Budući da ne možemo gledati u izvor sjaja – oslijepio bi nas (postojala je navada osljepljivanja slavuja da bi ljepše pjevao; Homer je bio slijep, kao i proricatelj Tiresija...; je li stoga jer su izricali ponešto što se ticalo božanskoga?) – nedostojnu ljudskom stvoru preostaje izricanje težnje prema sjaju Jednoga, ili opis/oris tih putovanja i odyssejskih lutanja..., a ne zaboravimo ni ushite i zanose na njima. Puta prema sjaju. Ili slutnji sjaja. Ili tek žednoj želji-žudnji za sjajem. Iskonskim svjetlom …
Mjesec: srpanj 2018.
S malim zakašnjenjem pročitao sam razgovor s piscem Zoranom Ferićem, odnedavno predsjednikom Hrvatskoga društva pisaca, pod naslovom „Moramo usustaviti kriterije“ u „Vijencu“ Matice hrvatske. Ne ulazeći u sadržaj i razloge nekih, u najmanju ruku čudnih pa i donekle isključivih, njegovih izjava i prilično paušalnih stavova u tom intervjuu (primjerice onih o Društvu hrvatskih književnika i njegovim članovima, no nisam odvjetnik društva čijim sam članom pa se time ne bih bavio), što me od njega začudilo, ipak bih primijetio sljedeće...
Valentovo pjesništvo poglavito tematizira i prokazuje banalnosti modernog svijeta, njegovu posvemašnju trošivost, propalost čovjeka i globalne kulture, imanentnu i pogubnu konzumerističku logiku, opću tehnološku i komercijalističku surogatnost zbiljskog života čiji su oblici poprimili čudovišne razmjere u virtualnim i televizijskim svjetovima. U tom se kontekstu pjesnik također sukobljuje s globalističkim nasrtajima i na samu opstojnost ljudskog identiteta, ali i na trajnu egzistencijalnu ugroženost pojedinca u srazu s nadmoćnom tehnologijom i kaotičnom stvarnošću.
Tko osjeti i iščita strast kojom je ova knjiga napisana, prepoznat će kako je Nobelova nagrada ovome piscu ipak tek – utješna nagrada. Unatoč naslovu knjige, Mario Vargas Llosa i ljudi njemu slični ipak su u suvremenoj politici prije „ribe izvan vode“, dok u vodi spretno plivaju neki drugi plivači. Recimo, crvenokosi Donald Trump, koji možda misli kako je Llosa tamo neki južnoamerički izbjeglica koji želi preskočiti čelični zid...
Zbirka je napisana naizgled vrlo jednostavno, njezina „kuća bitka“ stvorena je uobičajenim jezikom, malim i ograničenim fondom vrlo općenitih, svakodnevnih riječi. Pjesme su kratke, gotovo „malešne“, ton smiren i melankoličan, skoro pa meditativan. Ona je kao površina rijeke u vruće ljetno podne bez daška vjetra, statična, bez titraja na površini. No uronite li u nju, ispod površine iznenadit će vas potpuno nov poetički mikrokozmos, neistražena zemlja...
Unatoč svemu što proživljava glavni junak, unatoč mračnim slikama ratne, ali i suvremene Hrvatske, ovo nije mračna knjiga. Ovo je knjiga optimizma, vjere u čovjeka, vjere u nesebičnost, u prijateljstvo i najprije – u ljubav. Osobna autorova povijest i (is)povijest njegova junaka postaju snažan zalog budućnosti, koja se ne može graditi na zakopavanju onoga što znamo ili posjedujemo negdje u dubinu zemlje, ili podsvijesti, već se i s osobnim dramama i istinama moramo suočiti i dati im „legitimitet“...