Autoričin omiljeni postupak je intertekstualnost koju detektiramo na više razina, od onih prema tradiciji distopizma do popularne kulture, rocka i filma. Riječ je o pismu diskretne postmodernističke osjetljivosti koje, kako je napisao Bradbury, više nastoji spriječiti negoli predvidjeti. Jer sve je već sada i ovdje, iza ugla, a književnost, Paula Rem to zna, ima ulogu i moć upozoriti. Svoju distopijsku dionicu ona je uspješno odradila...
Kategorija: Prenosimo
Knjiga „Zablaće“ izniman je doprinos suvremenoj hrvatskoj književnosti i premda tek prva autorova, odmah se pozicionirala uz bok šibenskim velikanima Gulinu i Dediću, koje Grgas u nizu pjesama i priziva (uz Marunu, Mićanovića i Bagića); ona je ujedno i spomenik jednom naselju koje dosad takvog spomenika nije imalo, a pjesnik ga je snagom riječi izvukao iz predjezičnog zaborava, opisavši luk povijesti, kolektivnog i osobnog iskustva, sve do današnjih postvremena. Knjiga koja ostaje...
U ovome kratkom pregledu bar je naznačena vrijednost zbirke priča „Zvjezdane jagode“, koja nažalost nije doživjela zasluženu recepciju, pa neka ovaj tekst bude bar mali nagovor na čitanje odlične proze Božice Jelušić...
Autorova je namjera prvenstveno bila ispričati hrvatsku priču iz naše nedavne prošlosti, a možda i suvremenosti. U toj priči sudjeluju ideološki konvertiti i korumpirani moćnici grotesknih pojava, koji se u monotonoj svakodnevici beskrupulozno bave svojim mračnim poslanjem. Korumpirani inzularni prostor postaje metonimija šire društvene patologije, svojevrsnoga nevremena, kako čitatelju sugerira autor odabirom naslova o događajima nalik vremenskim nepogodama prispjelima u zao čas...
Nemecov „Leksikon“ otvorio je spoznajnu kutiju dobrih duhova, namjera i običaja utemeljenu na bogatoj nacionalnoj leksikografskoj praksi, omogućio nam je dodatni uvid i vrijednu vizuru hrvatske književnosti. Nije trebalo ništa posebno učiniti, „samo“ se trebalo dosjetiti, sjesti i napisati. Zvoni li vam poznato prva rečenica iz Barčeva eseja: „Mnogo se teoretizira uvijek onda kad se malo radi.“
Aludirajući na crne rupe ljudskih psiha, na moralne kataklizme koje se kriju iza krinke običnosti u svekolikom vremenu banalnosti i laži, Mihaela Gašpar reducira pa i posve ogoljuje povijesnu pozornicu svoga gubitničkog lika nesretne svijesti te njegove pratnje – uronjenih u pravi socijalni vakuum. Povezujući tiktakanje satne nemirnice s pulsiranjem srca u tjelesnom mikrokozmosu, pesimistički se najavljuje sumrak pojedinca koji je izgubio svoje mjesto u svijetu te neizvjesnost svega ljudskog osim smrti...
Ovlaš slijedeći mimohod sjena svojih važnih obiteljskih prethodnika, Ferić se na najboljim stranicama ove proze (tj. u pet završnih poglavlja) usredotočuje baš na one znakovite pokazatelje djelomično uhvaćena vremena – koji su čvrsto urasli u njegovu intimu, potom ih majstorski transponira u narativno tkivo, gdje trenutno zaustavljeni prizori iz osobna života dobivaju iluminacijsku moć, postaju bljeskovi svačijih duhovnih i emotivnih stanja, životnih usuda pa i umiranja...
Zamjećujemo da je pjesnik vjernik i da kod njega značajnu ulogu imaju katolički temelji kao kulturni, tradicionalni, simbolički i ideološki skup iskustava (spominjanje križa, bodljikava kruna, likovi iz knjige svetaca, lijepo obrađeni biblijski motivi poput „oživjelog žezla“ koje simbolizira Mojsijev štap, izravne molitve Bogu, Isusu, itd.), ali ovdje se ne radi o vjerskoj poeziji. Poezija našega pjesnika duhovna je i kršćanska jer je puna milosrđa i ljubavi prema ljudima, kao i nade koju se ne može razumjeti bez postojanja Boga...
Naglašeno i stišano pričanje, pripovijedanje i zapisivanje, upisivanje, odvija se i traje u (kratkim) pričama „Hrvatske zlatne mladeži“, ali to nije njihova jedina mogućnost zauzimanja i preuzimanja, prerušavanja i urušavanja strogo konstruiranog svijeta. Uloge postaju imena njezinih protagonista (Premijer, Političar, Država...). Navike, rituali, slogani: nacija, država, ali to nije sve, ne iscrpljuje se u jednom. Što je onda njezin pripovjedački svijet?...
Nakon četiri desetljeća situacija je slična, gotovo jednaka kao u propala bunta šezdesetosmaša Istoka i Zapada, umjesto socijalističke gazi nas demokratska diktatura. Svejedno, jesu li to povijesni apsurdi napretka ili historijski paradoksi progresa, promjena nema. Golema većina inertnih studenata desetljećima kasnije (više nisu ni socijalna pa čak ni generacijska skupina, osim biološki, godinom berbe), iz bolonjske tvornice neznanja, inverzno od buntovnih kolega '68., zna što hoće (karijeru i novac) te ne zna i ne želi znati što neće...