Željka Lovrenčić: NJEŽNOST SKRIVENA U STIHOVIMA / Zorka Jekić
Zorka JEKIĆ: Poziv na putovanje, Biakova, Zagreb, 2025., 91 str.
Poziv na putovanje najnovija je knjiga Zorke Jelić, ugledne autorice i urednice više od stotinu knjiga, koja je do sada objavila četiri zbirke poezije i tri romana.
Kao okorjelu putnicu, prvo što me privuklo ovoj pjesničkoj zbirci bio je njen naslov. Premda je riječ o pozivu na putovanje i istoimenoj pjesmi u kojoj se spominju „naprtnjače pune hrane i vode“, prije negoli o turističkome putovanju, autorica u njoj razmišlja o samoći i ljubavi: poziva čitatelja da razmisli o sebi, svojoj nutrini i onome što se događa oko nas. Jednako tako upućuje nas na snagu ljubavi koja pokreće svijet.
Zorka Jekić odlučila se za kratke i jasne poruke; ova je poezija smirena i diskretna, ženstvena i blaga. To je, primjerice, razvidno u pjesmi Pozovi me koja glasi: Pozovi me i zajedno ćemo otkrivati / tajne nepoznatih ulica našega grada. / Pozovi me i ja ću doći / usred dana ili posred noći. Takve su i pjesme Čežnja, Osmijeh pun obećanja, Tvoje misli...
Osim ljubavi, pjesnikinju zaokupljaju male stvari koje „život znače“, a koje se danas polako zaboravljaju. Zanimaju je socijalne pojave, životi tzv. malih ljudi pored nas, koje često ne zamjećujemo (Beskućnik, Otišao je jedan pjesnik). Rijetko tko u ovo bezosjećajno vrijeme, kada se trči za profitom i što lagodnijim životom, obraća pozornost na one koji su prisiljeni otvarati tuđe kante za smeće ili koji su živjeli pored nas nepriznati i pomalo zaboravljeni, ali koje će nadživjeti njihova djela.
Zorka je možda među rijetkim osobama koje dirnu tuđe tužne sudbine ili uspomene na neka druga, možda bolja, vremena kada su snovi bili manje traumatični, a bliskost među ljudima snažnija. Usprkos vremenu koje nesmiljeno prolazi i „nataloženim godinama“, pjesnikinja ne jadikuje: raduje ju čarolija doma, guste pahulje i zameteni put na kojemu razigrani ljubavnici ostavljaju tragove, šapat kiše, radost življenja... O svemu tome uvjerljivo pjeva u stihovima.
Osuđuje rat koji smatra besmislenim, a misli joj zaokuplja materinski jezik, „sklanja“ se u svoj svijet gdje joj je lijepo i udobno. No, ipak, brinu je okrutna vremena i zabrinuti ljudi, uništavanje prirode, šuma i životinjskih staništa. Pjesma U tihim noćima punim mjesečina vapaj je za očuvanjem šume koja nestaje jer joj stabla sijeku drvokradice. Šuma je simbol nečega što je trajalo stoljećima, a sada je nemilosrdno ubijaju: Sve do jučer vjetar se bezbrižno igrao / u njenim krošnjama, / jutarnja rosa darivala je bisere listovima, / Pojila bujne krošnje i njene mnogobrojne stanovnike / u tihim noćima punim mjesečine... I pjesma Drvokradice bavi se sličnom tematikom: Drvokradice su ubile gordost hrastova, / zgazili zimzelene i pregazili gljive, / srušili gnijezda i otjerali vjeverice. Umjesto predivne šume ostaje groblje mrtvih grana, a ljudi ne žele razmišljati o budućnosti ni onima koje ostavljaju iza sebe.
Pjesnikinja je ipak zaljubljena u život i zadovoljna je njime. Raduje ju ono što ga čini – livade, cvijeće, gradske ulice, putovanja, rađanje novoga dana, smiraj noći...; vjeruje u ljubav i duhovnost. No, također razmišlja o sudbini svijeta u kojemu, osim ljepote, tragično ima sve više zavisti i zla, beskućnika, siromaha, posječenih stabala i zgaženih cvjetova. I čitatelju uvjerljivo skreće pozornost na to.
U pogovoru knjizi, naslovljenom Opijena prisutnošću, pjesnikinja Meri Grubić piše: „Zorka je zabrinuta za ovaj svijet i ostaje mu vjerna do samoga kraja, brinući se za ljude koliko i za jedan cvijet, cvat krošnje i proljeće nad gradom“.
Istaknuta hrvatska književnica Ljerka Car Matutinović u tekstu Poezija ustrajna, strpljiva i mudra, objavljenom u knjizi ogleda Književni zavjeti, naglašava: „Gotovo ispovjedni karakter životnih zbivanja obilježen je mudrošću koja apostrofira oduhovljenu zrelost emocija u kojima se sanjarenje i java prožimlju, ali u korist svijetlih trenutaka u kojima raste osjetljiva poetika sjećanja“ (str. 75).
Slijedom ove i drugih Zorkinih knjiga zaključujemo da ova profinjena dama zna uživati u onome što je okružuje, ali kao osjećajnu dušu boli je nepravda i okrutnost prema svemu živomu – prirodi, životinji, čovjeku...
Poziv na putovanje uspješan je spoj i onoga lijepog i onoga ružnog, što zapravo sve čini naš život.
(Željka Lovrenčić © IO DHK)