Ovdje možete pogledati predstavljanje zbirke „Tri dana u Istri i jedan dan prije" te razgovor Miroslava Mićanovića i Branka Čegeca s autorom knjige Primožem Reparom...
Kategorija: Tekuća kritika
Ovdje možete pogledati razgovor Lade Žigo Španić s autorom knjige „U snu“ Albinom Crnoborijem...
Vrlo je izražena konceptualna priroda rukopisa ove zbirke koju, s punim pravom, možemo ocijeniti uspjelim odmakom od recentne poetičke dominante, čime Mandić biva potvrđen u kazalu riječkoga poetskog postmodernizma (uz Stojevića, Sorela i dr.), ali i šire. Mandić, i njemu slični, do ušiju je zaljubljen u jezik, strateški nepromišljeno. Ili ga, čemu se iskreno nadam, jednostavno nije briga. Kao što, dopustite mi romantičarsku iluziju za kraj, nije bilo ni Kamova...
Ovdje možete pogledati razgovor Lade Žigo Španić s autoricom knjige „Pulski eseji“ Jelenom Lužina...
Ovdje možete pogledati razgovor Lade Žigo Španić s autorom knjige „Človik ohne Sprache“ Miloradom Stojevićem...
Autorova je namjera prvenstveno bila ispričati hrvatsku priču iz naše nedavne prošlosti, a možda i suvremenosti. U toj priči sudjeluju ideološki konvertiti i korumpirani moćnici grotesknih pojava, koji se u monotonoj svakodnevici beskrupulozno bave svojim mračnim poslanjem. Korumpirani inzularni prostor postaje metonimija šire društvene patologije, svojevrsnoga nevremena, kako čitatelju sugerira autor odabirom naslova o događajima nalik vremenskim nepogodama prispjelima u zao čas...
Nemecov „Leksikon“ otvorio je spoznajnu kutiju dobrih duhova, namjera i običaja utemeljenu na bogatoj nacionalnoj leksikografskoj praksi, omogućio nam je dodatni uvid i vrijednu vizuru hrvatske književnosti. Nije trebalo ništa posebno učiniti, „samo“ se trebalo dosjetiti, sjesti i napisati. Zvoni li vam poznato prva rečenica iz Barčeva eseja: „Mnogo se teoretizira uvijek onda kad se malo radi.“
Aludirajući na crne rupe ljudskih psiha, na moralne kataklizme koje se kriju iza krinke običnosti u svekolikom vremenu banalnosti i laži, Mihaela Gašpar reducira pa i posve ogoljuje povijesnu pozornicu svoga gubitničkog lika nesretne svijesti te njegove pratnje – uronjenih u pravi socijalni vakuum. Povezujući tiktakanje satne nemirnice s pulsiranjem srca u tjelesnom mikrokozmosu, pesimistički se najavljuje sumrak pojedinca koji je izgubio svoje mjesto u svijetu te neizvjesnost svega ljudskog osim smrti...
U ovih pet proza (možda zato i nisu objavljene za piščeva života jer njima iznevjerava horizont očekivanja urednikā novina i časopisa u kojima tiska svoje radove) izlazi iz okvira koje je publika očekivala, ali i preko obzora očekivanja njegovih književnih suradnika i urednikā časopisā. Tematska i žanrovska raznolikost ovih proza podsjeća na velik književni talent koji je prerana smrt otela hrvatskoj književnosti te na podcijenjenost i nepoznavanje Tordinčeva opusa. No, tome se u suvremenoj hrvatskoj kulturi ionako nije čuditi...
Ovlaš slijedeći mimohod sjena svojih važnih obiteljskih prethodnika, Ferić se na najboljim stranicama ove proze (tj. u pet završnih poglavlja) usredotočuje baš na one znakovite pokazatelje djelomično uhvaćena vremena – koji su čvrsto urasli u njegovu intimu, potom ih majstorski transponira u narativno tkivo, gdje trenutno zaustavljeni prizori iz osobna života dobivaju iluminacijsku moć, postaju bljeskovi svačijih duhovnih i emotivnih stanja, životnih usuda pa i umiranja...