Igor Šipić: ODJEĆA, POTPUNO BIJELA ZA VITEZOVE / Marko Veselica

Marko VESELICA: Zov savjesti, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2023., 169 str.

Uspjelo je Barbari Frale, paleografkinji Tajnoga vatikanskog arhiva; stoji u rekonstrukciji teksta Torinskoga platna: „...u 16. godini vladavine cara Tiberija Isus Nazarećanin, skinut rano navečer nakon što ga je rimski sudac osudio na smrt jer ga je hebrejska vlast proglasila krivim“. Neka mi bude dopušteno započeti esej navodom izvrsne talijanske znanstvenice čime zapravo započinje novija povijest mučeništva proganjanih i nevinih pojedinaca, gladnih pravde i slobode, kojima će vrijeme suditi, kako reče Tagore, po „živoj riječi koja je proistekla iz prosvijetljene svijesti tih velikana“.

*   *   *

Svim vitezovima koji su prihvatili templarski poziv dopuštamo da, ako je moguće, i ljeti i zimi nose bijelu odjeću, kako bi se prepoznali oni koji su napustili mračni život da bi se pomirili sa stvoriteljem kroz čist i neporočan život. Bjelina označava potpunu neporočnost, a neporočnost znači spas uma i zdravlje za tijelo – stoji u kodeksu časti Pravila templarskoga reda koje su Sveti Bernard i koncilski oci ustanovili 1129. u francuskome Troyesu. Tog sam se akta prisjetio čitajući knjigu Zov savjesti, znajući da je u vrijeme suđenja templarima svjedočio talijanski bilježnik Ricci, kako bi potvrdio bijelu halju rezerviranu samo za redovnike, što je činilo jasnu distinkciju naspram onih koji su se kao lažni templari, oženjena subraća, pojavili „u krajevima s onu stranu planina“, dok su još pripadali svijetu.

Komparatistički gledano, ne nalazim razliku u pristupu istragama koje će rezultirati suđenjima u Chinonu početkom 14. stoljeća i zagrebačkome potkraj 20. stoljeća. Zlotvorima je svejedno što je s istinom u tim pričama, no na našu sreću poduzetna Barbara Frale* otkrit će dosad nepoznate zapise koji napokon omogućuju razumijevanje ekonomske, političke i vojne uloge templara na području Bliskoga istoka i Europe, s fokusom na senzacionalni dokument iz 2001. koji baca novo svjetlo na njihovu povijest i ulogu Crkve, poglavito pape Klementa V. u zbivanjima oko ukidanja Reda. Poznat i kao „Pergament iz Chinona“, raskrinkat će događaje oko posljednjih dana života velikoga meštra Jacquesa de Molaya i njegovih visokih vitezova, koje su provodili izaslanici pape u dvorcu utamničenja Chinon na rijeci Loari (Loire). Pronalaskom zapisnika, u ropotarnicu povijesti pošle su mnoge legende i mitovi koji su templare dovodili u vezu s tajnim okultnim društvima. Na danje svjetlo izbila je istina: 1314. kralj Filip Lijepi oteo je i spalio na lomači J. de Molaya; papa Klement V. ukinuo je red bulom Vox in excelso bez izricanja presude za herezu, ne sudjelujući ničime u ubojstvu. Da, točno je, bilo je to svirepo, duboko kompromitirano ubojstvo. Red jest bio obavijen velom vojne tajne, ali zacijelo nije bio tajno društvo, inkvizitori nisu dokazali ništa od onoga što je kralj priželjkivao. Strogi znanstveni protokol uči nas: ako nisu podvrgnute metodi povijesne kritike onoga što se može uistinu provjeriti, predodžbe i razmjeri krivotvorenja povijesti, svojevrsni gospodari ovoga svijeta, neće ni primijetiti da su sastavili nespojive stvari. Otkrit će se u pravilu tek nepravednim osudama i smrtima mučenika mnogo kasnije. Zato knjigu Marka Veselice treba čitati danas, u aktualnom vremenu, i ne toliko zbog počinjena zločina, znamo da u sječi šume strada najbolje stablo, koliko radi zapamćenja, da se nikad ne ponovi.

S pozicije nevinosti i viteštva templara i sudbine posljednjega velikog meštra de Molaya, ulazimo u knjigu koja će razotkriti proizvoljno i zlonamjerno namontirane radnje sudskoga procesa i same uzroke pada moćnoga jednopartijskog sustava stvorenog na prostorima ex federacije Jugoslavije, koji će uskoro uslijediti raspadom Istočnoga bloka. Borba za jednu Svetu zemlju, Outremer, tako će se preslikati na drugu, onu Hrvatsku Marka Veselice, i premda, poput de Molaya, neće imati nikakvu šansu, jasno i argumentirano iznijet će na vidjelo sve ono što je jezikom ekonomskoga stratega i teoretičara vodilo k činu „reposjeda“, opravdavajući logiku prelaska zemljopisne granice zainteresirane Europe. Dva će čimbenika uvjetovati i odrediti njegovo drugo po redu uhićenje i suđenje nakon intervjua objavljenog u listu Der Spiegel: prvi je činjenica da je riječ o 1981. godini, neposredno nakon Titove smrti, kad sve već polako postaje cestom opasne pustolovine; drugi, da proces slijedi nakon već odslužene sedmogodišnje kazne, mučenja i tortura u kazamatima Stare Gradiške. Stoga je mogao samo pojačati svoju laičku i vjersku obvezu prema zemlji svojih predaka, čineći je svečanom i nepovratnom. Takva pobožna namjera nastala je iz privatne vjere „viteza pokajnika“, koji će u svoj dosje uvrstiti odreknuće od pripadništva Partiji, te u snazi svoje tradicije prisegnuti marijanskoj ljepoti. Izvori navode: J. de Molay zatražio je da mu krvnici odvežu konopce koji su mu stezali zapešća, a zatim je upravio oči prema katedrali Notre-Dame u kojoj je već jedanput svjedočio o svojoj nevinosti i pomolio se Djevici Mariji. „Meni se ovdje sudi radi navodne nacionalne mržnje. Čitava moja mržnja sastoji se u tome što iskreno volim svoju domovinu Hrvatsku.“

Svjestan borbe protiv duhova zla koji nastavaju nebeske prostore, izrazio je jasan stav osude prema vođenju procesa smatrajući ga nespojivim s njegovom strukom i duhovnim uvjerenjima. Augustinovski, oružjem znanstvenika i pjesnika, intelektualca i humanista, svoj će život staviti u obranu potlačenih kao pravedni ratnik u ime dobra i mira. Recentno gledano, lako nam je shvatiti vrjednote i pravednost inicijative toga viteza, branitelja nenaoružanih, pače još je lakše zaboraviti, ali daj, „baci kocku“ u jeku ekonomske, političke, moralne i svekolike svjetske društvene krize, budi pobornikom korjenite reforme promicanjem temeljnih prava koja ovaj svijet materijalizma nadilaze. Bio je to tipičan osjećaj reformiranog „monaha“, klinijevska obveza vjerna supruga i muža, odana sluge svoga naroda da, služeći se „oružjem“ u obrani pravedne stvari, životni stil jedne autarhičnosti privede istinski demokratskoj širini Zapada. U njemu se ostvarivao onaj ideal unutarnje snage koji je toliko uznosilo društvo Hrvatskoga proljeća. Blaži od janjca, istodobno snažniji od lava, kako bi rekao sv. Bernard, ne znaš je li ga bolje zvati redovnikom ili vojnikom – „osim ako možda nije prikladnije zvati ga na oba načina, budući da u njemu ne nedostaje ni blagosti redovnika ni hrabrosti vojnika“. Ne stoga što je viteštvo kao dio njega i cetinske tradicije ugrađeno u sjeme te i takve naracije, nego zato što je to bio proces koji prepoznajemo u osudi J. de Molaya. Gorjela su oba – svejedno, lomača ili Stara Gradiška. Literarno – J'Accuse Émila Zole, stvarnošću, objektiv koji je mogao doseći dubinu, od rata smo bili udaljeni koju milju. Nije „Josip Lijepi“ bio dužan (samo) inozemstvu, već hrvatskoj ekonomiji i hrvatskome narodu. Tristo i pedeset tisuća migranata tada, ništa manje ni danas, poruka i pouka za one „pale s neba“ koji ne prepoznaju okolnosti u kojima su se odvijali događaji iz „doba dinosaura“. Umjesto predgovora koncizno i sublimirano je to uvodno izrekla Snježana Veselica Majhut. Vjerojatno mnogi neće posegnuti za ovom knjigom, među njima itekako ih je danas koji će lako prepoznati sebe. Svaki proces sličan onomu koji je okajavao Marko vodi do okorjelog parazitizma koji će korak po korak postati organski dio mentaliteta nacije. Naprosto, ova knjiga je ogledalo, zrcalo! Njegova je zadaća uvjeriti čitatelja da nema kraja motrenju.

I kad se u njoj danas ogledam, kao živi svjedok toga vremena, dođe mi da sve suze što ih još imam izlijem u tu „crnu rupu“ moje mladosti, pa nek' to malo jezero bude čuvar dna, da se dno više nikad ne uzvisi. A ponavlja se, što nam ogledalo i poručuje: ne gazite, ne pljucajte po sebi, „zov savjesti“ nije ništa drugo do prepoznavanje samoga sebe; i to baš svatko: gdje si bio, što si radio, u čemu si sudjelovao, u čemu nisi... A tukli su nas, mogu potvrditi, bilo je teških batina na Trgu, teškog pritiska hegemonizma na studentske klupe i domove. Opomena je to suverenoj demokraciji, svaka pojačana uloga partijsko-policijskoga monopola neminovno vodi k snaženju centralizacije, što priječi put slobodoljubivosti potičući porast mržnje i nasilja. Veselica nije bio samo vrhunski ekonomist, koji će svojim analitičkim pristupom ekonomskim teorijama nas neiskusne studente na vrijeme upozoriti na zablude marksizma, naročito njegovih dogmatskih interpretacija (ne dovodeći u pitanje „kreativne komponente u metodologiji analize ekonomskih fenomena kapitalizma“), da je egzaktan i nepogrješiv zakon odvijanja povijesnih procesa koji se mogu dugoročno programirati i usmjeravati od strane vladajućih društveno-političkih snaga. A mi smo naučili da ne mogu! Učili smo zahvaljujući vizijama našega profesora, koji se nije libio pružiti otpor onima koji su, da bi se zaustavio proces demokratske ekspanzije te programirao osjećaj stalne krivnje i frustriranosti i onda kad si sasvim nedužan, u svemu hrvatskome vidjeli „ustaštvo“. „Moderno je da se Hrvatska stalno kritizira zbog fašizma“, reći će u svom intervjuu i pokazati svu dubinu filozofičnosti poetiziranoga teksta. Pretenzija da se nešto može ostvariti kao apsolutni zakon mijene povijesne zbilje jednostavno ne stoji, još manje da se na tome dade izgraditi dugoročna i konzistentna strategija, metodologija i tehnika gospodarsko-socijalnih promjena. Pogrješke koje se iz toga stvore redovito dovode do slomova, prava slika te ambicije nesmiljena je borba za monopol nad drugima, vodeći u nekontroliranu eskalaciju laži i nasilja nad čovjekom, narodima i u konačnici nad čovječanstvom. To nas je učio naš profesor, upirući prstom u one što bi nepogrješivo vodili povijest i civilizaciju „po svojim receptima“. „Ako bi se do toga dospjelo, to bi bilo potpuno pomračenje i kraj ovog svijeta“.

Ne pretkazuje li on to neke aktualne događaje? Neku planetarnu državnost kao globalni logor u kojemu će se slušati monolog moćnikā? Neku ideologiju i pojedinca koji imaju opasnu pretenziju da vladaju te represijom i izolacijom prisiliti druge na šutnju, kako bi rekao Ionescu? Zar da odustanemo od prepoznavanja? Ne, time je još veća odgovornost intelektualca, kad su vrjednote i ljudi ugroženi od tekuće pragmatike vlasti i njenih izopačenja, ili, kako reče Camus, „kad neka partija ili neka grupa ljudi zamišlja da posjeduje apsolutnu istinu“. Da, prepoznat će se mnogi: „Revolucije, ako mogu uspjeti, mogu se održati jedino dijalogom“, ali nisam baš siguran što bi kazao dragi profesor. Ljudi misle da društvo počiva na demokraciji, zaboravljajući da je to samo ljudsko pravo, i kao takva statična, te ne može sama osigurati razvoj društva. To može samo ekonomski model koji je Veselica, u ondašnjim trpnim uvjetima, rijetko viđenim osjećajem za pluralizam ekonomske misli detaljno proklamirao. Bojim se, gradimo IT svijet na staklenim nogama, koji je dugoročno ekonomski neodrživ. Ispada, svi su zaposleni, a nitko ne radi. I sad zamislimo, da tom i takvom svijetu isključimo struju, na jedan dan!? Nema mreže, mobilfona, ali nema ni ručka. Naše „provincije“ devastirane su i eutanazirane mrtvim kapitalom mediteranskih zima, gdje inflaciju obespravljenih generira upravo turizam. Gdje su nam korijeni, a gdje smo kao ekonomske zajednice? Obrazovni sustav je promašen, o ekonomskoj struci raspravlja se po kafićima dok nas poslužuju pristojni imigranti. I, zapravo, ništa se promijenilo nije! Piše Marko sa robije: „Ubrzo ćemo morati, i pored 750.000 nezaposlenih, uvoziti iz Azije i Afrike fizičke, KV i VKV radnike. To je taj buržoaski mentalitet, kriza motivacije i nepostojanje uzora, što sve predstavlja mentalni rak našeg društva i privrede. Da li bi možda o tome trebalo voditi dijalog, a da ne bude krivično djelo?“

Slom je bio neizbježan, makroekonomska politika ne trpi neznanje, makar se vlast teško ispuštala iz ruku. Ni tada ni danas javnost neće biti dovoljno upoznata sa stvarnom situacijom, bez obzira na to što autor citira mnoga „visokopozicionirana“ imena ondašnje politike i intelektualne sredine te ponajviše i navodi na promišljanje osudbe i logično pitanje: zašto svi kritički govore isto, a jedini strada Marko? Dakako, taknuo je u osinjak „jugoslavenstva“ svjestan administrativno-državnog i partijskog monopola. Strah je taj koji stvara poslušnički mentalitet, a vitez zna kako je „mišljenje, da ocjenu o svome vladanju, upravljanju i rezultatima trebaju davati oni koji vladaju“, defektno i suprotno načelima socijalističke pluralističke samoupravne demokracije, jer onda ispada da su vladavina i upravljanje društvom privatna stvar onih koji su trenutno na vlasti. Sa robije piše o gledanju nepravde bez pobune i grižnje savjesti, o izgradnji privatnoga bogatstva i sreće neovisno od toga kako je sa slobodom i pravdom drugih, o slijepom klanjanju zlatnoj teladi, o nečemu što traži kritički pristup: „Što će nam onda izbori, vidi se dokle može dovesti monopol probranih.“ Aktualnost za aktualnošću: jedni su se snašli i uspjeli, drugi nisu; od dva aršina jedan je za obične ljude, drugi za birokratsko-tehnokratske strukture; prvi odgovaraju po mnogo osnova, drugi su u pravilu izuzeti od odgovornosti. Nije toliko ideološki koliko je rugoban ljudski, uvijek isti centralizam.

Zamislimo to danas: profesoru je suđeno zbog suvereniteta, koji je bio „neustavan“, zbog teorije ekonomista, koja je bila „nacionalistička“, sudilo mu se zbog odnosa „razvijenih i nerazvijenih“, neravnopravnosti u raspodjeli deviznih prihoda, zbog prava na izgradnju nacionalne ekonomije, zbog demografske tragedije socijalne Hrvatske, zbog zapuštenosti hrvatske kulture i baštine... I, budimo sasvim iskreni, sve bi oni njemu oprostili, da nije bio Hrvat, koji se usudio dati intervju Zapadu, koji se sastajao s boležljivim Tomičićem, koji će poruke doturati emigraciji tajno rušeći poredak. Doduše, nismo ni mi vesla sisali, znao je Marko, „...današnja generacija mladih ljudi nije iz opanaka prešla u salone, biblioteke i muzeje. To je jedna suvremena inteligencija kojoj su dostupni filozofija, povijest i književnost. Mi smo odgojili mlade ljude, evropske intelektualce, kojima moramo omogućiti da sami odrede, prema svojoj duhovnoj punoći, granice svoje nove umjetnosti.“ Zato ću ponoviti – da, pripremani smo za demokratska vremena koja će stići! Nove generacije moraju to pamtiti, nikada nitko više zbog parcijalnih interesa ne bi smio dovoditi u pitanje civilizaciju u kojoj se realizira univerzalna bit čovjeka. Osim ako to nije utopijski mlada ideja Charlesa Fouriera. Profesor, kojemu generacija proljećara sve duguje, bi rekao: „Povijest gospodarskog razvoja pokazuje da glavni čimbenik razvoja nije stopa investicija u društvenom proizvodu, tj. veličina akumulacije, nego mentalne, investicijsko-istraživačke i organizaciono-upravljačke kvalitete jednog naroda.“ Otvorimo oči, ogledajmo se u zrcalu, svatko pred svojim likom, gdje smo danas s demokracijom u zakrilju, gdje nam je to završio „onaj“ narod, gdje su mladi u trenutnoj gerijatrijskoj fazi društva? Zar je zaludu suđeno njemu, zaljubljenom u „njenu sudbinu“, koju nikada neće napustiti kao što ni majka neće svoje čedo ostaviti! A i zašto bi?

U osobnoj biblioteci posjedujem knjigu Pad i uspon Ilirije Mirka Vidovića. U njoj nisam našao ništa što i miriše na „ustaštvo“, i nije mi poznato da je autor ikada osuđivan za počinjeni zločin, osim ako to nije krimen funkcije predsjednika „Hrvatskog narodnog vijeća“. U tom smislu presuda Okružnoga suda nudi svesrdnu pomoć u shvaćanju konteksta tzv. „ustaštva“. To, za što mogu prisegnuti, je činjenica da ni barba Toma Antunović, pjesnik i slikar, niti sugovornik njegov Zlatko Tomičić, ni po čemu nisu bili zločinci ni „vodeći pripadnici ustaško-terorističkih organizacija“. Te stigme sramote civilizaciju uljuđenih naroda, ne znam da je u njihovim uljikama i stihovima ičega do Markove introspekcije, čovjeka svjesnog svoga doživljaja stvaralačke i istinske misli usmjerene na dobrobit svoga naroda.

Teško je danas razumjeti sustav koji od znanstvenika traži odanost povijesnom značaju stvaranja i razvoja države koja dopušta političke „slobode i prava“ i istodobno ih ukida jer se njima nitko ne može koristiti radi rušenja. Kako razumjeti sustav koji će konstatacije optuženog potvrditi kao točne, ali mu neće biti dopušteno da o njima govori? Držim da odgovor leži u jazu između slijepe „začaranosti“ i evidentne razočaranosti: „Sve tendencije, ma gdje se pojavile, koje sa stajališta planetarne ili regionalne megalomanije radi nekih navodno viših interesa ili gospodarskih ciljeva imaju pretenziju da nam ograniče nacionalnu slobodu, pogrešne su i nasilno zatrpavaju bistre potoke preko kojih se jedino može čistiti zagađena rijeka naše civilizacije...“. Taj Marko, svojom sjajnom obranom, u nasljeđe nam nije ostavio pukog svjedoka svoga vremena, već, i prije svega, „ljupku zemlju koju nitko od njene djece ne smije zaboraviti, bez obzira gdje otišao i kakva ga sudbina snašla. Jer ona je dio njih u svojoj veličini, kao i u svojim manama, i oni se ogledaju u tim njenim dubokim očima koje su vidjele toliko mnogo životne strasti, radosti i ludosti i gledale u studenac mudrosti.“ Danas shvaćam zašto je svoje posljednje riječi prepustio velikanu indijske pjesničke misli, Rabindranathu Tagoreu: „Stara začaranost izgleda da se danas lomi..., ali ta stara opčinjenost će trajati i držati zarobljena srca naroda Indije.“      

*   *   *

Fakultet ekonomskih nauka (FEN) upisao sam u rujnu 1969. S diplomom u džepu Zagreb sam napustio početkom 1974. Uvijek me je zanimala širina. S tog motrišta mirno i meritorno čitam knjigu o kojoj sam već u vrijeme studija znao mnogo, učio sam od najboljih. Ono što ni danas ne znam, a čini se nikada neću ni naučiti, to je uopćavanje s pristojnom dozom spletkarenja, to je kraljevsko odvjetništvo zlouporabe krivnje, svojevrsna pukotina kroz koju će biti moguće razbiti izvanrednu auru zaštite koja okružuje nevinog profesora. Tjesnac nalik zaboravu kroz koji će se brod provući i zaboraviti prvo svjetlo svijeta, majku, zemlju, ocean, sve što je život moglo dati. Ostali smo stiješnjeni među liticama notornih luđaka kapitalizma i okorjelih despota komunizma. Koliko će u tom jazu pomoći humanistički pristup konzumerističkom društvu nisam siguran, ali i u najžešćoj kritici ondašnjega društva socijalizma hrvatski je čovjek uvijek živio od svoga rada. Problem vidim utoliko što su takvu tradiciju pomeli pod tepih privatizacije utihnule pred zovom savjesti tehnokratskih struktura vlasti.

U tjednu Muke, Herod ili Filip Lijepi, svejedno, mučenici su za sva vremena.

(Igor Šipić © IO DHK)