Možemo reći kako je prijašnja Nevina refleksijska i samorefleksijska poetika zaista nadrasla vlastite rubove i centar i pretvorila se u osviješteno traganje koje nije omeđeno ovim jednim specifičnim projektom. Zrelošću poetskoga umijeća mogu ovu knjigu proglasiti najboljom objavljenom pjesničkom knjigom u 2020. godini...

Kako je svoj svjetonazorski pogled i sâm autor označio donkihotizmom, valja mi na kraju podcrtati, nakon što sam naznačila njegovu paradoksalnost, koje su to etičke i estetičke vrijednosti koje autor zagovara. I usuprot čemu ili komu su usmjerene – na što nas upozoravaju? Je li vrijeme snova unepovrat nestalo? Nastavlja li se umjetnost kao vrijeme snova i donkihotizma, kako se i sâm autor zapitao? Ima li nade za umjetnost koja ne odustaje u zagovoru klasične trijade Lijepo-Dobro-Istinito?

Autoričina polemika na stanovit je način ostvarena i ovom knjigom eseja u kojima ona promiče katolički sustav vrijednosti kao relevantan supstrat za gradnju esejističkoga teksta o najrazličitijim temama, među kojima je i umjetničko i/ili književno stvaralaštvo...

„Na kraju ćemo / sami leći u svoje grobove / iskopane u zemlji / gdje smo othranili svoje poraze.“ Ima li ljepših riječi o besmislu i uzaludnosti ratnih osvajanja?

Zmije-čuvarice, koje se pojavljuju samo kada je neki žitelj ugrožen, kućepaziteljice ('kažu da svaka kuća ima svoju dobru zmiju') ujedno su i trag poganstva čije su tradicije dijelom ušle u primijenjeno slavensko kršćanstvo. Hvatati tu zmiju stoga se ne smije: njezino je „hvatanje“ dešifriranje prapovijesne nečitkosti, faktografska eliminacija mita kao polazišne egzistencijalne odrednice, kako pojedinca u kolektivu tako i kolektiva u pojedincu. Dokidanje semantičke razlikovnosti provodnih motiva pritom poprima naglašeno nihilistički predznak...

Andronikova je – ma koliko to oksimoronski zvučalo – ispisala optimistično djelo o zlu, o vjeri u očuvanje ljudskosti čak i u doba zvijeri, stilistički izbrušeno i vrlo dojmljivo, začinjeno zanimljivim mitološkim pričama čijom se univerzalnošću dodatno naglašava efemernost grandioznih totalitarističkih projekata dvadesetoga stoljeća...

S novih metodoloških pozicija književna se tradicija posljednjih nekoliko desetljeća počinje ukazivati u novom svjetlu u čemu je naročiti doprinos svojim istraživanjem stvaranja i oblikovanja nacionalnoga književnog kanona dala upravo Marina Protrka Štimec. Ovom knjigom ona nastavlja jednu od svojih važnijih istraživačkih preokupacija na najbolji način pridonoseći nacionalnoj znanstvenoj i akademskoj zajednici...