Ono što posebice moramo apostrofirati u poeziji Enerike Bijač, a što je osobito vidljivo u doba kljaštrenja i propadanja svih lirskih kodova u poeziji, jest njena pomnja oko jezika, ljepota izraza, traženje najbolje moguće sprege među riječima, što i čini suštinu čiste poezije... Nije to gorka knjiga, usprkos opomenama, već je knjiga pomirenja, prožeta humanizmom, nad kojom ideja povratka u Elizij djetinjstva, mladosti i čiste prirode blista kao aureola, osvjetljavajući kutke pjesme, milujući nas svjetlošću...