Matija Ivačić: AKTUALNA TEMA, SLABA IZVEDBA / Petra Dvořáková

Petra DVOŘÁKOVÁ: Vrane, Hena com, Zagreb, 2025., 189 str. Naslov izvornika:Vrány. Sa češkoga prevela: Sanja Milićević Armada.

Češka spisateljica Petra Dvořáková (1977.) nije posve nepoznata u Hrvatskoj. Prije četiri godine također kod nakladnika Hena com i također u prijevodu Sanje Milićević Armada objavljen je njezin roman Kirurg, da bi ove godine, u istome aranžmanu, izašao roman Vrane (Vrány, 2020.). Spram Kirurga imao sam brojne rezerve koje sam pokušao argumentirati u prikazu objavljenom na ovome mjestu, a koje bi se barem jednim dijelom, ako ne i većinom, mogle protegnuti i na Vrane. Autorica je ovaj put posegnula za toposom adolescencije i odrastanja u disfunkcionalnoj obitelji, a sve je začinila ne baš najsretnijim (ali jednako tako i ne baš najspretnijim) epilogom. No sad već trčimo pred rudo. Vratimo se radije na početak, točnije naslovu. Zašto uopće vrane u njemu i koja je ovdje njihova uloga? Kompozicija je, naime, osmišljena tako da se između poglavlja nalaze kratki zapisi o vrani nasuprot kuće obitelji koju pratimo u romanu. U tim je zapisima pogled vrane posredovan u ljudski svijet, što samo po sebi načelno djeluje čak prilično zanimljivo. No dojam je da ptičja perspektiva nije najsmislenije povezana s ljudskim svijetom, tj. s „ljudskim“ poglavljima. Čitatelj prati kako vrana gradi gnijezdo za mlade, što će okončati debaklom. Ne treba biti naročito mudar da se shvati kako je priča na neki način parabolična, odnosno da se njome nastoji uspostaviti analogija sa životnom sudbinom protagonistice romana Báre koja, izložena psihičkom i fizičkom zlostavljanju iz najbliže okoline, naposljetku „poleti“ kroz prozor poistovjetivši se očigledno s vranom. Sve djeluje nekako naivno, nategnuto, na kraju krajeva ne baš naročito inventivno.

Ali vratimo se još jednom na početak romana gdje, kako je rečeno, stoji Bára, osmogodišnjakinja koja će nakon svega dvije-tri početne stranice imati već dvanaest godina; nismo stigli reći ni keks, i eto je već u pubertetu. Nemarna organizacija priče nerijetko se može prepoznati upravo u munjevitim vremenskim skokovima koji ostavljaju dojam neprirodne praznine. Tu bi prazninu, osjećamo čitajući, bilo nasušno potrebno ispuniti nekom vrstom vezivnih niti, vitalnih za ono što bi se laički moglo svesti na pojam – uvjerljivost. Nedostatak tih niti, nažalost, kronična je slabost ovoga djela. U središtu je priče, dakle, Bára, iako se u „ljudskim“ poglavljima njezina perspektiva neprestano izmjenjuje s onom njene majke. Kontrastiranjem dvaju pripovjednih glasova, od kojih svaki pruža vlastito, često oprečno viđenje događaja, dodatno se naglašava konfliktnost odnosa kćeri i majke. Istovremeno se čitatelju „otkriva“ banalnost činjenice da sukobljene osobe imaju različit pogled na sukob i različito tumače njegove uzroke, imaju dakle vlastitu istinu. Majka će pritom prema kćeri stalno osjećati odbojnost, čak gađenje, pa tako čitamo rečenice tipa: „Kad se [Bára] presvlači, primijetim da joj već rastu grudi i nekako mi se to gadi, kako se izvija, a i ne zna što pokazuje.“ Ili joj predbacuje da zaudara na znoj i bahato joj naređuje neka se opere, urla na nju, o kćeri misli sve najgore... Majka je iz nekog razloga alergična već na samu kćerinu pojavu, što otvoreno priznaje: „Jednostavno ne znam što me kod te cure toliko nervira.“ Slično osjeća prema suprugu: „Ne mogu ga podnijeti. A on to nikako ne želi shvatiti. Uglavnom ne shvaća da je sȃm kriv za to. Godinama sve prepušta meni. Ja moram reći da ćemo kćer odvesti doktoru, on to nikad ne bi odlučio. A onda bih samo tako trebala spavati s njim.“ I dok majka i Bára kao pripovjedačice čitatelja upoznaju sa svojim pogledima, preostali članovi obitelji, otac Václav i Bárina godinu dana starija sestra Katka, kao pripovjedači šute, iako bi nesumnjivo zanimljivo bilo čuti i njihovu stranu priče. Ne navodim to kao kvalitativnu ocjenu, nego kao puku ustvrdu. Ipak, problem vidim u tome što njih dvoje ostaju nerazrađene siluete, nešto kao likovi-sjene, obrisi. Svedeni na puke funkcije, kao da su u priči samo zato da ona ne bi djelovala odviše šupljikavo. Izostaju dublja psihologizacija i motivacija, zbog čega sestra i otac djeluju papirnato, kao puke konstrukcije lišene stvarnog životnog sadržaja. I uopće, mnogo je toga u ovoj prozi previše tipizirano i sagledano na crno-bijeli način, posljedično neuvjerljivo: majka je od početka do kraja romana nepodnošljivo antipatična i naočigled podržava Katku, dok je prema Bári nepravedno tiranski stroga i posve slijepa za njezine vrline koje se pak čitatelju upadljivo „serviraju“. Od gestapovske supruge izmanipuliran (jer ako je gadura, neka bude gadura do kraja), Václav tuče Báru, zbog čega naposljetku u školi izbije problem. Istovremeno, otac se čudno, da ne kažemo nastrano, odnosi prema Bári s kojom se, kada je žena odsutna, mazi onako kako nježnosti izmjenjuju muškarac i žena. Međutim, taj tematski rukavac romana ostat će nedorečen, kao kakva snažna aluzija, kao najava problema za koji čitatelj po svoj prilici očekuje da će se nekako razriješiti, ali naposljetku ostaje „visjeti“ u zrakopraznom prostoru, kao da je autorica u međuvremenu zaboravila na nj ili kao da joj se više nije dalo njime zamarati. Tako se opet vraćamo pripovjedačkom nemaru. Na razini puke aluzije, opet nedovoljno razrađene i u biti banalne, ostat će i scena u kojoj Václav u bolnici napadno odmjerava medicinsku sestru, i to pred očima svoje supruge. Očekivala bi se protureakcija (po svoj prilici ženina, ako ne i ona medicinske sestre), ili barem to da scena ima konkretnu funkciju u budućem razvoju događaja, ali uzaludno je očekivanje, jer preko svega se prelazi kao da se nije ni zbilo. Nažalost, nedovoljno razrađenim doima se i odnos Báre i njezine sestre, koji je – baš kao i odnos majke i Báre – također obilježen netrpeljivošću, dakako i očekivano, Katke naspram Báre. U sveopćoj neshvaćenosti i neprihvaćanju najbliže okoline (jer Bára je uzdignuta na razinu „ultimativne“ žrtve romana, baš kao što je njezina majka apsolutna negativka), jedinu svijetlu točku sumorne zbilje predstavlja Bárin nastavnik likovnog, koji će u njezinim crtežima vrane prepoznati istinski talent i pružiti joj rijetku podršku, doduše bez trajnijeg pozitivnog učinka po njezinu sudbinu.

Pretpostavljam da nije teško složiti se kako je psihičko i fizičko nasilje nad djecom, usto i posljedice koje ono ima na njihov unutarnji svijet i odnos prema okolini, vrlo aktualna tema, možda aktualnija no ikada. U tom je smislu hvalevrijedno autoričino nastojanje da u čitateljā izazove dodatnu osjetljivost za tu problematiku. Međutim, roman je u pristupu i obradi teme nerijetko banalan, neki su događaji nedovoljno rasvijetljeni ili su, iz nekog „zagonetnog“ razloga, samo načeti, a likovi slabo razrađeni – baš kao što je bio slučaj u spomenutom romanu Kirurg.

(Matija Ivačić © IO DHK)