Pišući svoja djela na dvama različitim kontinentima u približno isto doba, Čuić i Márquez uzimaju stvarnost svoga vremena i podneblja, elementima magijskoga realizma izgradivši oštro pero kojim pišu kritiku stvarnosti. Obojica osjećaju isto bilo vremena i specifičnost društvenih okolnosti, iz čega proizlazi srodnost fantastičnoga diskursa ovih pisaca. Kao pripadnik generacije tzv. hrvatskih fantastičara, Čuić je pisao ukorak sa suvremenom svjetskom književnošću, njegova je zbirka univerzalne tematike i još se dan-danas može čitati kao opomena i kritika totalitarnih režima.