zaključka, nego da promijeni način na koji podnosi neizvjesnost i složenost. Ambivalencija nije iznimka nego normalno stanje psihe – jer naše emocije rijetko dolaze „čiste“. Zato je u teorijama, poput ove u Željke Matijašević, ambivalencija ključna: opisuje kako psiha stvarno funkcionira, a ne kako bismo voljeli da funkcionira (crno, bijelo, jasno i jednoznačno)... Dakle „sivo“ nije sredina između crnog i bijelog, nego kritička pozicija unutar njihova odnosa.