Naglašena je autoričina smjelost, štoviše, neupitna građanska hrabrost da nerijetko eksplicitno prokaže našu, ovdje i sada, malograđanštinu i licemjerje, jasno ističući stereotipe – kako rodne tako i one socijalne uvjetovanosti. Držim da ovu knjigu Maje Urban, u kontekstu opće društvene, poglavito moralne devalvacije u nas, i zbog estetskih kriterija, vrijedi čitateljski i recepcijski ozbiljno prihvatiti.
Mjesec: listopad 2018.
Monika Herceg ovom zbirkom na potpuno inovativan, moderan, sadržajno punokrvan te jezično i stilski raskošan, a još uvijek komunikativan način pristupa ustvari staroj temi zavičaja i djetinjstva, i to onoga tradicionalnog, ruralnog, podarivši joj novo, „cifrano“ ruho, čime u potpunosti zaslužuje nagradu koja nosi ime velikog joj prethodnika na tome području. Riječ je o iznimnom pjesničkom glasu koji vraća vjeru u poeziju u nesklonim joj vremenima.
Kad god se suočite s filozofijskim tekstom, esejom, diskursom, problemom, čak i vicem... apriorno mu pristupate sa strahopoštovanjem, pokušavajući zatomiti vlastiti osjećaj inferiornosti – jer, zaboga, „to“ nije „svakodnevno“ i uvijek je veće od vas. Barbarić, međutim, dekonstruira takav naš pristup i osjećaj. U svojim se tekstovima, uvijek silno kompetentnima, apriorno („na djelu“) deklarira ne samo kao „pristupačan filozof“, već i kao lucidan, žovijalan, duhovit i – čak – autoironičan skriptor. Koji, k tomu, vrlo decidno tvrdi kako „bez filozofije...
Ovim sam uvidom pokušao ukazati na izniman Jendričkov autorski pothvat u koji sam, iskreno govoreći, pomalo sumnjao. Razlog sam tomu vidio u „doajenovoj“ hiperprodukciji te u nedavnom čitanju rukopisa „Apostolke“, koji sadrži niz dobrih, ali i podosta neuspjelih tekstova, što je trebalo upaliti autorski alarm... Pa ipak, ključnom se ovdje pokazala selekcija tekstova. Pred nama je, dakle, „Logo/s“, jedan od zanimljivijih naslova naše pjesničke 2018.
Radnja se zbiva u širokom luku od 1989. do 2016. godine, kad su se u našim stranama zbivale dramatične promjene – političke, društvene, ekonomske, ali i psihološke – pa pisac uključuje sva ta zbivanja u svoju priču i zapošljava ih kao materijal za gradnju likova ili kao pogonsko gorivo za pokretanje radnje... Pisac je uspio izbjeći svaku deklarativnost, suzdržao se od slanja političkih poruka, pa je čak i one likove koji su mu odbojni kao društveni tipovi uspio prikazati kao...
Nova zbirka Siniše Matasovića sadrži dovoljno kvalitativno prihvatljivih trenutaka kako bismo je uzeli u ozbiljnije recepcijsko razmatranje. Posezanje za ironijom, groteska i sarkazam, izvedbeno mjestimice izazivaju čitateljevo zadovoljstvo. Česti elementi narativnosti, s obzirom na prozu kao Matasovićev „prirodni“ medij, ne trebaju nas čuditi. Tomu ipak valja dopisati i rijetke, ali upadljive pokušaje oponašanja pojedinih autora (primjerice Roklicera ili Maleša). Matasovićev je pjesnički prvijenac zasad u, brojem knjiga još skromnom, opusu svoga autora neprevladan...