Ivan Bošković: DUBOKO PROŽIVLJENO I BEZ SENTIMENTALNOSTI / Ranko Novak

Ranko NOVAK: Priče iz moje davnine, Matica hrvatska, Zagreb, 2025., 495 str.

Kažu da je djetinjstvo peto godišnje doba; čovjekov istinski zavičaj, svejedno je li riječ o životu ili literaturi. Zato mu se ljudi utječu i vraćaju kao svojemu najdubljem uporištu i utočištu. A time je moguće objasniti i narasli interes za memoarsku književnost u kojoj brojne stranice i sadržaji otkrivaju detalje čovjekove (auto)biografije nudeći razloge za usporedbe i vraćanje u svoje zavičaje.

A svoju davninu, životnu i literarno životnu – koja obuhvaća njegovih prvih 25 godina – Ranko je Novak rasporedio u nekoliko vremenskih postaja i uz mjesta koja u njegovu životu imaju osobito mjesto, na kojima se realizira njegova (auto)topografija... Događajno i u ritmu odrastanja, to su Split, rodni grad njegova oca (izgubljeni i tek pred kraj života iznova pronađeni zavičaj!), Zagreb, kako u iličkom dvorištu, tako i na djedovini, na Bregu i Vidovčici, potom na slavonskom, zatim rapskom i na kraju u Novoj Vesi. Na njima se oblikuje životna scenografija njegova djetinjstva s događajima, likovima i doživljajima koji u djetinjoj perspektivi, s krhotinama društvene zbilje, njegovo privatno vrijeme čine uzbudljivom i zanimljivom pričom.

Novakovo iličko djetinjstvo prepuno je zapamćenja i svježih slika društvenoga i obiteljskoga života. Uz prizive dječjih zgoda, u maglovitim prisjećanjima uz lik oca žive i likovi njegovih prijatelja i kolega – Gotovca, Cesarića... – i drugih okupljenih oko časopisa Krugovi. Živost će sjećanja – nadopunjuje kasnijim zrelijim uvidima – uskoro nestati u zbilji društvenih laži i ideoloških obmana, zbog čega će i sam otac – okršten demobiliziranim partizanom i poljuljanim komunistom – postati temom partijskih obrada i ideoloških denuncijacija. Spominje i to da je majka izbačena s fakulteta i gotovo završila na golotočkoj akademiji, ali i da je s obitelji iskusila torturu udbaških maltretiranja.

Odlazak u Split 1955., kada je otac postao direktorom Drame splitskoga kazališta, svakako je pamtljiv nadnevak u njegovim sjećanjima i u obiteljskom životu. U svijesti djetinjeg pripovjedača ti su „slatki i vrazi pakleni“ oživljeni slikama stana u Zoranićevoj, u neposrednoj blizini Hajdukove plinare, odlaskom u vrtić, prvom ljubavi... U priču se iz očevih splitskih dana upisuju slike Amerikanske jahte, okus žvakaćih guma, veliki Dioklecijan i sv. Mikula, ali i Bombardelli, Franičević, Jeličić...  Djetinji pripovjedač ne spominje razloge zbog kojih se nakon nekoliko godina Stari, kako ga u priči krsti, odlučio na povratak u Zagreb, imenovan tek „ozbiljnijim gradom“. Tek da se „mama napuvala“.

Topografiju djetinjstva povratkom u Zagreb posreduju doživljaji s polaska u kaptolsku školu te brojne epizode, među kojima i dolazak fiće – junaka brojnih putovanja na otok, koji će s vremenom postati obiteljskim istinskim zavičajem. U štiklecima zagrebačkih dana i ambijenata posebno mjesto zauzima lik djeda Miška, gore na Bregu, u njegovoj najdražoj drvenoj kući u životu. Metonimiziran u mirisu rakije i agacije, život s djedom – [„...moj razdragani Miško sjedi uz mene na štokrleku kraj našeg mirišljivog kotla. Ja zadužen za vatru, kušam našu voćnu. Pecka me u grlu i malo kašljucam, a on se sretan smije. Onda obojica samo sjedimo i šutimo, a ja uživam u ovom arkadijskom trenutku, opet djetinjasto vjerujući da će tako ostati zauvijek.“] – vezuje se i uz nejasne i maglovite priče o „dolinama smrti“. Ne uspijevajući povezati sve konce djedovih pričanja i prepričavanja, niti razumijevajući njihov pravi smisao, iz istoga su podneblja i bakine vjerske priče o evanđeljima i prispodobe o moralu, svetačkim likovima, grijesima, ružnim i prljavim stvarima i sl. Ništa ne skrivajući, jer bi tako autentičnost priče bila iznevjerena, a što memoarska literatura selektiranjem činjenica nerijetko čini, djetinja pripovjedačka svijest progovara i emocionalnim buđenjima i o lascivnoj lektiri, a pozornost mu zaokuplja i gradnja Titove vile koju će, s distance, k tome i budućeg zanimanja arhitekta, dograditi refleksijama s javnosti manje poznatih detalja o natječaju i „nedostojnim“ graditeljima Brozova kulta. Uvjerljiv kolorit priče autor duguje jeziku pripovijedanja, a karakterizira ga živopisna mješavina standardnog, purgerskog te bakina češkog govora. U pripovjedačkom smislu može se reći da je pripovjedač baštinik triju jezičnih zavičaja kojima će kasnije rapsko podneblje pridodati zrnca primorskog, otočkoga kolorita i osobite privlačnosti. Reljefnije društveno ozračje navedenih dana pripovjedački bogatijim čine podsjećanja na potajna krštenja i učlanjivanje u pionirsku partiju, iz čega će baštiniti očevo naslijeđe sa zazorom prema svakom organiziranju. Puni smisao to će progovoriti u refleksiji o „kršćanskim vrijednostima morala“ i rezultirati gorkim razočaranjem prema svakom obliku organiziranja.    

Atmosferu piščeva vremena dodatno zanimljivom čine landranja i potucanja po okolici, protkana uzavrelim strastima i pitanjima odrastanja, što s mjerom i rasporedom slika pripovijedanje čini vrijednim poglavljem (mogućeg) Bildungsromana u kojem slavonske slike i ambijenti, i kronološki i asocijativno, Novakovo pripovijedanje obogaćuju detaljima o obitelji, slavonskoj svadbi i sl., s trajno zapamćenom slikom majke na crno-bijeloj fotografiji, opisane toplim i dirljivim riječima:

„Na žutim štraftastim tapetama visjela je crno-bijela fotografija u tankom crnom okviru. Na njoj prelijepa vrlo mlada žena s dugom onduliranom kosom spuštenom preko ramena. Sjedi prekriženih nogu u malo dužoj suknji, preklopljenoj odmah ispod koljena. Snimljena je tu na Bregu, negdje u našem dvorištu (možda na onom krvnikovu panju). Jednom kad je na nju bila ljuta, Marženka mi je onako, pomalo zločesto, otkrila jedan detalj o toj maminoj fotografiji. Promrmljala je, onako više za sebe, kako je iza objektiva tog fotoaparata bila jedna kožna motociklistička jakna. (...) Dakle, moja predratna šesnaestogodišnja mama imala je dečka očito s fotoaparatom, a možda i motorkotačem! Dobro. Našeg tatu upoznala je tek poslije oslobođenja, što vlastitog, što narodnog. I što sad? Sad bih ja na sve to trebao biti ljubomoran? ...  Naravno da ne bih..., ali, priznajem ipak sam malo bio, makar tog njenog dečka nikad nisam ni vidio!

Na fotografiji mama je izgledala potpuno mirna i smjerna. Nije nimalo izazivala gledatelja kao što izazivaju one prašnjave dame s dna Miškovog ormara. (…) Voajerski sam gledao u djevojku snimljenu navodno vojnim fotoaparatom, negdje u proljeće one omražene ratne 1941. godine. Kažem 'voajerski' zato što nemam bolju riječ za taj čudan osjećaj. Zato što sam je mogao gledati kroz vremenski tunel i vidjeti je takvu mladu u vremenu kad još nije poznavala ni mene, a ni našeg tatu! Nije tada ni slutila da će nas kasnije obojicu sresti, upoznati i toliko zavoljeti. Nije mogla pretpostaviti da će baš mene umalo i roditi u onoj opasnoj jelenovačkoj šumi, kroz koju je svakodnevno jurila u školu.“

U Novakovoj knjizi požar djedove kuće te smrt bake Marženke i djeda imaju snagu stvarnog i simboličkog oproštaja od djetinjstva. Djetinji pripovjedač naime urasta u mladost, svijet dječjih igračaka ustupa mjesto adeloscentskim sadržajima i interesima, otkrivanju ponuda velikoga grada, lutanjima i potucanjima, erotici... Tu promjenu  vidljivo prati i pripovjedačev vokabular, koji biva pojmovno zreliji i zahtjevniji. Istovremeno u priču urasta rapska dionica, za očevu književnost značajnija i presudnija, a oživljena je slikama odlazaka na otok, pretrpanim fićom, druženjima sa žabarima, plesnjacima, zažarenom nogom i ubodom škrpine, ribarskim alatima i zanatima, ali i prisjećanjem na roditeljska druženja s prijateljima, odreda poznatim imenima tadašnje kulture (Šoljan – čije ga neugodne uspomene prate još iz splitskih dana!, Prokop/Slamnig, Špišić; pjevanje Barbare...). Podatna za opširnije naracije, literarno je produktivna slika o šumskom biću u kojoj se, u dječjem doživljaju, isprepleću bogata imaginacija i predaja. Ne mogu, a to mi se često događalo čitajući knjigu, da se, zajedno s Pavličićem u pogovoru, ne upitam je li se tada Novak zarazio spisateljskim virusom velikoga oca. Pa premda virusi najčešće traju sedam dana, teško mi je povjerovati da će ovaj Novakov spisateljski nestati tako lako. Iskustva i dogodovštine djetinjeg pripovjedača odrasli pripovjedač naime izražava sa snagom i stilskom kulturom koja ne ostavlja sumnje da nije riječ tek o jednokratnim obećanjima. Štoviše, način na koji stvarnost svojih djetinjih doživljaja – živih boja, okusa i mirisa (Nemec) – Novak pretvara u pamtljive literarne stranice, bez sumnje govori o neprikrivenoj pripovjedačkoj kulturi koja neće ostati samo časoviti izlet. Novakovu davninu to čini uzbudljivom i uvjerljivom lektirom s kojom i naše nostalgije uspostavljaju duboke i trajne duhovne rezonance. Bez sumnje, odveć je razloga da se s autorovim obećanjima i s neskrivenim očekivanjima nadamo budućim književnim izletima.

Sedamdesetih godina društvena scenografija Novakova odrastanja postaje dinamičnija i uzbudljivija, a uokviruju je bremeniti politički događaji: Deklaracija, studentski pokret, Hrvatsko proljeće... U veliku i još do kraja neispričanu priču o Hrvatskom proljeću Novak, naime, upisuje djeliće svojih neposrednih i proživljenih doživljaja te autentičnom dokumentarnošću obogaćuje sliku kolektivnog vremena (autorova novinska fotografija slika iz studentskog centra; „svileni“, Savka-Tripalo, Deklaracija, Budiša...). Kao drugo, intimno lice priče, iz istoga su izvora i evokacije dviju očevih edukacija, one o Hajduku i o seksualnosti, dograđivane mirisom šljivovice iz vojničkih dana, što pripovjedačevoj mladosti osiguravaju privlačnost izdašne i uzbudljive priče.

Novakovi zapisi o vlastitoj davnini, kažimo na kraju, raspliću se u dvjema slikama; u prvoj, (odrasli) pripovjedač u snu razgovara s licima knjige, a u drugoj, na rapskoj Gajardi, uokvirenoj godinom 2024., u majstorski oživljenoj fantazmagoriji razgovora s ocem, utjelovljenim u slici ptice „žuta kljuna i krasnog crnog perja“ – koja u hrvatskoj memoriji priziva jezovitu (ideološku) primisao –  gotovo na sebe preuzimajući ulogu odvjetnika njegovih (navodnih) grijeha, pripovjedač se poigrava sa semantikom očeva imena u kojem Oraić Tolić lucidno otčitava „realiziranu metaforu od riječi SLOBODA“, poentirajući da je otac tek nakon smrti postao ono što je želio biti cijeli život i što govori njegovo ime: SLO-BO-DAN.

Apostrofirajući brojne i s unutarnjom mjerom raspoređene sadržaje, likove, epizode i ambijente Novakove priče, želio sam apostrofirati to da nije posrijedi tek još jedna memoarska knjiga o djetinjstvu i mladosti. Još manje da je posrijedi knjiga čiji se pripovjedački kapital u svojemu semantičkom polju ne može lišiti literarnog naslijeđa pretka obvezujućih odjeka u nacionalnoj književnoj memoriji. Štoviše, Novakova knjiga, napisana u zrelim godinama, obiljem narativnih činjenica svjedoči o tome da izlet u prostore literature nije tek sentimentalno prebiranje po uzbudljivoj životnoj davnini, koliko istinska potreba da se pričom sačuva vrijeme trajno upisano u autorov život i njegovu biografiju. A kada se to uradi uvjerljivo i pripovjedački zrelo, duboko proživljeno i bez sentimentalnosti, k tome i sa zavidnom stilskom kulturom, eto razloga zašto uroniti u Novakovu davninu. I zašto se s pravom nadamo novim stranicama!

(Ivan Bošković © IO DHK)