Slađana Bukovac u ovom se narativu postavila kao izrazito angažirana autorica nadmoćnoga pripovjedačkog ega. Čini se da se najbolje osjećala u ulozi autoritativna naratora koji britko esejistički i poetiziranim diskursom lucidno komentira pa i tumači situacije, postupke i značajeve; posljedica je takva samouvjerenoga „gospodarenja“ tekstom svojevrsno kočenje priče (npr. višestruke i intrigantne kriminalističke zagonetke ostaju na rubovima događanja), jer priča nema slobodu prirodnoga razvoja, dijalozi, nerijetko prepričani autoričinim riječima, gube autentičnost...
Mjesec: travanj 2018.
Ovaj dnevnik, koji to (baš) i nije, izlazi iz okvira onoga što teorijski „razumijevamo“ pod tim oblikom, posve svojstveno njegovu autoru. Mandić o privatnim stvarima piše finom i suptilnom emotivnošću, bez imalo patetike i/li jeftine sentimentalnosti, dok ozbiljnim temama prilazi hladno, objektivno. Spomenimo još finu ironiju, suptilan humor, inteligentnu igru riječima te, na mjestima, širok i dubok misaoni uvid u temu/teme...
Kakva je kultura, kakva književnost, kakvo društvo i cjelokupan život u njemu bez kritike i kritičnosti, kritičkoga odmaka, bistrenja i razmjene ideja, sučeljavanja argumenata i činjenica, otvorene rasprave o sustavu vrijednosti svijeta u kojemu živimo? A upravo u društvu bez kritike i kritičnosti stasalo je i u nas i u svijetu nekoliko posljednjih naraštaja, mnogi odmaknuti od knjige, zakinuti za neka znanja i vještine, lišeni kritičkoga mišljenja, bez poticajne znatiželje...
Autorica kao da „ulazi“ u svaki roman posebno i piše „iz“ njega, pri tomu točno raščlanjujući mjesta narativnoga i žanrovskoga određenja, pokušavajući, iz pozicije čitateljice elokventne erudicije, odgonetnuti bitna semantička polja u moru značenja koja suvremeni romani pružaju.