Lidija Pavlović Grgić ne slijedi u suvremenoj književnoj produkciji razmjerno popularan model stvarnosne poezije. Njezina poetika počiva na minucioznom stvaranju znakovnih sustava nastalih na složenoj metaforici u kojoj naglasak nije na prezentiranju slika iz vanjskoga svijeta, već unutarnjih (najčešće tjeskobnih) stanja lirskoga subjekta.