Oštar i nježan, izravan i tajnovit, buntovan i miroljubiv, zaigran dječarac i ozbiljan kritičar svega lošeg, rječit i štur, bogobojazan i bogohulan – sve je to Jendričko. Čitajmo ga i uživajmo u pjesničkoj izvornosti i bogatoj simbolici...

Tražeći riječ, iskaz, govor, Domović želi proniknuti u svijet ponavljajući (ne)moguć zadatak: riječju objasniti nadahnuće, riječju objasniti neobjašnjivo. I upravo taj ga postupak izdvaja kao originalnu osobnost, u kojoj je pjesnički subjekt nestao postavši pjesmom. Započevši snažnom metaforikom potpomognutom kazivanjem i napetošću, usvojio je nova poetišta na kojima je, discipliniravši um i osjećaje – zavladao – oslobođen straha te osviješten i siguran pronašao svoj pjesnički iskaz u kojemu riječ jest tijelo, a pjesnički iskaz pjesma...

Ono što posebice moramo apostrofirati u poeziji Enerike Bijač, a što je osobito vidljivo u doba kljaštrenja i propadanja svih lirskih kodova u poeziji, jest njena pomnja oko jezika, ljepota izraza, traženje najbolje moguće sprege među riječima, što i čini suštinu čiste poezije... Nije to gorka knjiga, usprkos opomenama, već je knjiga pomirenja, prožeta humanizmom, nad kojom ideja povratka u Elizij djetinjstva, mladosti i čiste prirode blista kao aureola, osvjetljavajući kutke pjesme, milujući nas svjetlošću...

Ovo se štivo ne ispušta lako iz ruku i, ako je suditi po prvome romanu, pred našom je spisateljicom lijepa književna budućnost...

Možemo reći kako je prijašnja Nevina refleksijska i samorefleksijska poetika zaista nadrasla vlastite rubove i centar i pretvorila se u osviješteno traganje koje nije omeđeno ovim jednim specifičnim projektom. Zrelošću poetskoga umijeća mogu ovu knjigu proglasiti najboljom objavljenom pjesničkom knjigom u 2020. godini...