Što su drugo sjećanja negoli mozaik malih povrataka bez čega, isprike ne generalizaciji, nemamo razloga kretati se naprijed? Kao što, s druge strane, imamo mnogo valjanih razloga pozabaviti se izvrsnom zbirkom „Zarazna zona“ Andrijane Kos Lajtman i Damira Radića. Među kojima je prvenstveni razlog, u što nema sumnje, onaj estetski. Ljepota djeluje terapeutski, a kontinuitet ludila, podsjećam, nije obustavljen...

Teorijsko-interpretacijske studije o poetici i stilistici pjesništva Marije Čudina (Lovinac, 1937. – Beograd, 1986.) utemeljene su na filološkim interesima za suvremeno hrvatsko pjesništvo, a zbog, ustvrđuje autor, nedostatne poetičke usustavljenosti hrvatskoga književnog korpusa od 1945. do danas iz političkih i poetičkih razloga. Knjiga trezveno, iako uočljivo emotivno pisana, zaslužuje pohvale i preporuku, kao značajna literaturna jedinica pri daljnjim istraživanjima i posljedičnim ponovnim vrednovanjima poetičkih dosega hrvatske književnosti (i šire) prošloga vijeka, ali i utjecaja na ono recentno...

Brojni nas tekstovi u ovoj kompilaciji iznova podsjećaju i na stilski utjecaj u odnosu na mnoga imena mlađih do najmlađe generacije recentnoga pjesništva u nas (nadam se da si to, s obzirom na u više navrata iznesenu skepsu, ipak ne utvaram), a kao tek jedan od primjera ističem mjestimice reducirano korištenje pomoćnoga glagola biti, osobito karakteristično za niz goranovaca (i ne samo njih!) stasalih tijekom posljednjih desetak godina; kod Gordane Benić spomenuta je redukcija, međutim, čitljiva kao (su)nositelj značenja...

Nastojeći suzdržati se osebujnih zaključaka, u konačnici mogu potvrditi da je nova zbirka Gorana Bogunovića naslov koji će se, makar posvećenijem čitatelju recentnoga pjesništva u nas, pokazati važnim ovogodišnjim trenutkom...

Zmije-čuvarice, koje se pojavljuju samo kada je neki žitelj ugrožen, kućepaziteljice ('kažu da svaka kuća ima svoju dobru zmiju') ujedno su i trag poganstva čije su tradicije dijelom ušle u primijenjeno slavensko kršćanstvo. Hvatati tu zmiju stoga se ne smije: njezino je „hvatanje“ dešifriranje prapovijesne nečitkosti, faktografska eliminacija mita kao polazišne egzistencijalne odrednice, kako pojedinca u kolektivu tako i kolektiva u pojedincu. Dokidanje semantičke razlikovnosti provodnih motiva pritom poprima naglašeno nihilistički predznak...

Pozornica je zakrčena egotripom i samo ozbiljan čitatelj kadar je nepristrano i znalački arbitrirati te vrjednovati stvarne estetske dosege novih naslova recentne domaće poezije. Što sam uključeniji u kritiku, to sam sigurniji da relativističko-marketinški pristup naslovima sve više uzima maha i tako otežava recepcijski proces onih poetskih ostvarenja čiji bi spomenuti dometi morali fascinirati. Kao što je, u to ne morate sumnjati, Augustinčićev profani tekst fascinirao potpisnika ovih redaka...

Zbirka je, po mom skromnom sudu, uz rukopis Eveline Rudan, uvjerljivo najkvalitetniji ovdašnji pjesnički naslov u pandemijskoj 2020. godini, čemu mogu dodati i odlično grafičko-dizajnersko rješenje naslovnice...

Autorovo je pismo istovremeno logično i eruptivno, gustih registara i korištenoga mehanizma indeksacije. Stojevićev diskurs, upravo zbog bogatih intertekstualnih, transtekstualnih, citatnih i inih uglavnom polisemantičkih (pa i polisemiotičkih) naslaga, logično nalaže teorijski osviještenoga čitatelja kakvih je, usudim se pretpostaviti, danas na obzoru bitno manje no u vrijeme stasanja generacije kojoj pripada...