Dok je u prethodnim knjigama Zorana Pilića bio očigledan neprestan stilsko-izražajni rast i razvoj, a svako novo oknjiženje bilo je dojmljivije od prethodnoga, nova zbirka kao da donosi stagnaciju. Priče se uglavnom ne odmiču od razine i ocjene „solidno“ (osim dviju, „Bubamare“ i „Lunaparka“), a primjetna je i stanovita pripovjedačeva stečena rutina kojom se vješto koristi...
Mjesec: svibanj 2019.
Fotografirajući rodnu kuću i prebirući sjećanjima, netko zamjećuje nju i kći koja je prati. Taj je netko ljubazan, ali ima pištolj. I vjerojatno ne može shvatiti što rade majka i kći na sada tuđemu i neprijateljskom području. Povratak u Hrvatsku donosi im olakšanje i sigurnost. Kukujevci su ostali iza njih dok „pod nogom tuđina plače napuštena Zemlja“. Zemlja je to zbog koje Ljubica Kolarić-Dumić u najvećoj mjeri piše tužne priče i stihove. No, korijeni su jači od svega, unatoč posezanju...
Kada govorimo o općim mjestima, primijetit ćemo kako su ona zapravo ispražnjena od značenja jer su vremenom postala floskule, mehaničke banalnosti. Velik pjesnik (i mislilac) uzima ta prazna mjesta pokušavajući im promišljanjem istražiti i ponovno upisati smisao, popuniti značenjske rupe na osobnoj i univerzalnoj razini...
Michela Houellebecqa, i mnoge druge koji jalovo teže za obraćenjem, kao da je prije više od stotinu godina „prozreo“ Ljubomir Maraković, čija je sjajna studija odabrana za „pravi pogovor, sadržajno i danas aktualan“ Verbumova izdanja „Katedrale“, kako objašnjava Božidar Petrač. A Maraković poručuje: „Tko uza sve to hoće ići za istinom okolišajući, posredno, negacijom zla, taj može poći Huysmansovim stopama; ali jedan preduvjet mora u tom slučaju svako imati: njegovu golemu i silnu vjeru...“
Četverostruka formalna struktura zbirke ide od općega prema pojedinačnomu, ujedno ih u sebi sadržavajući gibanjem posebne poetske dijalektike. Milko Valent autor je koji svojim djelima održava svježinu rose domaće recentne literature, majstorski vješt u popisivanju svijeta i držanju lirske ljestvice „tamo negdje“, među olimpskim bićima...
Žanrovski, „Divlje guske“ ne ulaze glatko ni u jednu kategoriju – mogle bi se svakako okarakterizirati; donekle je riječ o romanu o odrastanju, dijelom je to obiteljski, dijelom socijalni roman, ali čini se da je ipak najsnažniji psihološki moment. Trauma je, naime, vrlo važan i velik dio djela te na koncu ona koja određuje protagonistice i čini ih takvima kakve jesu. Osim toga, nisu samo djevojčice sjajno psihološki portretirane, već su takvi svi ostali likovi...
„Lo Schiavone“ Daniela Načinovića predstavlja zasigurno ono najbolje što je pjesnik napisao na talijanskom, a odabir je stihova pažljiv i promišljen. Mnoge će čitatelje zaintrigirati upravo činjenica da je knjiga napisana talijanskim jezikom koji, u Načinovićevu izrazu i poetici, obiluje arhaizmima i biranim (upravo „nađenim“) riječima, koje čak nisu učestale ni u suvremenome talijanskom...