Nova zbirka Siniše Matasovića sadrži dovoljno kvalitativno prihvatljivih trenutaka kako bismo je uzeli u ozbiljnije recepcijsko razmatranje. Posezanje za ironijom, groteska i sarkazam, izvedbeno mjestimice izazivaju čitateljevo zadovoljstvo. Česti elementi narativnosti, s obzirom na prozu kao Matasovićev „prirodni“ medij, ne trebaju nas čuditi. Tomu ipak valja dopisati i rijetke, ali upadljive pokušaje oponašanja pojedinih autora (primjerice Roklicera ili Maleša). Matasovićev je pjesnički prvijenac zasad u, brojem knjiga još skromnom, opusu svoga autora neprevladan...