Damir Grubiša – Mirko Štifanić: REVIZIJA POVIJESTI, „DAN SJEĆANJA“ BEZ DEFAŠIZACIJE TALIJANSKOGA DRUŠTVA / Drago Kraljević

Drago KRALJEVIĆ: Revizija zla: uzroci i posljedice prikrivanja nacifašističkih zločina u Italiji, Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika, Pula, 2023., 225 str. Ilustrirano.

*   *   *

POVIJESNA REVIZIJA ZAPOČELA JE PROGLAŠENJEM TALIJANSKOGA „DANA SJEĆANJA“

Magistar Drago Kraljević, sociolog i diplomat, veleposlanik Republike Hrvatske u Italiji od 2000. do 2005., autor je rukopisa knjige s naslovom (naposljetku podnaslovom, op. ur.) Uzroci i posljedice prikrivanja nacifašističkih zločina u Italiji.*

Rukopis obuhvaća 219 stranica teksta u fontu Times New Roman 14 s dvostrukim proredom, od čega je 15 stranica posvećeno literaturi, odnosno bibliografiji: knjigama, diplomatskim dokumentima, dokumentima talijanskog parlamenta, deklasificiranim dokumentima talijanske države o fašističkim zločinima, dnevnicima i časopisima, te internetskim izvorima.

Ovaj rad oblikom i značenjem predstavlja monografiju o prikrivanju nacifašističkih zločina u Italiji i sastoji se od 24 poglavlja koja obrađuju posebne aspekte teme koju je autor elaborirao u svojem izlaganju. Autor koristi metodu istraživanja originalnih dokumenata koji su deklasificirani i objavljeni, odnosno dostupni istraživanjima u raznim talijanskim arhivima, analizu dostupne znanstvene, publicističke i memoarističke literature objavljene u Italiji, ali i na drugim jezicima osim talijanskog, internetske izvore na specijaliziranim portalima, memoarističku literaturu i, konačno, vlastita sjećanja iz razdoblja kada je bio veleposlanik Republike Hrvatske u Talijanskoj republici.

Da bi glavni problem istraživanja osvijetlio iz raznih aspekata, autor kreće od samih početaka talijanskog fašizma i ilustrira osnovne ideološke zasade fašizma kao pokreta i političkog sustava. U Uvodu Kraljević naznačuje osnovne konture problema, povezujući istraživački rad s direktnim diplomatskim iskustvom i saznanjima koje je stekao u konkretnom komuniciranju s glavnim akterima talijanskog političkog života. Tako autor već u uvodu prejudicira glavni zaključak ovog djela, a to je odluka talijanske političke elite da izgradi novu „kolektivnu memoriju“ u kojoj neće više biti mjesta zločinima koje je počinio fašizam. Stoga autor nastoji kritički sagledati novu „kolektivnu memoriju“ u nastanku i utvrditi neraskidivu poveznicu između događaja nakon dolaska fašizma na vlast 1922., talijanske kolonijalne politike i masovnih zločina počinjenih u Africi 30-ih godina dvadesetog stoljeća i fašističkih zločina u Drugom svjetskom ratu, amnestije fašista nakon završetka rata, razdoblja od pedeset godina prikrivanja dokumentacije o počinjenim nacifašističkim zločinima, sve do danas kada se, sa službenog mjesta, pokušava reinterpretirati talijanska povijest na način da se ona očisti od tamnih mrlja povijesnih realnosti i predstavi u pravolinijskom republikanskom kontinuitetu moralne i političke katarze općeg pomirenja.

U tom smislu autor i sam naglašava kako knjiga predstavlja upozorenje na to da borba protiv zla, koje su fašisti započeli krajem tridesetih i početkom četrdesetih godina dvadesetog stoljeća, ni danas nije gotova, da je moguća pojava novog modela fašizma, pod drugim imenom i u drugačijim okolnostima, o čemu govore mnogi talijanski intelektualci poput Umberta Eca, Francesca Filippija i drugih, a relevantna je ovdje, u ovom kontekstu, i misao jednog od najuglednijih talijanskih povjesničara fašizma Emilija Gentilea, koji je znakovito konstatirao: „Ne može nam se fašizam vratiti, kada on Italiju nikada nije ni napustio“.

Polazeći od tih premisa, autor pažnju usmjerava na pokušaje rehabilitacije fašizma stvaranjem drugačijeg povijesnog narativa koji se temelji na potiskivanju najgorih zločina koje je fašizam počinio ili potaknuo, a sve u ime „općenacionalne pomirbe“ i zahtjeva za prevladavanjem proturječnosti prošlosti radi izgradnje zajedničke budućnosti bez uznemirujućih crnih povijesnih mrlja.

U početnim poglavljima autor nas uvodi u „pretpovijest“ ratnih zločina i nasilja počinjenih u ratu i talijanskoj okupaciji dijela Jugoslavije 1941.–1943. te u dvogodišnjem razdoblju fašističke Republike Salò, objašnjavanjem fašističke politike izgradnje „novog Talijana“, da bi ustanovio kako fašistički rasni zakoni iz 1938. imaju duboke korijene u talijanskoj kolonijalističkoj politici i rasizmu s početka stoljeća i, posebno, u talijanskim kolonijalnim osvajanjima Libije, Etiopije, Eritreje i Somalije. Talijanska kolonijalna vojska u tim je dijelovima Afrike u svojem nastupanju i osvajanjima koristila nedopuštena ratna sredstva, od bojnih plinova, unatoč potpisivanju Međunarodne konvencije o zabrani bojnih plinova, do surovih represalija u kojima nije bilo pošteđeno civilno stanovništvo, izloženo masakrima, teroru, mučenjima, izgladnjavanju i sistematskom uništenju.

Nakon podrobne analize slučajeva počinjenja ratnih zločina, koje su utvrdili i međunarodni mjerodavni forumi nakon Drugog svjetskog rata, kao i razne međunarodne komisije sve do tijela i organa Ujedinjenih naroda, autor povlači paralelu sa sudbinom neizručenja talijanskih ratnih zločinaca, u čemu su se Etiopija i Jugoslavije nakon rata našle u sličnoj situaciji.

Autor, kao primjer, navodi samo dvije stranice s 200-tinjak imena počinitelja ratnih zločina, i to samo s prezimenima koja počinju slovima A i B, od ukupno 729 imena počinitelja čije je izručenje radi suđenja i kažnjavanja zatražila poslijeratna Jugoslavija.

Da bi obrazložio svoju tvrdnju o tome kako proglašenje Dana sjećanja na fojbe i egzodus Talijana iz Jugoslavije (10. veljače) ove procese izvlači iz povijesnog konteksta i zanemaruje ono što se dogodilo prije, kao događaje koji su pokrenuli spiralu nasilja i koje treba sagledati u kontinuitetu, a ne izolirano, brišući pritom sve ono što prethodi kao da ne postoji, Kraljević detaljno analizira „politiku i prljavi rat talijanskih generala u Sloveniji, Istri i Dalmaciji“ i pritom nalazi temelje u autentičnim dokumentima i radovima talijanskih antifašističkih historiografa, koji su u više djela objavljenih u Italiji do kraja demaskirali mit o tome da su za ratne zločine na području Jugoslavije bili krivi fašisti, a ne i časnici i vojnici regularne Kraljevske vojske. Posebno je impresivno navođenje, u ovom kontekstu, zloglasnih okružnica koje potpisuju talijanski generali Roatta („umjesto politike zub za zub, moramo provoditi politiku glave za zub“) i Robotti („premalo se ubija“).

O sistematskom teroru prema civilnom stanovništvu Kraljević navodi primjer uspostave koncentracijskih logora na okupiranim teritorijima, u koje su internirani civili s okupiranih područja, od kojih su neki (npr. Kampor na Rabu) imali veću smrtnost čak i od njemačkih logora gdje se nije provodila sistematska likvidacija zatvorenika.

U posebnom poglavlju Kraljević obrađuje mitove i stvarnost o fašizmu da bi time pridonio demistifikaciji nekih „popularnih“ stereotipa o tomu da je fašizam, unatoč svemu, napravio i „dobre stvari“, u što, prema suvremenim revizionističkim teorijama, spada uspostava mirovinskog sustava, izgradnja cesta, eliminiranje nezaposlenosti, efikasna organizacija prometne mreže („vlakovi su stizali na vrijeme“), izgradnja stanova za radnike, itd. Revizionistički narativ stvorio je i u svijetu relativno prihvaćen mit o „dobrom Talijanu“ nasuprot „lošem Nijemcu“, što ga Kraljević uspješno dekonstruira, navođenjem talijanskih autora koji su se suprotstavili ovakvoj manipulaciji povijesnom istinom i njenoj instrumentalizaciji u političke svrhe.

U taj kontrapunkt povijesnih mitova ulazi i mit o „barbarskim Slavenima“, što posebno dolazi do izražaja u manipulaciji i preuveličavanju stradanja fašista, njihovih kolaboranata i civila u kraškim jamama, fojbama, koje su bile glavni povod za proglašenje Dana sjećanja 10. veljače kao službene, državne komemoracije uz izjednačavanje žrtava kao „nevinih“ unatoč njihovoj razlici.

Nadalje, autor analizira zbivanja iz 1945./46. godine, kao i tijek Mirovne konferencije u Parizu, uz sve događaje koji karakteriziraju zatiranje povijesne memorije i zataškavanje talijanskih ratnih zločina, kao i mjere koje je talijanska diplomacija poduzela u tom smjeru.

U posebnom poglavlju Kraljević analizira specifičan aspekt fašizma, a to je antislavenski rasistički fašizam i progoni Slavena još prije rata, u kampanjama koje su počele odmah nakon fašističkog osvajanja vlasti, protiv „alogenog“ i „aloglotskog“ stanovništva, što je podrazumijevalo promjenu imenā, zabranu uporabe materinjeg jezika, progone, zatvaranja, pa i fizičku likvidaciju u insceniranim procesima protiv antifašista slavenskog podrijetla.

Autor uspješno razvija tezu o nestanku kolonijalne prošlosti iz javne rasprave u fenomenu „gubitka pamćenja“, u kreiranju nove, pročišćene „kolektivne memorije“, koju ne promovira samo desnica već i talijanska ljevica koja se, nominalno, poziva na antifašističke korijene Talijanske republike.

Nakon što je podrobno analizirao ovaj preludij proglašenju Dana sjećanje na fojbe i egzodus, autor i iz vlastitog iskustva, kao neposredni svjedok događaja i hrvatski veleposlanik u Rimu, iznosi činjenice o tijeku usvajanja ovog zakona, uključivši rasprave o čak četiri prijedloga za donošenje zakona o proglašenju Dana sjećanja, sa svim meandrima u raspravi, taktičkim smicalicama i, na kraju, izjednačavanju totalitarizama kao pretekstu za izoliranje poratne represije jugoslavenskih pobjednika iz konteksta prijašnjih događaja, čime se vrši svojevrsna revizija povijesti s krajnjim ishodom potpune amnestije za ratne zločine koji, inače, po međunarodnim pravnim odredbama upće ne zastarijevaju.

U ovakvom nizu događaja znakovit je istup talijanskog predsjednika Napolitana u povodu Dana sjećanja na fojbe i egzodus 2007. godine, kada je predsjednik sumarne egzekucije u fojbama i egzodus povezao s „barbarskim slavenskim težnjama za teritorijalnim širenjem“, što je izazvalo oštru reakciju u Hrvatskoj, a kasnije je dovelo, 2010. godine, do zajedničkog susreta trojice predsjednika u Trstu, gdje su se ove oštre riječi pokušale ublažiti, na što su Slovenija i Hrvatska pristale.

Kraljević posebnu pažnju posvećuje ne samo revizionizmu u talijanskoj historiografiji i politici uopće, već povijesnom revizionizmu ljevice, koji korijene vuče još od Togliattijeve amnestije fašističkih zločinaca, što postaje jako važna komponenta sveopće revizije povijesti u suvremenoj Italiji. Govoreći o tome, Kraljević se osvrće na pojave negacionizma, kao i na neuspio pokušaj zajedničkoga obilježavanja Dana sjećanja na civilne žrtve Drugog svjetskog rata i na talijansko uporno poricanje fašističkih zločina kao današnje realnosti.

Posljedica svih tih pojava, koje autor u kontinuitetu analizira i iznosi na vidjelo, jest zataškavanje nasljeđa fašizma u talijanskim medijima, u obrazovnom sustavu, što vodi izjednačavanju žrtve i zločinaca, rehabilitaciji „momaka iz Salòa“ kao tek ponešto naivnih domoljuba, prešućujući uopće zločinački karakter ove države i posebnu okrutnost njenih postrojbi na okupiranim teritorijima u mnogobrojnim racijama, pljačkama, paležima, okrutnim ubojstvima i masakrima.

Povijesna dimenzija tegobne tranzicije od monarhije do republike predstavlja okvir u koji Kraljević smješta i onaj fenomen, koji još po nečemu razlikuje postnacističku Njemačku od postfašističke Italije, a to je – propuštena defašizacija talijanskoga društva, za razliku od provedene denacifikacije u Njemačkoj (nagl. ur.).

Autor na kraju analizira pojavne oblike fašizma i antifašizma danas, prikazujući dostignuća historiografa i politologa koji upozoravaju na pojavu fašizma u novom ruhu, kao aktualizaciju „Ur-fašizma“, tj. vječnog fašizma o kojem govori Umberto Eco, kao i druge slične teoretizacije u Italiji i svijetu.

U zaključku autor ponavlja glavne teze koje je obradio u prethodnim poglavljima. Da bi objasnio što se stvarno dogodilo u promatranom razdoblju, Kraljević je odlučio sve istražene fenomene i povijesne proturječnosti staviti u kontekst procesa izgradnje nove kolektivne memorije i selektivnog sjećanja na prošlost.

Kolektivna memorija je, i za Kraljevića, zapravo rekonstrukcija prošlosti u svjetlu sadašnjosti, pri čemu je ona istovremeno i deformacija. Po njemu, aktualna talijanska politička elita maksimalno radi na prikrivanju istine o počinjenim zločinima fašizma, jer bi oni mogli ozbiljno ugroziti „kolektivnu memoriju“ kakvu su si zamislili. To znači da je taj dio potisnute/izbrisane talijanske povijesti još uvijek tempirana bomba za talijasnku politiku i društvo, kao i za odnose sa susjedima.

Gledano iz današnje perspektive, sve to prikrivanje fašističkih zločina, amnestije i pomirbe s fašistima i dalje ostaju aktualne teme, dapače postaju još aktualnije. Tim je veća potreba da se o tome otvoreno piše i upoznaju buduće generacije koje odrastaju bez upoznavanja s korijenima današnje sveobuhvatne revizije prošlosti kroz nekritičko izjednačavanje dvaju totalitarizama. Istina je važna i zato što je globalno društvo u svojevrsnoj „postdemokracijskoj“ krizi i u procesu stvaranja novog svjetskog tehnološko-korporacijskog poretka, koji se temelji na uspostavljanju potpune kontrole nad građanima i njihovim životima, što rađa bojazan od mogućih posljedica koje mogu višestruko nadmašiti zločine fašizma i nacizma.

U zaključku valja reći da je ova Kraljevićeva knjiga vrijedan doprinos rasvjetljavanju jednog značajnog povijesnog trenutka i okultirane povijesti fašizma te njegovih današnjih izdanaka, kao i povijesne revizije koja je krenula proglašenjem talijanskog Dana sjećanja na fojbe i egzodus, prešućivanjem onoga što je tomu prethodilo, a što nikada nije procesuirano kao ono što je doista bilo – ratni zločin.

Rim, 18. travnja 2021.

Prof. dr. sc. Damir Grubiša, profesor na American University of Rome

i veleposlanik Republike Hrvatske u Talijanskoj republici, 2012. – 2017.

*   *   *

NIJE SE DOGODIO TALIJANSKI NÜRNBERG

Talijanski fašizam prije stotinu godina, danas i sutra (novi fašizam s osvrtom na Istru/Hrvatsku)

Danas su opasnost novi oblici fašizma

Prije stotinu godina, u vrijeme talijanskoga fašizma „prije fašizma“, rušili su hrvatske škole, mijenjali imena i prezimena ljudima, ulicama, naseljima, gradovima... Uslijedilo je nasilje nad stanovništvom Istre, Rijeke i šire, te ubojstva, otvaranje koncentracijskih logora i deportacije... Mussolinijev fašizam vrhunac doživljava u Drugom svjetskom ratu, a 1943. godine doživljava formalni pad. Nakon rata ne događa se talijanski Nürnberg, tj. nema suđenja talijanskim fašistima i njihovim zločinima. Uslijedila je kultura „antifašizma“, koja je podrazumijevala skrivanje zločina i zločinaca, nepriznavanje katastrofalnih posljedica talijanskog fašizma za stanovništvo u Africi, na području današnje Hrvatske, Slovenije i Crne Gore. Postupno se, uz suglasnost talijanske političke desnice i ljevice, od Italije pod fašizmom, u ime „nacionalne memorije“ odnosno „povijesnog sjećanja na istinu“, stvara – „žrtva“. Da je to ušlo u svijest Talijanā, što traje i danas, tvrde talijanski znanstvenici. Upravo na njihovim izvorima, i to u gotovo 100-postotnom opsegu, Drago Kraljević napisao je ovu knjigu kojom upozorava na iskrivljavanje i lažiranje prošlosti te na nastavak fašizma nakon njegova povijesnog poraza 1943. godine.

To traje do danas. Ali u ne baš lako prepoznatljivoj kulturi, odnosno načinu ponašanja talijanske političke elite, medijskih, filmskih i drugih „kulturnjaka“. Prilog tome daju i hrvatski, odnosno istarski političari, novinari i kulturnjaci, primjerice, mlakom osudom talijanskog fašizma, obranom antifašizma radi egoističkih interesa, minimiziranjem aktualne prijetnje vječnoga talijanskog fašizma, kako bi rekao Umberto Eco, neodgovornim imenovanjem ulica i naziva institucija, kao što su škole i dr., i to imenima osoba koje su bile dio fašističke kulture. 

Kraljević je napisao izvrsnu, znanstveno utemeljenu knjigu o stvarnoj i istinitoj povijesti, dakle ne o političkoj, kulturnoj ili nacionalnoj odnosno nacionalističkoj povijesti sukladno interesu nekadašnjih fašista i aktualnih „postfašista“. On piše: U Italiji se već dugi niz godina u medijima i politici pojavljuje izraz „negacionizam“, kao svojevrsna revizija povijesti. Sve se to događa s jednim konkretnim ciljem: poreći, zaboraviti, prikriti ratne zločine koje je počinio fašizam. O tome govore mnogi talijanski znanstvenici i povjesničari... Primjerice, prof. dr. Donatella Di Cesare tvrdi da „poricanje povijesnih činjenica nije historiografsko pitanje, niti kulturni problem, već problem pseudokulture (lažne, patvorene...) prirode. Negiranje povijesnih činjenica politički je fenomen koji u Italiji dostiže uznemirujuće razmjere, posebice posljednjih godina... Poricanje zločina, koje se ističe u pozadini antisemitskih uvreda, pretvara se u podsmijeh, ruganje i vrijeđanje žrtava“. A redoviti prof. suvremene povijesti Sveučilišta u Torinu, dr. Lucio Luzzatto, u raspravi o novom zakonu protiv negacionizma, navodi sljedeće: „Povijest nije religija. Povjesničar ne prihvaća nijednu dogmu. Povijest nije ni moral, jer povjesničar niti nagrađuje niti osuđuje, već objašnjava. Povijest nije pravni objekt, jer povijesna istina ne pripada ni Parlamentu ni sudu. Put povijesne istine države, koji je svojstven totalitarnim režimima, ne čini nam se korisnim... Povjesničarima je motivacija: „zlo se mora znati, a ne skrivati“.

Problem nastaje i traje sve dok se političari miješaju u tumačenje prošlosti. To im dopušta monopol na odlučivanje u predstavničkoj demokraciji. Nažalost, riječ je o modelu ponašanja talijanske „desnice“ i „ljevice“ kada je u pitanju prešućivanje, minimiziranje ili negiranje fašističke prošlosti Italije.

U takvim uvjetima fašizam u Italiji i nakon stotinu godina ostaje ogromna prijetnja demokraciji, miru i stabilnosti. To sjeme zla prijetnja je i susjednim zemljama: Hrvatskoj, Sloveniji i Crnoj Gori. Međutim, prije stotinu godina imao je jedno lice, a danas ima drugačije.

Kraljević uz korištenje talijanskih primarnih i sekundarnih, ali autentičnih znanstvenih izvora, precizno i argumentirano analizira „kulturu“ talijanskog fašizma i njegovo djelovanje na području Afrike i nekadašnje Jugoslavije, navodeći razloge za njegovo stogodišnje trajanje.

U Italiji i dalje vlada mit o „dobrom“ fašizmu

U vezi s fašističkim zločinima u Etiopiji, Kraljević navodi: Mnogima nije poznato da Etiopija obilježava svoj „Dan sjećanja“. Pritom se službena Italija pravi kao da ne zna o čemu se radi, jer u svojoj nacionalnoj memoriji želi jednom zauvijek izbrisati te nečasne i kriminalne stranice svoje fašističke prošlosti.

Kraljević navodi mišljenje profesora Alda Giannulija koji ističe da i danas ...postoji fašistička opasnost, ali ona je drukčija, te dodaje: Svako vrijeme ima svoj specifičan oblik tiranije: fašizam je kategorija dvadesetog stoljeća, a mi više nismo u tom stoljeću. Danas je instrument društvene dominacije na prvom mjestu novac koji uvjetuje, doista disciplinira ponašanje pojedinaca i nacija...

Zanimljiv doprinos tome što su fašizam i antifašizam danas dao je Giordano Ruini. On smatra da se fašizam može pronaći svugdje, ponekad i kod onih koji se izjašnjavaju kao antifašisti. Morate biti oprezni s riječima. Nije dovoljno sebe proglasiti antifašistom. Mnogi se ljudi u Italiji boje i ne znaju. Ne poznaju noviju povijest, boje se imaginarnih neprijatelja i puštaju da ih pljačkaju i vrijeđaju oni koje smatraju prijateljima. Dopuštaju se prevariti lažnim informacijama, imaju lažnu percepciju stvarnosti.

Niti jedan talijanski ratni zločinac nije predan jugoslavenskim pravosudnim vlastima

Što se tiče Jugoslavije, Kraljević navodi da je ona ...u travnju 1945. godine od Glavnog stožera savezničkih snaga u Italiji zatražila dozvolu ulaska u Italiju, kako bi istražila zločine koje su počinili njezini građani i pripadnici okupatorske vojske tijekom rata u Jugoslaviji. Međutim, u konačnici, niti jedan talijanski ratni zločinac nije predan jugoslavenskom pravosuđu.

Autor piše, primjerice, o preko stotinu internacijskih logora raštrkanih od otoka Ugljana, Molata i Raba do Gonarsa u Furlaniji, u kojima su zatvorenici mučeni i ubijani. Unatoč takvim i brojnim drugim zločinima ...više od 300 pripadnika vojske Mussolinijeve Socijalne Republike (fašista pod zapovjedništvom nacista), nakon donošenja zakona o Danu sjećanja na fojbe i egzodus (2004.), primilo je od talijanske države visoka odličja. Takav pristup fašizmu danas ne može ostati bez teških posljedica za razvoj demokracije, izgradnje nacionalnog identiteta, odnosa sa susjedima, na odgoj mlade generacije...

U mitovima Talijana, piše Kraljević, opisani su kao najbolji ljudi koji koloniziraju ponajprije zbog „dobrog temperamenta i karaktera“ itd. Navodi i brojne mitove o Mussoliniju. Također navodi da je „Jugoslavija predstavljala glavni strateški cilj ne samo fašističke Italije, već i talijanskog nacionalizma uopće“.

Put prema rehabilitaciji fašizma

Drago Kraljević citira talijanske znanstvene izvore koji potvrđuju činjenicu da Italija nije bila osuđena za svoje ratne zločine, iako je pripadala trostranom paktu Berlin – Tokio – Rim, a kao problem ističe se i to što u Italiji nije bilo „talijanskog Nürnberga“. U biti, bio je to put prema rehabilitaciji fašizma.

U poglavlju o antislavenskom fašizmu Kraljević ističe: „Da bismo mogli bolje shvatili mit o fojbama, Zakon o danu sjećanja, prikrivanje fašističkih zločina itd., dobro je pogledati što je o tome S. Bartolini napisao u knjizi Il fascismo antislavo e la snazionalizzazione: cultura, ideologia e politica“. U njoj je istaknuto da bez sveobuhvatnog pristupa „slavenskom pitanju“ nije moguće razumjeti ni upornost današnje talijanske desnice koja zločine u jamama želi poistovjetiti s Holokaustom i pritom prikazati fašizam kao žrtvu. Ako bi talijanska kultura zagovarala miran suživot s braćom Slavenima, on ističe da bi „jadransko pitanje“ bilo riješeno na miran način, a ne prema načelu „ili mi, ili oni“.

Mussolini: „Prije svega borite se protiv slavenskoga jezika“

Kraljević citira riječi koje je izgovorio Livio Ragusin-Righi, vođa Fašističke stranke 1920-ih u Trstu. Objavio je pravi „traktat“ fašističkog antislavizma pod nazivom „Granična politika“, istaknuvši da ...stanovništvo naše istočne granice nema svoju, niti je povezano s bilo kojom civilizacijom, jer nema osjećaj nacionalne pripadnosti i nema nacionalnu kulturu. U tom smislu Mussolini je tvrdio da „Kraljevstvo Srba – Hrvata – Slovenaca“ ima zajednički nazivnik – najnasilnije italofobije...

Menia: „Fojbe zapravo predstavljaju talijanski Holokaust“

U vezi s „pitanjem fojbi“ Kraljević piše da je to bilo mjesto susreta lijevih i desnih, kako bi kao „komisija“ predložili službeno, zajedničko viktimološko tumačenje prošlosti, tj. kako od agresora postati žrtvom. Zajednički im je cilj bio rehabilitacija fašizma pa su u svim raspravama na sjednicama komisija i radnih grupa citirali Meniju – da su ...svi „infoibati“ nastradali jer su bili Talijani. (Baš s tim u vezi korisno je pročitati knjigu dr. sc. Davora Mandića Fojbe – Mit i stvarnost..., Istarski ogranak DHK, Pula, 2022., 560 str., op. ur.)

Dan sjećanja predstavlja reviziju povijesti i neminovno dovodi do velikih manipulacija i negativnih posljedica.

Giacomo Scotti: „Zašto u Danu sjećanja nema 340 tisuća ubijenih Slavena?“

Talijanski političari (lijevi i desni) izgradili su priču/pripovijest o događajima na istočnoj granici, koja je iskrivila stvarnost i koja ne uzima u obzir odgovornost fašističke Italije te pothranjuje mit o „dobrom Talijanu“, koji je koristan za nacionalističku propagandu. U vezi s tim Kraljević navodi pitanje koje postavlja Giacomo Scotti: Zašto u Danu sjećanja nema 340 tisuća ubijenih Slavena, dodajući: Kad govorim o boli drugih, ili o takozvanim „slavenskim barbarima“, našim susjedima, ne mislim samo na 20 godina fašističkog ugnjetavanja i represije, koje je trpjelo hrvatsko i slovensko stanovništvo na teritoriju pripojenom Italiji nakon I. svjetskog rata, represijama koje su dovele do stotina i tisuća u zatvorima Specijalnog suda, u zatočeništvu, ali i prije strijeljanja, ukidanja slovenskog i hrvatskog jezika i prezimena itd. na cijelom teritoriju Julijske Venecije i Kvarnera.^[1]

Kraljević citira Alessandru Kersevan koja ističe da fojbe znače suspenziju demokracije, dodajući da je „Riječ (je) o povjesničarki koja je među prvima došla pod udar 'službene istine' o fojbama. U povodu utemeljenja Dana sjećanja između ostalog je izjavila: 'Svakog 10. veljače svjedoci smo stvarne suspenzije demokracije, brutalnim verbalnim napadima, u smjeru onih koji poput nas pokušavaju vratiti raspravu i sjećanje na činjenice“.

Angelo Del Boca: „Dan sjećanja nema nikakve veze s poviješću“

Kada je riječ o jamama/fojbama, nije zgorega spomenuti zanimljiv prilog koji objavljuje „East Journal“ 2016. godine. Prve fojbe u rujnu 1943. godine, u ozračju osvete, uslijedile su nakon primirja 8. rujna 1943. godine u Istri i Dalmaciji. Dogodio se, kako ističe Matteo Zola, fenomen fojbe, s ubojstvom nekoliko stotina Talijana. Potom je uslijedio novi val nacističko-fašističkog nasilja. Za vrijeme okupacije Istre (4.-5. listopada 1943.) nacisti su se, zajedno s fašistima, u svojim dokumentima pohvalili da su, osim paljenja desetak sela, ubili oko 3.000 partizana, te deportirali u njemačke logore oko 10.000 ljudi... Kako je svojedobno rekao povjesničar Angelo Del Boca, „Dan sjećanja, nema nikakve veze s poviješću. Tragedija fojbi postala je zavjesa iza koje se kriju etničko čišćenje, koncentracijski logori, talijansko barbarstvo, pretvarajući tako Talijane iz krvnika u žrtve.

Film „Fascist Legacy“ prikazuje neobjavljene snimke fašističkih zločina svih vrsta

Kraljević ističe da Italija poriče fašističke zločine te da je to i nakon stotinu godina današnja realnost. U vezi s tim navodi dokumentarni film Fascist Legacy^. (Fašističko nasljeđe)^*. Riječ je o dokumentima istraživanja BBC-ja o talijanskim zločinima tijekom okupacije Balkana i u Africi. Film je šokantan prilog o potisnutoj povijesti Italije i o stvarnim razmjerima genocida koji su izazvali talijanski kolonijalizam i fašizam. BBC-jev dokumentarni film snimio je redatelj Ken Kirby u suradnji s talijansko-američkim povjesničarem i istraživačem Michaelom Palumbom. Godina proizvodnje je 1989. Riječ je o uskraćenoj povijesti uklonjenoj iz kolektivnog sjećanja, o povijesti koju Talijani ne poznaju. Film je emitirala TV LA7 prije nekoliko godina, dok ga nacionalna televizija RAI još drži „u ladici“.

Drago Kraljević ističe da je proces tzv. „defašizacije“ u Italiji dosegnuo vrhunac u ozračju povijesnog revizionizma i „nacionalne pomirbe“, koji su Italiju zahvatili 1990-ih godina nakon pada Berlinskoga zida. Rasprave od devedesetih godina naovamo, a uime „jačanja identiteta“, „nacionalne pomirbe“ i „jačanja nacionalnog ponosa“, zapravo nastoje na istu razinu staviti fašiste, borce fašističke tzv. Talijanske Socijalne Republike (Repubblica di Salò) i partizane antifašiste.

Sadašnje talijanske profašističke prijetnje u Istri se ne shvaćaju ozbiljno

Pitanje je: Kako ovu knjigu čitati u Hrvatskoj, čiji se dijelovi teritorija i danas nazivaju „povijesnim talijanskim zemljama“? Ili, što to znači kada talijanska vlada koja, primjerice, 2004. godine dodjeljuje visoka talijanska odličja za više od 300 pripadnika vojske Mussolinijeve Socijalne Republike (fašistima pod zapovjedništvom nacista), odličja također dodjeljuje, primjerice, Jakovčiću i Drandiću. Oni, dakako, nisu fašisti. Međutim, postoji prostor za uspon fašizma novoga doba^[2].

Odlikovan je i Furio Radin, koji o tome kaže: U politici sam gotovo 30 godina... Dobio sam orden od talijanskog predsjednika Giorgija Napolitana, koji ima 23 ljudi u svijetu. Ove godine ga je dobio ruski premijer. To je orden Viteza velikog križa Reda talijanske zvijezde... (tal. Cavaliere di gran croce dell'Ordine della stella d'Italia, op. aut.). To je odlikovanje tako važnih i vrijednih ljudi poput Napolitana^[3]... Međutim, Radin nije osudio Napolitanovu izjavu u kojoj govori o „slavenskoj krvoločnoj mržnji“ koja je bila motiv Titovih partizana za zločine nad Talijanima. (Inače, u Titovim partizanima bilo je 40 tisuća Talijana, a 15 ih je tisuća poginulo u ratu protiv – talijanskih fašista). U vezi s postupkom talijanskoga predsjednika Giorgija Napolitana, koji je u povodu Dana sjećanja na fojbe posmrtno odlikovao Mussolinijeva upravitelja Zadra Vincenza Serrentina, što je dakako negativno dočekano u Hrvatskoj, Radin kaže: Ne poznajem „slučaj Serrentino“, ali ako je istina de se radi o čovjeku koji je bio na popisu ratnih zločinaca, onda je dodjela odličja pogreška^[4].

Da talijanski fašizam opet galopira prema „povijesnim talijanskim zemljama“, potvrđuje, primjerice, članak u Glasu Istre^[5] koji glasi: Da u talijanskoj politici djeluje i politička struja koja bi Istru i Dalmaciju voljela vidjeti u sastavu Italije – to nije tajna. Na to nas s vremena na vrijeme podsjete talijanski političari, poput, primjerice, predsjednika Europskog parlamenta Antonija Tajanija, koji je na obilježavanju Dana sjećanja na žrtve fojbi u Bazovici svoj govor garnirao parolom: Živjele talijanska Istra i Dalmacija!

San o talijanskim granicama tamo gdje ih je s Mussolinijem crtao poglavnik Ante Pavelić živi, dakako, i na lokalnim političkim razinama u susjednoj zemlji, što je dao do znanja općinski delegat Trsta Lorenzo Giorgi, iz stranke Forza Italia.

Boris Miletić, tada predsjednik IDS-a, gledajući valjda u kristalnu kuglu, ovako je reagirao^[6]: Predsjednik IDS-a Boris Miletić u srijedu je u priopćenju za javnost, komentirajući objavu na društvenim mrežama tršćanskog pročelnika Lorenza Giorgija koji je objavio mapu Italije s Istrom, Rijekom i Dalmacijom, poručio kako je to „izraz najjeftinijeg pokušaja dodvoravanja talijanskim ultra desničarskim biračima i privlačenja pažnje...“ Dodao je da je u tom kontekstu važno napomenuti da „Giorgija s punim pravom ne shvaćaju ozbiljno ni u Italiji te da njegove bulazni sigurno ne dijele Talijani, a posebice ne pripadnici autohtone talijanske manjine u Istri i Primorju“.

O čemu se radi?

Radi se o političaru koji se ponaša kao da taj „intervju“ ne postoji. Kao da se ništa neprihvatljivo nije dogodilo i kao da i nadalje ima pravo govoriti u ime Istrana, i autohtone talijanske manjine u Istri i Primorju. Nameće se zaključak da Istrani, kojima posao i egzistencija ne ovise o ur-političarima, kako bi rekao Umberto Eco, shvaćaju kako političari imaju čudne, neprihvatljive ili dvostruke kriterije. S jedne strane grube i ružne za komentiranje zbivanja s one strane Učke, gdje je gotovo sve navodno opasno za Istru, a s druge strane mlake prema fašizmu i nacizmu koji se budi u susjedstvu.

Osim neofašističke izjave A. Tajanija^[7], predsjednika EU parlamenta, slično izjavljuje jedan „Istrijan“: Moj san je jedna mala Italija u neovisnoj Istri, te dodaje: Jedini izbori koji me zanimaju su oni na kojima ću moći glasati za osamostaljenje Istre^[8]. Od takvih izjava gotovo se nitko ne distancira. Ni u Istri, ni u političkom Zagrebu.

Što je stvarni cilj „Zakona Beggiato“?

Nažalost, nije riječ samo o „parolama, parolama, parolama“, već o „kulturnim“, a u biti teritorijalnim posezanjima prema dijelovima Republike Hrvatske. Nameće se zaključak da tome služi „Zakon Beggiato“, donijet u Italiji, a realizira se u Hrvatskoj – i to na području koje talijanska politika smatra „povijesnim talijanskim zemljama“. Ettore Beggiato, autor toga zakona, ističe da je njegov cilj ...revalorizacija kulturne i umjetničke baštine venetskog podrijetla u Istri, Dalmaciji^[9]... Isti onaj Lorenzo Giorgi, iz Trsta, ističe: Gledajte, kad idem u Rovinj ili Pulu, sve oko mene daje na Rim i Veneciju. Dakako, na poluotoku imate nasljeđe Austrije, tu je i slavenski narod. Grozim se kad mi neki sunarodnjak kaže da je bio na ljetovanju u Dubrovniku, zaboravljajući talijanski naziv Ragusa. Ne trpim neupućenost i neukost prosječnog talijanskog građanina koji ne poznaje povijest, koji ne zna što se dogodilo na istočnoj granici, ne poznaje fojbe, egzodus. Dakako, prosječni Talijan ne zna ništa ni o fašističkim zlodjelima. Ja sam s tom kartom htio probuditi svijest^[10]. Upitan je li Istra bila talijanska, Giorgi odgovara potvrdno: „Ako mislite na povijesno razdoblje upravljanja – onda da. Istra je nekad pripadala Italiji, kao što je prije pripadala Austriji, a poslije Jugoslaviji. Giorgi, međutim, smatra da je legitimno govoriti o „istarskoj naciji“: „S povijesnog aspekta to je legitimno, u kontekstu veće autonomije jer govorimo o prostoru višestoljetnog spoja Latina i Slavena. No, o tome moraju razmišljati Istrani“^[11].

A Furio Radin^[12] ističe da je njegov politički program ...jednostavan: zaštita i razvoj kulturnog identiteta i jezika, uključujući dijalekte, stvaranje atmosfere poštovanja i solidarnosti, rad na konsolidaciji našeg kulturnog teritorija, koji seže u tri države. Osim toga, Radin govori o „Istrijanima“ kao o „narodu“: Mi Istrijani, bez obzira na nacionalnost, ideologiju ili vjeru, smo štabeli kao pojedinci, kao narod i kao kultura^[13]. (No, kroz povijest pa do danas na „istrijanstvo“ se nagovara/lo/ isključivo Hrvate. Op. ur.)

Vrhunac je izjava Davida Bradaninija, novoga generalnog konzula Republike Italije u Rijeci, koji je izjavio: Ova je regija od strateške važnosti za Italiju^[14]...

IDS-ovi političari, ili oni koji nisu formalno članovi te stranke, ali je „ona u njima“, govorili su o velikim pjesnicima iz razdoblja fašizma, a nazivi ulica nose njihova imena. U biti, amnestiraju, prikrivaju činjenicu da su isti sudjelovali, odnosno omogućavali uspon talijanskoga fašizma. Necjelovitim prikazivanjem djelovanja tih autora kao da nisu svjesni kako siju novo/staro sjeme zla. Takva „kultura“ očita je i u Istri pod IDS-ovom vlašću, primjerice, davanjem imena jednoj školi u Rovinju...

Talijani nisu raskrstili s fašizmom

Opća klima na lokalnom i širem planu danas je takva da je za građane Istre jedini izbor prihvatiti ono što političari odluče da je dobro. Svaka općina, grad ili, primjerice, županija zasigurno imaju nedostatak demokracije ako nema komunikacije, odnosno ako komuniciraju samo političari. Problem može biti vidljiv, a nerijetko je nevidljiv dok ne „eksplodira“. „Eksploziji“ doprinosi nemogućnost slobodnog iznošenja mišljenja, dvojbi, zabrinutosti ili prijedloga, odnosno sudjelovanja u životu, primjerice, svojega grada. Najveće su jamstvo suživota građani kao cjelovite ličnosti, koji surađuju bez diktata političara. Oni mogu onemogućiti besmislene podjele, nove sukobe ili ratove, pa i fašizam novoga doba. Stoga je razumno postaviti pitanje: Što, primjerice, „Zakon Beggiato“ definira, kako se provodi, koje su moguće pozitivne, a koje negativne posljedice?

U svakom slučaju, razgovor o tome ne bi trebalo shvatiti kao uvredu, nepoštovanje ili mržnju ni prema susjednoj državi, odnosno talijanskoj naciji, ni prema talijanskoj manjini. Stvarni suživot manjine i većine zahtijeva komunikaciju, međusobno poštovanje i suradnju. Međutim, ako takvo mišljenje i kulturu samo formalno zastupaju politički predstavnici i to radi onemogućavanja građanima i struci da o tome, i svemu, slobodno i kulturno razgovaraju, onda to može biti put koji vodi izbjegavanju, ili čak prekidu međuetničke komunikacije, odnosno da, primjerice, etnički Talijani s etničkim Hrvatima u Istri ne žele imati posla, nikakav kontakt. Takvo što do sada nikada nije bilo opće obilježje međuetničkih odnosa, ali...

Pitanje je može li taj „zakon“, osmišljen u Italiji, a provodi se u Istri i Dalmaciji kao „povijesno talijanskim zemljama“, doprinositi suživotu, ili pak može poticati nove podjele i sukobe? Drugim riječima, problem je ako se „stari fašizam“ ne osuđuje, ili se umanjuje njegova opasnost. Je li moguće to da se na riječima osuđuje fašizam, a da se u zbilji potiče „revalorizacija“ njegova modela kulture?

U obzir treba uzeti ono što kaže talijanski romanopisac Antonio Scurati. Nedavno se proslavio romansiranom biografijom Mussolinijeva uspona na vlast, pod naslovom „M”, gdje kaže da Italija nije raskrstila s fašizmom ni danas, ni dokraja. Zato je i moguće da Antonio Tajani, član Europske pučke stranke i Berlusconijeve nacionalne filijale u Italiji, izađe s tvrdnjom kako je Mussolini učinio i dobrih stvari..., ističe prof. dr. Damir Grubiša te nastavlja: Zato su Tajanijeve riječi sve prije negoli slučajne. Baš se ovih dana pojavila u prodaji knjiga Francesca Filippija, mladog povjesničara i sociologa koji se ujedno bavi i kreiranjem projekata za upoznavanje talijanske mladeži s kontroverznom prošlosti svoje nacije, pod naslovom „Mussolini je učinio i dobrih stvari...”

Što reći, osim toga da je ponavljanje „staroga“ modela talijanskoga fašizma za neke „ugledne Talijane“, valjda, neophodno. Ali, ako su izvukli pouke iz prošlosti, onda bi trebali shvatiti da je to opasnost, osim za Hrvate, iznad svega za sve Talijane, a najviše u sredinama gdje su manjina^[15]. Je li onda moguće da su „nacional-političari“ izmislili nešto drugo, tj. da nude „kulturnu“ alternativu koju istarski političari, koji možda ne poznaju prošlost, ili ne shvaćaju o čemu se radi, prihvaćaju kao korisnu, prihvatljivu, prijateljsku i pristaju biti sudionicima procesa u kojemu će se milijunima eura postići ono što nije postignuto tenkovima na kojima je pisalo „Vinceremo!“ (Pobijedit ćemo!)?

U svakom slučaju, ako se „Zakon Beggiato“ temelji na kulturi koja se pak temelji na politici što se provodi prema modelu ILI MI, ILI ONI, a ne I MI I ONI, tada je posrijedi ne samo opasnost za manjinu i većinu, nego za suživot i demokraciju. Šutnja o tome može značiti podršku. Hoće li ova knjiga Drage Kraljevića prekinuti šutnju?

Lakše je prepoznati tuđi fašizam nego svoj

Političari žele uvjeriti građane u to da je i danas jedini problem „stari fašizam“ te da su mu oni, političari, jedina zapreka. Međutim, Umberto Eco u knjizi Vječni fašizam upozorava na tzv. „ur“ ili „nove fašiste“. On piše: Moramo paziti da se smisao tih riječi opet ne zaboravi. Ur-fašizam je i dalje oko nas, ponekad u civilnoj odjeći...

Povijest, ali i sadašnjost potvrđuju da je lako prepoznati „stari“ i „tuđi fašizam“, ali svoj – nije. U takvim uvjetima velik problem predstavljaju oni političari koje, dok se ne nađe bolja riječ, treba nazvati „ur“, kako bi rekao Umberto Eco, ili „vječni fašisti“ u „civilnoj odjeći“. Je li takav slučaj i onaj u Rovinju? Naime, dugogodišnji djelatnik Centra za povijesna istraživanja (Centro di ricerche storiche) u Rovinju, svojedobno i lokalni političar (koji se javnim djelovanjem, svjetopogledom i objavama na društvenim mrežama odlično „uklapa“ u Štifanićev tekst, op. ur.), prijavio je brojne sumnjive rabote u upravljanju Talijanskom unijom te je dobio otkaz i to zbog „izvanrednog stanja i pandemije te nedostatka sredstava”. Jedini je djelatnik te ustanove kojemu je uručen otkaz s takvim obrazloženjem.

Političari, novinari i znanstvenici u službi fašizma novoga doba

Drago Kraljević upozorava na to da nije dostatno emancipirati se od fašizma i shvatiti njegove ideje, ideologije, politike, odnosno prakse koje su bile na djelu u prošlosti. Problem je prepoznati novi fašizam. Njega, naime, potiču lažni političari i novinari te znanstvenici. Novi fašizam vjerojatno ne bi prepoznala ni Hannah Arendt koja je napisala najbolje djelo o totalitarizmu i fašizmu u 20. stoljeću, tj. o starome fašizmu. O čemu se radi?

Problem je u tome kada se bez zadrške prenose jasne, a u biti poruke fake (lažnih) političara koji građane uvjeravaju u to da ih upravo oni brane od, primjerice, neoustaštva ili neokomunizma, maćehinske vlasti, neprijatelja, a neizravno zagovaraju realizaciju društva na čijem bi se čelu nalazila jedna, dvije ili tri osobe iz vrha političke stranke.

Fake mediji nerijetko im „drže ljestve“ u krađi demokracije od građana koje su sveli na glasače na izborima, što političarima služi za „legalno i legitimno“ penjanje do vrha vrhova stranke lokalne (ili nacionalne) zajednice. Građani, pak, i njihova djeca sigurni su, tobože, ako se „utope” u poslušnu masu te ako su spremni zaokružiti imena svojih „vođa“ i javno pokazivati divljenje fake političarima koji građane, opet tobože, u pravilu poštuju kao ljude ravne sebi.

Istarski fake novinari regionalnu vlast predstavljaju kao „lijevo-liberalnu“. U takvim uvjetima građani Istre u sve su većem broju i opsegu slobodni koliko i zatvorenik u zatvoru. U sredini u kojoj nema medijskog pluralizma nema ni javnoga prostora, ni novinarske i znanstvene slobode, pa je tako u Puli i Istri, u Rijeci... Tada dominira fake medijsko djelovanje koje je, neizravno ili izravno, u funkciji novoga, odnosno fake modela društva i skrivenog, novoga fašizma. Zajedničko im je obilježje poticanje ideologije i politike – „ili mi ili oni”.

Fašizam novoga doba – što je to?

Iznimno je važno odgovoriti na pitanje: Što je to fašizam novoga doba? U tome je korisna ova Kraljevićeva knjiga. Potrebne su i nove knjige koje trebaju pomoći pronalaženju odgovora na pitanje: Je li fašizam novoga doba kada Putin vojnom silom anektira dio Ukrajine? Ili kada se sličan cilj pod krinkom multikulturalnosti, regionalizma i antifašizma, u zastarjelom smislu riječi, nastoji postići kroz navodno kulturne i vjerske projekte? Problem nastaje kada na nekom teritoriju vlast obnašaju članovi samo jedne stranke i ideologije, odnosno kada politika počinje djelovati na makijavelističkom načelu zadržavanja vlasti pod svaku cijenu odnosno intrigama, lažima, spletkama te ukidanjem svake konkurencije, ne birajući sredstva. Nameće se zaključak da je potrebno napisati i objaviti još knjiga o varijantama „fašizma novoga doba“. Poticaj im treba biti ova knjiga Drage Kraljevića. One ne bi trebale biti kopiranje ili oponašanje tumačenja Ur-fašizma kako to čini Umberto Eco, koji je u knjizi Vječni fašizam upozorio upravo na to da je fašizam – vječan, tj. da je ili na djelu, ili prijeti da to postane, ali ne u klasičnom obliku u kakvom se pojavljivao u prošlome stoljeću, već u novim inačicama koje su za sada mnogima neprepoznatljive. Knjige ne smiju, ne bi trebale biti zamišljene kao ljevičarski alat odnosno omiljen idejni pendrek za borbu protiv desnice, ali ni suprotno: ne smiju biti desničarski pendrek za borbu protiv ljevice. Također, ne smiju, ne bi smjele biti ni podrška ur-političarima i jednako takvim novinarima i znanstvenicima, niti značiti aboliciju desničarskih i ljevičarskih ur-ekstremista.

Trebaju nam knjige po uzoru na Kraljevićevu. To podrazumijeva profesionalnu analizu stanja i odnosa u konkretnim sredinama radi upozoravanja na moguće negativne posljedice na lokalnoj, regionalnoj i nacionalnoj razini.

U vezi s tim jedan je naš tinejdžer primijetio: Primjeri aktualne stvarnosti iz Europe i svijeta zaista nam iz dana u dan dokazuju da je demokracija kakvu poznajemo na klimavim nogama... uzdizanje fašizma novog doba nije prisutno samo na globalnoj razini, ne događa se nekom tamo nepoznatom, već je uočljivo na lokalnom nivou, tj. u političkom, kulturnom i medijskom monopolu istarskog IDS-a i riječkog SDP-a. Neofašizam generiran u Italiji i reproduciran u Istri polako se (ali sigurno) uvlači u naše živote pod krinkom interkulturalnosti i antifašizma u zastarjelom smislu te riječi.

Na kraju treba istaknuti to da mr. sc. Drago Kraljević pripada generaciji diplomata koji znaju što je fašizam bio u prošlosti i kakve su njegove posljedice te kako je svjestan da sjeme toga zla još klija i niče u nekom, „naizgled“ prihvatljivom, obliku. Kraljević ovom knjigom na to argumentirano upozorava. Zapravo uvodi novu praksu koju bi trebali slijediti hrvatski diplomati i političari: vladajući i oporbeni. Kao što je poznavanje prošlosti način za bolje razumijevanje njenih mehanizama i stjecanje svijesti o sadašnjosti, tako je poznavanje i osporavanje lažī koje danas kruže o prošlosti koristan način otkrivanja opasnosti od zaborava, „lošeg pamćenja“, sprječavajući štetu koju zaborav može izazvati. Drago Kraljević dao je velik doprinos boljemu rasvjetljavanju teme kojom se ovdje bavi. Ovom je knjigom na najbolji način odgovorio na pitanje čemu „služi“ povijest. Uložio je velik napor i napisao izvrsnu kulturno-povijesnu knjigu kakvih u Hrvatskoj nema, ali ni u Italiji. Dokazao se kao iskren i pouzdan prijatelj Talijana, poštovatelj demokracije i istine.

Ne samo ovom knjigom nego i cjelokupnom dosadašnjim radom dao je doprinos napretku društvenih znanosti i kulture u Hrvatskoj, ali i u Italiji. Na izvoran i svojstven način Kraljević ovom knjigom dokazuje da bi talijanski znanstvenici – kada bi imali veću slobodu mišljenja o ovoj bolnoj temi te argumentiran i kritički pristup analizi kako povijesti tako i suvremena stanja i međusobnih odnosa među susjedima – mogli posaditi sjeme demokratskije i humanije budućnosti i za svoju domovinu i za Hrvatsku. Pomoglo bi to uspostavi pošteni(ji)h i iskreni(ji)h međusobnih odnosa. To su neki razlozi zašto bi Dragi Kraljeviću ozbiljna talijanska sveučilišna institucija s pravom mogla dodijeliti počasni doktorat (lat. gradus doctoris honoris causa). To se očekuje i od Hrvatske^[16].

Travanj 2021.

Prof. dr. sc. Mirko Štifanić