Tin Lemac: PAŠNJACI BLISKIH GLASOVA / Stanka Gjurić

STANKA GJURIĆ: ISTINA O SREĆI, Naklada Ceres, Zagreb, 2018., 204 str.

Nova prozna knjiga osebujne i plodne hrvatske pjesnikinje, prozaistice i filmske redateljice Stanke Gjurić naslovljena je Istina o sreći. Koliko jednostavan, a koliko dubok naslov. Istina je pojam kojim se svakodnevno razbacujemo. Braneći pravo na svoje mišljenje u prolaznoj uličnoj ili domskoj prepirci, te na izjašnjavanje vlastita političkog ili drugoga stava do razmatranja složenih suodnosa filozofske istine i vjerske Istine. Sreća. Pojam kojim se počesto razmećemo naprosto jer je danas teško vrijeme. Teško vrijeme. Očito tako skovana sintagma traži neki svoj antipod, obična jednoličnost teži se utopiti u neku različitost ili možda vlastitu negaciju. Premda je svako vrijeme teško i lagano, a sreća u njemu nalazljiva ili nenalazljiva, bitno je reći kako je ona ono za čime intimno tragamo. Kada se takve dvije riječi spoje, nastaje nešto što na prvi pogled golica čitateljska osjetila. Nisam zaboravio to da u današnjem vremenu počesto istrivijalizirane ideje višeglasja ovakav naslov može evocirati newageovsku paradigmu dostizanja instant sreće kompilacijom duhovnih metoda. Tko u toj knjizi traži tako nešto, zalutao je. Čak će ga odbiti i prekrasna naslovnica na kojoj je prikazan maleni hindus s kišobranom boje tek rascvale trešnje i slutnja da sve može mirisati upravo tako. Pa, ako ćemo teze reducirati do kraja, naslovi potonjih knjiga počesto su jednoobrazni. Satkati ljupku i jednostavno-složenu naslovnu sintagmu zaista je umijeće.

Listajući stranice knjige, vidimo da meki uvez skriva sjajan grafički slog i da svaki navedeni prozni stavak odiše unutarnjom i vanjskom simetrijom. Uvez knjige, počesto zbog tiskarskoga troška, onemogućava to da iz knjige uzastopno ispisujemo citate, što sam ja pokušavao. Uvijek neki teži predmet na radnom stolu ili nekoliko olovaka potrebno je pri tom poduhvatu. Kao da seciraš utrobu velikoga kita i vadiš posrebrene dijelove progutanoga broda.

Kako se zaputiti u čitanje? Kao običan čitatelj – svakako. Kao profesionalni čitatelj – štoviše. Kao profesionalni čitatelj koji je još k tome i kritičar – e to je već nešto posebno. Rekli bi to našiljeni knjiški moljci s debelim naočalama u kaputima koji mirišu po kavi i duhanskom dimu. Pa, premda sam i sâm uhvaćen u svojemu poslu, mreži kritičkih paukova, malo ću se ipak zibati na ljuljačkama koje mi daju moja običnost i poneka profesionalnost. Snaga Stankine knjige stoji u tome što je mogu čitati svi. Svi neovisno o književnu obrazovanju. To se događa kada autor nakupi mnogo godina literarnog i životnog iskustva i kad književnost kao sustav zaista postane obnavljanje unutarnjih i vanjskih života, a ne samo sintaktička kombinatorika i idejno nadigravanje. Govor Tada postaje mnogo vrsnija inačica govora Onda.

U strahu od scilsko-haribdskoga prolaza među govorima u tekstu, polako navijam kazaljke tekstualnog sata na drugu stranu. Pa tako, u Stankinoj knjizi nalazimo kraće prozne fragmente koje bismo mogli načelno nazvati lirskim mikro-esejima. Određujemo ih pomoću udjela nekoliko literarnih slojeva, a to su lirsko, filozofično i prozno. Lirsko se vezuje za doživljaj svijeta ili stilizaciju pripovjedne sintakse, filozofično se odlikuje složenijim diskursnim strategijama na granici znanstvenog i književnoumjetničkog funkcionalnog stila, a prozno kao cjelina uokviruje navedene elemente. S obzirom na nepreuzetan udio filozofičnoga koji izbjegava tradicionalnu definiciju, Stankine bismo stavke mogli nazvati lirsko-proznim zapisima. No, kako je prostor kritike premalen i nedostatan za polemike unutar žanrovskog polja, ostajem pri tradicionalnoj odrednici lirskog mikro-eseja. Stankin je lirsko-esejistički verbativ (termin koji su skovali stilističari Radoje Simić i Jelena Jovanović Simić; on predstavlja osnovnu stanicu razvoja svakog diskurza s definiranim diskurznim minimumom) refleksivan i samorefleksivan, ispunjen općeljudskim i svakodnevnim značenjima, prozračan, pitak, lako prohodan i u ženskome smislu feminilan. Refleksije se odnose na različita područja ljudskoga bivanja i djelovanja (ljubavne veze, obiteljske memorabilije, snovi, moć, praznovjerje), a samorefleksije na intimističke teme obiteljskih odnosa i ljubavi. Autorica navedenim područjima pristupa sa značajnim udjelom empirijskog, a tek ponekim literarnog ili filozofičnog (npr. Moja sumnja u doticaju s nadnaravnim nikad nije postojala, naime, oduvijek sam vjerovala da je moguće biti u kontaktu s nečim ili nekim što za većinu pripada prošlosti, na način ovozemaljskog poimanja vremena, ljudi i događaja.). Lirski se dio proteže stilizacijom pripovjedne sintakse koja, nota bene, često preuzima oblik govorne sintakse (Odjednom, sve mi se čini mogućim, ništa nije nedostižno.) ili dodavanjem izražajnog naboja pripovjednim dionicama (Danas ćeš umrijeti i istodobno nanovo biti začet.).

Sadržajna strana Stankinih lirskih mikro-eseja toliko je velika da bi se moglo samo nabrajati okuse, mirise, refleksije, samorefleksije, doživljaje i poneke kuriozitete i to ne bi bilo dovoljno. To je dio koji bi svaki čitatelj trebao razotkriti i, što je važnije, prepoznati se u nekom od navedenih entiteta. Ostat ćemo sjetni kad se govori o majci, zaplakat ćemo kada se progovori o ljubavi i nasmijat ćemo se kad se progovori o potrebi čuvanja unutarnjeg djeteta. Stankin je glas blizak, lišen patetike i visokoparnog dociranja, jednako ga upijaju čitatatelji svih uzrasta, obrazovanja i drugih identitetskih oznaka. Na tome pašnjaku možete mirisati rosu, kušati netom sazrele travke ili jednostavno leći i gledati u sunce te ne pobjeći nakon velike kiše. One od slova iz knjige...

(Tin Lemac © IO DHK)