Zamjećujemo da je pjesnik vjernik i da kod njega značajnu ulogu imaju katolički temelji kao kulturni, tradicionalni, simbolički i ideološki skup iskustava (spominjanje križa, bodljikava kruna, likovi iz knjige svetaca, lijepo obrađeni biblijski motivi poput „oživjelog žezla“ koje simbolizira Mojsijev štap, izravne molitve Bogu, Isusu, itd.), ali ovdje se ne radi o vjerskoj poeziji. Poezija našega pjesnika duhovna je i kršćanska jer je puna milosrđa i ljubavi prema ljudima, kao i nade koju se ne može razumjeti bez postojanja Boga...
Kategorija: Prenosimo
Naglašeno i stišano pričanje, pripovijedanje i zapisivanje, upisivanje, odvija se i traje u (kratkim) pričama „Hrvatske zlatne mladeži“, ali to nije njihova jedina mogućnost zauzimanja i preuzimanja, prerušavanja i urušavanja strogo konstruiranog svijeta. Uloge postaju imena njezinih protagonista (Premijer, Političar, Država...). Navike, rituali, slogani: nacija, država, ali to nije sve, ne iscrpljuje se u jednom. Što je onda njezin pripovjedački svijet?...
Nakon četiri desetljeća situacija je slična, gotovo jednaka kao u propala bunta šezdesetosmaša Istoka i Zapada, umjesto socijalističke gazi nas demokratska diktatura. Svejedno, jesu li to povijesni apsurdi napretka ili historijski paradoksi progresa, promjena nema. Golema većina inertnih studenata desetljećima kasnije (više nisu ni socijalna pa čak ni generacijska skupina, osim biološki, godinom berbe), iz bolonjske tvornice neznanja, inverzno od buntovnih kolega '68., zna što hoće (karijeru i novac) te ne zna i ne želi znati što neće...
Neumivena slika društva, rekao je Tribuson u jednom davnom intervjuu, vjerojatno je zadaća svake dobre literature, ili bar dobrog i ozbiljnog romana. „Otac od bronce“ upravo je takav roman: u sudbinama njegovih likova zrcale se tanana pitanja ljudske intime i važna pitanja vremena; ne podilazi se i ne docira čitatelju, nego se propituje i traži kritička distanca; a u takvim knjigama zaključni račun uvijek pokaže da je čitatelj na dobitku...
Prof. Čolak svoj je život posvetio arhivima: njegov profesionalan, historiografski interes bio je puno širi od istraživanja hrvatskih tragova u dokumentima što govore o pomorskoj prošlosti Jadrana. Poseban dio njegova opusa predstavljaju političko-emigrantski tekstovi...
Roman „Proslava“, osim što je dvojbeno pitanje žanra (poglavlja/priče povezane slabom instancom lika, prostora pogotovo!), nije Karakaševo najuspjelije djelo, bez obzira na hvalospjeve većine kritičara. Manjak bilokakve faktografije (povijesne, toponimske) čini eliptičnost narativa (po čemu je autor inače poznat i cijenjen) u ovome djelu njegovom slabom stranom..., izlet u opširno lirsko opisivanje prostora i stanja (dosadom na tragu lošega realizma, izvedbeno dosta slab) nije uspio, a cjelina djela ostavlja dojam nedovršenosti, nekoga neuspjelog eksperimenta i zbunjenosti...
Knjiga ima magičnu neodoljivost narativa koji odovodi u nepoznat i privlačan svijet realnosti i mašte, ali i svijet daleke povijesti, koji će se svjetovi rijetko, a možda i nikada, sresti. Moguć i nemoguć svijet stvarnosti i narativa titraju na granici ispričani osebujnim govorom čovjeka toliko autentičnog da ga je teško ne zavoljeti i ostati nezaveden njegovom pripovijesti...
Osim neobičnoga kulturnopovijesnog prikaza europskih metropola, što se razabire u podnaslovima cjeline posve sastavljene prema subjektivnome ključu, iz znanstvenoga motrišta Žmegačevi kulturni obzori naglašavaju činjeničnu uvjetovanost požimanja povijesti i kulture, istovremeno pokazujući širok raspon erudicijskoga znanja u tekstu isprepletnom raznim, poznatim i nepoznatim, ali zanimljivim i uzbudljivim podatcima...
Gervais potvrđuje Benjaminovu misao kako je ljubav prema putopisima jedan od znakova melankolije. I poslije Drugoga svjetskog rata, nakon povratka u zavičaj, Gervais opet kreće na put po Istri, slijedeći Kiševe pute, hodeći po istarskim selima i gradićima, objavljujući svoje zapise kao feljtone. Tako se krug od „Istarskih puta“ Franje Horvata Kiša i utjehe koju je ta knjiga pružala prognanomu mladom Gervaisu zatvorio. Pritom jedino žali što ne uspijeva dostići uzor, Kišev uzor...
Kakva je kultura, kakva književnost, kakvo društvo i cjelokupan život u njemu bez kritike i kritičnosti, kritičkoga odmaka, bistrenja i razmjene ideja, sučeljavanja argumenata i činjenica, otvorene rasprave o sustavu vrijednosti svijeta u kojemu živimo? A upravo u društvu bez kritike i kritičnosti stasalo je i u nas i u svijetu nekoliko posljednjih naraštaja, mnogi odmaknuti od knjige, zakinuti za neka znanja i vještine, lišeni kritičkoga mišljenja, bez poticajne znatiželje...