Autorova je namjera prvenstveno bila ispričati hrvatsku priču iz naše nedavne prošlosti, a možda i suvremenosti. U toj priči sudjeluju ideološki konvertiti i korumpirani moćnici grotesknih pojava, koji se u monotonoj svakodnevici beskrupulozno bave svojim mračnim poslanjem. Korumpirani inzularni prostor postaje metonimija šire društvene patologije, svojevrsnoga nevremena, kako čitatelju sugerira autor odabirom naslova o događajima nalik vremenskim nepogodama prispjelima u zao čas...
Kategorija: Prenosimo
Nemecov „Leksikon“ otvorio je spoznajnu kutiju dobrih duhova, namjera i običaja utemeljenu na bogatoj nacionalnoj leksikografskoj praksi, omogućio nam je dodatni uvid i vrijednu vizuru hrvatske književnosti. Nije trebalo ništa posebno učiniti, „samo“ se trebalo dosjetiti, sjesti i napisati. Zvoni li vam poznato prva rečenica iz Barčeva eseja: „Mnogo se teoretizira uvijek onda kad se malo radi.“
Aludirajući na crne rupe ljudskih psiha, na moralne kataklizme koje se kriju iza krinke običnosti u svekolikom vremenu banalnosti i laži, Mihaela Gašpar reducira pa i posve ogoljuje povijesnu pozornicu svoga gubitničkog lika nesretne svijesti te njegove pratnje – uronjenih u pravi socijalni vakuum. Povezujući tiktakanje satne nemirnice s pulsiranjem srca u tjelesnom mikrokozmosu, pesimistički se najavljuje sumrak pojedinca koji je izgubio svoje mjesto u svijetu te neizvjesnost svega ljudskog osim smrti...
Ovlaš slijedeći mimohod sjena svojih važnih obiteljskih prethodnika, Ferić se na najboljim stranicama ove proze (tj. u pet završnih poglavlja) usredotočuje baš na one znakovite pokazatelje djelomično uhvaćena vremena – koji su čvrsto urasli u njegovu intimu, potom ih majstorski transponira u narativno tkivo, gdje trenutno zaustavljeni prizori iz osobna života dobivaju iluminacijsku moć, postaju bljeskovi svačijih duhovnih i emotivnih stanja, životnih usuda pa i umiranja...
Zamjećujemo da je pjesnik vjernik i da kod njega značajnu ulogu imaju katolički temelji kao kulturni, tradicionalni, simbolički i ideološki skup iskustava (spominjanje križa, bodljikava kruna, likovi iz knjige svetaca, lijepo obrađeni biblijski motivi poput „oživjelog žezla“ koje simbolizira Mojsijev štap, izravne molitve Bogu, Isusu, itd.), ali ovdje se ne radi o vjerskoj poeziji. Poezija našega pjesnika duhovna je i kršćanska jer je puna milosrđa i ljubavi prema ljudima, kao i nade koju se ne može razumjeti bez postojanja Boga...
Naglašeno i stišano pričanje, pripovijedanje i zapisivanje, upisivanje, odvija se i traje u (kratkim) pričama „Hrvatske zlatne mladeži“, ali to nije njihova jedina mogućnost zauzimanja i preuzimanja, prerušavanja i urušavanja strogo konstruiranog svijeta. Uloge postaju imena njezinih protagonista (Premijer, Političar, Država...). Navike, rituali, slogani: nacija, država, ali to nije sve, ne iscrpljuje se u jednom. Što je onda njezin pripovjedački svijet?...
Nakon četiri desetljeća situacija je slična, gotovo jednaka kao u propala bunta šezdesetosmaša Istoka i Zapada, umjesto socijalističke gazi nas demokratska diktatura. Svejedno, jesu li to povijesni apsurdi napretka ili historijski paradoksi progresa, promjena nema. Golema većina inertnih studenata desetljećima kasnije (više nisu ni socijalna pa čak ni generacijska skupina, osim biološki, godinom berbe), iz bolonjske tvornice neznanja, inverzno od buntovnih kolega '68., zna što hoće (karijeru i novac) te ne zna i ne želi znati što neće...
Neumivena slika društva, rekao je Tribuson u jednom davnom intervjuu, vjerojatno je zadaća svake dobre literature, ili bar dobrog i ozbiljnog romana. „Otac od bronce“ upravo je takav roman: u sudbinama njegovih likova zrcale se tanana pitanja ljudske intime i važna pitanja vremena; ne podilazi se i ne docira čitatelju, nego se propituje i traži kritička distanca; a u takvim knjigama zaključni račun uvijek pokaže da je čitatelj na dobitku...
Prof. Čolak svoj je život posvetio arhivima: njegov profesionalan, historiografski interes bio je puno širi od istraživanja hrvatskih tragova u dokumentima što govore o pomorskoj prošlosti Jadrana. Poseban dio njegova opusa predstavljaju političko-emigrantski tekstovi...
Roman „Proslava“, osim što je dvojbeno pitanje žanra (poglavlja/priče povezane slabom instancom lika, prostora pogotovo!), nije Karakaševo najuspjelije djelo, bez obzira na hvalospjeve većine kritičara. Manjak bilokakve faktografije (povijesne, toponimske) čini eliptičnost narativa (po čemu je autor inače poznat i cijenjen) u ovome djelu njegovom slabom stranom..., izlet u opširno lirsko opisivanje prostora i stanja (dosadom na tragu lošega realizma, izvedbeno dosta slab) nije uspio, a cjelina djela ostavlja dojam nedovršenosti, nekoga neuspjelog eksperimenta i zbunjenosti...