Arnela Vučković: IZMEĐU TIŠINE I RIJEČI: BECKETTOV POSLJEDNJI PROSTOR / Maylis Besserie

Maylis BESSERIE: Treća dob, Leykam international, Zagreb, 2025., 181 str. Naslov izvornika: Le triers temps. S francuskoga prevela: Mirna Sindičić Sabljo.

Pisati o Samuelu Beckettu znači suočiti se s paradoksom: kako govoriti o autoru koji je čitav književni opus gradio na ogoljavanju jezika, na tišini, i na minimalizmu koji razotkriva ponor „ispod“ svakodnevice? Njegove drame, poput Čekajući Godota i Sretni dani, naučile su nas da je čekanje radnja, da je šutnja govor te da je ljudska egzistencija često svedena na ponavljanje gesta. Dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1969. godine, napisao je Beckett  djela koja su nepovratno promijenila lice modernoga kazališta i proze. Za mnoge čitatelje on je autor koji ne nudi utjehu, nego ogoljenu istinu – prostor u kojem su apsurd, samoća i upornost jedini oslonci ljudskoga postojanja.

Upravo se tim prostorom bavi francuska spisateljica Maylis Besserie u romanu Treća dob. Umjesto klasične biografije, Besserie bira literarnu rekonstrukciju posljednjih mjeseci Beckettova života u pariškome domu za starije i nemoćne „Tiers-Temps“. Polazište je dokumentirano – Beckett je doista ondje proveo svoje posljednje dane – no sve ostalo prepušteno je suptilnoj i discipliniranoj imaginaciji. Autorica ne izmišlja spektakl, ne dramatizira smrt; ulazi u tišinu i pokušava osluhnuti ono što se u toj tišini još uvijek pomiče.

Nobelovac iza zatvorenih vrata

Posebno je intrigantno to kako autorica tretira Beckettov status nobelovca. Slava, priznanja, kanonizacija – sve što čini javnu sliku velikoga pisca – ostaje izvan zidova doma. Ondje nema pozornice, nema kazališnih reflektora ni intelektualnih rasprava. Postoji samo soba, krevet, prozor, medicinske sestre i iscrpljeno tijelo. Nobelova nagrada – simbol vrhunca književne karijere, u tom kontekstu gubi težinu. Ostaje čovjek: star, mršav, šutljiv, ali i dalje opsjednut riječima.

Besserie kontrastom postiže snažan učinak. Između monumentalnog statusa književnog klasika i krhkosti starca koji jedva jede i spava otvara se prostor univerzalnosti. Slava nikoga ne štiti od propadanja. Kanon ne ublažava bol. Književna besmrtnost ne odgađa fizički kraj. Nobelovac je, na kraju, tek tijelo koje slabi i um koji se opire nestajanju.

U tome zatvorenom prostoru Beckett gotovo postaje likom iz vlastitih drama. Situacija je reducirana na minimum: ograničeno kretanje, ponavljajuće radnje, gotovo asketska scenografija. Kao da je scenografija iz njegovih tekstova sada preseljena u stvarnost. No razlika je presudna – ovdje nema publike, nema kazališne distance. Ovo je stvarni kraj, bez mogućnosti ponovnog izvođenja.

Glas i protuglas

Jedna od najvećih vrijednosti romana jest struktura koja izmjenjuje Beckettov unutarnji monolog s hladnim, administrativnim bilješkama osoblja doma. Medicinski zapisi registriraju gubitak težine, slabost, terapije, odbijanje hrane. Rečenice su kratke, precizne, lišene emocija. One evidentiraju stanje tijela.

Nasuprot tome stoji unutarnji glas – fragmentaran, asocijativan, ponekad ironičan, ponekad ogoljen do boli. Dok tijelo slabi, svijest ostaje budnom. Beckett se prisjeća, analizira, propituje vlastite tekstove, vraća se djetinjstvu i mladosti. Sudar dvaju diskursa – birokratskog i intimnog – djeluje gotovo kao kazališna scena. Kao da čitamo dijalog između tijela i uma, između materije i jezika.

Sjećanja kao jedina sloboda

Fizički zatvoren u sobu, Beckett je u mislima neprestano u pokretu. Roman čitatelja vodi u irske krajolike njegova djetinjstva, u planine Wicklow, u prizore mora i vjetra. Sjećanja dolaze u fragmentima – bez jasne kronologije, bez linearnog reda. Posebno mjesto zauzimaju godine provedene u Parizu, te književni susreti među kojima se neizbježno pojavljuje James Joyce, figura koja je snažno utjecala na Beckettov razvoj. No ni ti susreti nisu prikazani kao anegdotične epizode, nego kao unutarnji tragovi – kao podsjetnici na vrijeme kada je sve još bilo moguće.

Fragmenti sjećanja nisu formalan hir, nego logičan odraz svijesti na zalazu. Um ne pripovijeda sustavno; on luta, vraća se, preskače. U tom lutanju krije se i određena sloboda. Ako je tijelo ograničeno, misao još uvijek može prelaziti granice prostora i vremena te sjećanje postaje posljednjim oblikom otpora.

Riječi koje se troše

Premda je Beckett čitav život istraživao granice jezika, sada se suočava s njegovom krhkošću. Engleski i francuski, jezici „između“ kojih je stvarao, prepliću se u njegovu umu. Ponekad su oštri i precizni, ponekad izmiču. Riječi se troše, kao i tijelo. Nemaju više sigurnost koju su nekoć imale.

Roman suptilno podsjeća na to da je jezik istodobno moć i ograničenje, da je pisanje čin otpora, ali i priznanje nemoći. Beckett, koji je svoje likove dovodio do granica govora, sada sam stoji na toj granici. Prazna stranica više nije metafora – ona je stvarna prijetnja šutnje koja dolazi.

Besserie pritom uspijeva postići rijetku ravnotežu: njezin je stil discipliniran, čist, nenametljiv. Ne oponaša Becketta, ali mu se približava u jezičnoj suzdržanosti. Rečenice su odmjerene, često kratke, ali nikada banalne. U tom minimalizmu osjeća se duboko poštovanje prema Beckettu, ali i njezina – autorska samostalnost.

Intimna odsutnost

Emotivni dio romana čini odsutnost Suzanne, Beckettove dugogodišnje partnerice. Njezina smrt ostavlja prazninu koja se ne može ispuniti. U nekim trenucima Beckett gotovo osjeća njezinu prisutnost, kao da tuga ima vlastitu težinu i oblik. Ti prizori među najdirljivijima su u romanu jer pokazuju Becketta bez ironijske zaštite, ogoljenog pred vlastitim gubitkom. U tim scenama autorica pristupa nježno, ali bez patetike. Tuga je tiha, postojana, svakodnevna. Nije dramatičan krik, trajno je stanje. 

Autorica i kontekst

U romanu nema klasičnog zapleta ni dramatičnih obrata; njegova vrijednost počiva na atmosferi, misaonoj gustoći i suptilnim pomacima svijesti. Rascjepkana struktura i spor tempo radnje, koji će nekome možda djelovati monotono, dosljedno odražavaju poetiku čekanja i ogoljivanja, prepoznatljivu čitateljima upoznatima s Beckettovim opusom, dok će oni koji ga tek otkrivaju u ovome djelu pronaći intiman, ali zahtjevan uvod u njegov svijet.

Treća dob prvi je dio svojevrsne irske trilogije o životnim putovima irskih umjetnika. Knjiga je autorici 2020. donijela prestižnu Goncourtovu nagradu za prvi roman. U njemu Besserie pokazuje iznimnu mjeru u suptilnom prožimanju dokumentarnog i imaginativnog. U prostoru između tišine i riječi, između slave i samoće, nastaje knjiga koja ne viče, nego šapuće – i upravo zato dugo odzvanja.

(Arnela Vučković © IO DHK)