Dunja Detoni Dujmić: GDJE JE NESTAO KRIVAC? / Kristian Novak

16. studenoga 2023. | Tekuća kritika
Slika

Kristian NOVAK: Slučaj vlastite pogibelji, OceanMore, Zagreb, 2023., 276 str.

 

Čitajući Novakov roman Slučaj vlastite pogibelji (2023.), svi koji vole pripovjedne iskorake – došli su, uz ostale dobitke, na svoje; naime, knjiga vrvi naratološkim poslasticama, jer je njezina zahtjevna fabularna crta višestruko raskomadana pa se zahvaljujući tako nastaloj tekstualnoj raskoši priča postupno naslaguje i čitatelju podastire u dvosložnoj kombinaciji slojevitih fabularnih etapa. U nekima od njih samouvjereno sudjeluje ispovjedni glas glavnoga ženskog lika, glas koji proizlazi iz svijesti postmoderne Antigone, buduće žrtve nekog pogubnoga Kreonta 21. stoljeća. Istodobno, vrstovno drukčiji dio teksta s vremena se na vrijeme pojavljuje se kao doslovan prijepis filmskoga scenarija s kriminalističkim predznakom, zahvaljujući kojemu nam se povremeno čini kao da smo se zatekli na predstavi kazališta za slijepe. Pritom čitatelj bez prigovora prihvaća i činjenicu da je autor sustavno nevidljiv, možda skriven, možda nestao, možda nepotreban, a možda i pokleknuo pred moćnom stvarnošću koja se njime kao i svim sudionicima ove priče – olako poigrava.

Iz ženskoga se solilokvija doznaje da je riječ o mladoj profesorici književnosti u nekome manjem gradu na sjeverozapadu Hrvatske, koja u govornom streamu bez samocenzure pa i stilskog prenemaganja pripovijeda o jednoj od dviju pogibija o kojima je u romanu riječ. Njezina je (imaginarna) „pogibija“ vezana uz dvojbu kako preživjeti kada se pojedincu otimlje pravo na istinu ili mu se nameću rješenja u neskladu s njegovim temeljnim etičkim vrijednostima. Druga (doslovna) „pogibija“ proizlazi iz dramskoga sloga filmičnoga narativa kojim se problematizira sukob pojedinca s birokratskom koruptivnom mrežom u ozračju besramnog politikanstva, koji dovodi do degradacije morala i razuma. Tu je riječ o smrti policajca koji je odbio pokleknuti pred autoritetom korumpiranih policijskih moćnika. Pritom Kristian Novak maestralno povezuje ta dva temata, oba o društvenim ponorima i živome pijesku ljudskih nejednakosti, promatrajući ih na razini policijskog i obrazovnog sustava te otkrivajući lepezu raznih, povremeno i sličnih, artikulacija osobnih dilema i otpora: od pojedinačnih iskoraka i čvrstih uvjerenja do kolebanja, pasivnosti i odustajanja, a sve u znaku mučnih kolektivnih i autoritarnih pritisaka. Novak ujedno preskače i vrstovne ograde: važnu ulogu u ovoj prozi pridaje dramskom narativu/scenariju (koji se razlikuje grafički, a ima i zasebnu paginaciju); taj se dramski slog također pojavljuje u neprerađenom obliku, opremljen nizovima opsežnih didaskalijskih napomena kojima dramski pisac (a pitamo se jesu li on i romanopisac iste osobe?) daje upute glumcima i redateljima kako se što ima postaviti na scenu uz napomene o glumčevu izgledu, starosti, gestama i grimasama te slično („Ispred ulaza je IVO /40/, gromada od čovjeka, odjeven u stare traperice i bijelu majicu. S leđa drži i jednom rukom za vrat steže MUŠKARCA /35/, sitnijeg i naočitijeg od sebe. Drugom rukom prislonio mu je oveći šrafciger na vrat. Muškarac je samo u čarapama, bacaka se, pokušava barem jednom nogom doći do poda, lice mu je gotovo ljubičasto. Izgleda kao da mu je oko vrata anakonda, a ne ljudska ruka. Na vratima stana stoji ŽENA /37/, viče na Ivu i pokušava spriječiti SINA /8/ i KĆER /6/ da izlete na stubište. Šrafciger je prislonjen na vrat Muškarca, na milimetar od uboda.“; Novak: 2023., 22).

Spona između obaju tekstualnih slogova prirodna je i lišena autorskog autoriteta: oba sloja podjednako sudjeluju u oblikovanju globalnog narativa i oba imaju oblik izvorne i neprerađene građe, prenesene izravno iz života; dakle, narativne, vrstovne i žanrovske šablone zanemarene su pa s obiju strana scene stižu događaji kao izravni proizvodi pojedinih protagonista, njihovih etičkih, psihičkih i mentalitetskih dispozicija, ali i kao odjeci kvarnih društvenih pojava u širokom spektru tranzicijskih anomalija. U filmskome scenariju kao i u ispovjednom „ženskom“ tekstu likovi svojim riječima transponiraju događaje. Policijska („muška“) drama ima sve fazne oznake prikazivačke progresije i odigrava se izravno pred čitateljevim očima. „Ženska“ ispovijed slijedi progresiju unutarnjeg razvoja i identitetskog sazrijevanja ispovjednoga subjekta i teče usporedo sa sceničnim dijelom teksta. No priča ne bi bila u tolikoj mjeri uvjerljiva da nije potvrđena u jeziku; budući da su likovi preuzeti izravno iz života (a i tema je, kažu, nadahnuta stvarnim događajem u nas), njihov je govor također autentičan i bez potrebe za autorskim intervencijama, ogoljen i prenijet izravno iz životnih sfera. Premda svi govornici pripadaju istome zemljopisnom i jezičnom podneblju, njihovi idiolekti nisu isti, jer se i time potcrtava kako se njihove karakterne, obrazovne, mentalitetne kao ni intelektualne razine ne poklapaju. U govoru glavnoga ženskog lika, profesorice književnosti, udio je standardnoga jezika znatno veći; ona se izražava mješavinom književnoga jezika, koji se dinamizira umjerenim slangom s elementima đačkoga žargona, no preteže urbana inačica međimurskog dijalektalnoga govora, i to u mjeri koja ovisi o sugovornicima ili slušateljima, te također korespondira s osobnom emotivnom angažiranošću u trenutnom kontekstu. Likovi protagonista iz scenarijskog teksta govore isključivo izvornim idiolektom u spektru međimurske kajkavštine, a tek se u rijetkim prilikama naziru tragovi standarda. No bez obzira je li riječ o junacima iz proznog sloja priče, mladoj entuzijastičnoj profesorici, koja pokazuje građansku hrabrost pri otporu lokalnoj eliti te ne pristaje na kompromise, o njezinu mužu koji ne izlazi iz zone ugode i konformizma (zato ga ona i napušta), odnosno o submisivnom nastavničkom zboru – ili je pak riječ o beskompromisnim dramskim junacima, tzv. policijskim zviždačima, okruženima masom onih koji spašavaju vlastitu kožu (a nalaze se među likovima prometnih i interventnih policajaca, narednika, odvjetnika ili suseljana) – u većine je jezik psiholeksičko sredstvo za određivanje karakternih osobina. Bez obzira na to je li riječ o razgovornom jeziku, prožetom humorom i ironijom, pa i širokom paletom psovka u ulozi jezičnih poštapalica, o krhotinama strukovnog diskursa (podjednako u „ženskom“ tekstu kao i „policijskoj“ drami), ili se radi isključivo o kolokvijalnom govoru, interdijalektu, odnosno mjesnim govorima pojedinaca – u ovoj je knjizi individualni jezik u nekih protagonista i katarzičan instrument koji „leži tamo gdje smo najslabiji i najtanji i često je to duboko u nama“ (214). Novak povremeno u priču ubacuje intertekstne digresije, primjerice, forenzični izvještaj, navode s internetskih stranica, razne privatne poruke; napose je efektna odulja župnikova pogrebna propovijed kojom se cinično izjednačuju krivac i žrtva. Nešto je pozornosti posvećeno i Sofoklovu intertekstu, kao rezultatu nastojanja ambiciozne profesorice da na dramskoj grupi s učenicima postavi Antigonu kako bi tom antičkom dramom jakih tenzija anticipirala vlastiti slučaj krivnje, poistovjetivši kor gradskih otaca Tebe s nastavničkim kolektivom, „brzim i skrivenim u osudi“ (117), odnosno ugradivši u reperski kor srednjoškolaca pjev o onima „koji ne znaju prešutjeti, koji govore da bi spasili dušu“ (273). Od početnih redaka do svojevrsnih epiloških slojeva teksta, uvijek se iznova postavlja pitanje cijene osobne slobode u škarama između kompromisa s političkim cinizmom na jednoj strani i lagodne svakodnevice na drugoj te naglašava etička nepredvidljivost „slučajeva“, posebno onih koji su obavijeni sindromom malih sredina u kojima pobuna protiv hipstersko-malograđanske tiranije može završiti na širokom i nestabilnom polju bitke za osobne slobode, ali i pod stalnom ugrozom sramotnoga pada u oportunizam nasuprot radikalnoj odluci o vlastitoj pogibli.    

 

(Dunja Detoni Dujmić © IO DHK)

Podijelite članak