Vrlo je izražena konceptualna priroda rukopisa ove zbirke koju, s punim pravom, možemo ocijeniti uspjelim odmakom od recentne poetičke dominante, čime Mandić biva potvrđen u kazalu riječkoga poetskog postmodernizma (uz Stojevića, Sorela i dr.), ali i šire. Mandić, i njemu slični, do ušiju je zaljubljen u jezik, strateški nepromišljeno. Ili ga, čemu se iskreno nadam, jednostavno nije briga. Kao što, dopustite mi romantičarsku iluziju za kraj, nije bilo ni Kamova...