Ovaj rukopis Dunje Detoni-Dujmić vitalistička je literarna činjenica jake svijesti o jeziku (kao i jake svijesti jezika) kvalitativnoga kontinuiteta kao posljedice autoričine iznimne radne etike, napose sintaktičkoga te leksičkog bogatstva, ali i talentom isprovociranih šarmantnih momenata koji doprinose, kada je to najpotrebnije, relaksaciji jezične zbilje. U kontekstu suvremene pjesničke proizvodnje u nas, rijetka imena ispisuju pjesmoprozu kvalitativno makar bliskih dometa...
Dunja Detoni Dujmić
Autorica kao da „ulazi“ u svaki roman posebno i piše „iz“ njega, pri tomu točno raščlanjujući mjesta narativnoga i žanrovskoga određenja, pokušavajući, iz pozicije čitateljice elokventne erudicije, odgonetnuti bitna semantička polja u moru značenja koja suvremeni romani pružaju.