Đurđica Garvanović-Porobija: OBZORI SPOZNAJE I STILA / Lada Žigo Španić

Lada ŽIGO ŠPANIĆ: Život među koricama, Biakova, Zagreb, 2025., 251 str.

Život među koricama, knjiga eseja i kritika Lade Žigo Španić, popraćena autoritativnim glasom recenzenta Davora Šalata, zbog složenosti zacijelo zahtijeva višeglasan prikaz.

Lada Žigo Španić afirmirana je spisateljica na hrvatskoj i međunarodnoj književnoj sceni. Njezinu međunarodnu vidljivost potvrđuje nagrada Europske unije za roman Rulet, preveden na brojne jezike, kao i sudjelovanja na uglednim književnim manifestacijama. Članica je Društva hrvatskih književnika i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika, a ističe se i kao vrsna voditeljica tribina i predstavljanja knjiga. Kao prozaistica i književna kritičarka razvila je prepoznatljiv stil u kojemu se novinarsko iskustvo spaja sa senzibilitetom za živ, slikovit i čitateljima pristupačan govor.

Život među koricama okuplja njezine eseje i kritike prethodno raspršene po časopisima poput Vijenca, Kola i Republike, u pogovorima knjiga te u izlaganjima na stručnim skupovima. Time se čitatelju omogućuje izravniji pristup autoričinim tekstovima, ali i jasniji uvid u njezin kritičarski profil. Takve zbirke prepoznajemo i kod drugih istaknutih kritičara – primjerice u Krešimira Bagića (Pogled iz Dubrave, 2017. i Republika stiha, 2023.), Davora Šalata (Povećalo za poeziju, 2021.) ili Tina Lemca (Pečati i kistovi, 2024.).

U trenutku u kojem je književna kritika raslojena na akademsku, usmjerenu ponajprije znanstvenim krugovima, i tekuću, razvedenu u niz različitih pravaca, kritika Lade Žigo Španić izdvaja se ozbiljnošću, jasnoćom i živim obraćanjem široj čitateljskoj publici. Posebnu vrijednost njezinu pisanju daje filozofsko – dakle spoznajno – čitanje književnosti, proizašlo iz njezina filozofskog i književnog obrazovanja. Takav se pristup susreće rjeđe u suvremenoj esejistici i kritici, a približava je autorima poput Tomislava Brleka, koji piše iz perspektive estetike, hermeneutike i poststrukturalizma; Krešimira Bagića, čiji tekstovi počivaju na filozofiji jezika, estetici i poetici; te Andree Zlatar Violić, koja kritiku gradi na filozofiji kulture i teoriji interpretacije.

Knjiga Život među koricama trodijelna je i sadrži sljedeće naslove: u prvome dijelu: „U moru esejistike“, u drugome: „Hodnicima proze“ i u trećemu: „Ronjenje u poeziji“. Kao što je razvidno, sva su tri naslova figurativna i slikovita. Prvi dio ističe tematsku širinu u poglavlju s esejističkim predznakom, drugi dužinu i protežnost proze kojom se bavi, a treći dubinsku narav poezije i njezina razumijevanja.

Prvi dio: U moru esejistike

Prvi dio sadrži osam eseja objavljenih ili samo napisanih između 2014. i 2023. godine. S jedne strane, zamjećuju se interpretativni eseji o određenim književnim djelima, kao što je prvi esej „U vremeplovu s romanom Kratki izlet Antuna Šoljana“. S druge pak strane, tu su i eseji o književnosti u odnosu na društvenu, kulturnu, ideološku i političku zbilju, kao što je esej „Nobelova nagrada za književnost – umjetnost, politika i diplomacija“. I jedni i drugi napisani su s nedvojbenom analitičkom vještinom i osnaženi književnoumjetničkim stilskim postupcima. U eseju „U vremeplovu s romanom Kratki izlet Antuna Šoljana“ esejistica se pojavljuje u ja-formi, iako ističe da joj to nije običaj, što sugerira da svakom tekstu pristupa na njemu prikladan način. Ne krije oduševljenje Šoljanovim romanom i čini se da hotimice bira ulogu i jezik žarke čitateljice koja prati vrijeme i glavni lik romana s velikim ushitom i znatiželjom. Sažimljući ulomak po ulomak romanesknog narativa simultano ih, u slojevima, prenosi u svoje vrijeme te među njima nalazi britke usporednice. I tako se, korak po korak, iz čitateljice preobraća u analitičarku koja lucidno zamjećuje da je naslovni „kratki izlet“ zacijelo univerzalno ljudsko vrijeme. Ono opstaje oduvijek zauvijek, bez izgleda da ljudsko biće pronađe cilj, smisao i utok, povezujući zaključak citatom: „Čitava je civilizacija ukleti krug, 'vječno vraćanje istog', kako bi rekao Nietzsche.“ (23). Premda ne dijeli isti pogled na smrt i stravu nestanka u tunelu bez povratka, autorica piscu upućuje nedvojben iskaz divljenja i pohvalu uvjerljivosti njegova spisateljskog pera: „Ja vjerujem u bolji svijet, kršćanka sam, no moram priznati gosp. Šoljanu: Ne slažem se s ovom vizijom ljudskog puta, ali ovo ste zbilja veličanstveno napisali!“ (24). Time pokazuje sposobnost vrednovanja književnosti i izvan vlastitih svjetonazorskih polazišta.

U skupinu eseja koji se bave interpretacijom književnih djela svakako treba ubrojiti i one metaesejističke, jer se bave esejima drugih pisaca o književnim djelima, kao što su „Spoznajni krug Nikole Šopa u esejima Višnje Machiedo“ i „Poezija kao duhovna alkemija“ uz eseje Zvonimira Baloga Pjesnici ludovi. Ovi eseji osvjetljuju, nadasve filozofski, kako krucijalne točke u promatranim esejima tako i u književnosti koju isti interpretiraju. Tako u metaeseju o Nikoli Šopu autorica nastavlja filozofsko čitanje Višnje Machiedo, dopunjujući je svojom opservacijom: „Pa kad nas je već Višnja Machiedo, prepoznavanjem predsokratovske mudrosti, inspirirala za filozofsko čitanje Šopovih poema, možemo nastaviti njezine potrage te, primjerice, uočiti u Šopa katkada i mirnu kozmičku harmoniju pitagorejaca, kod kojih je, za razliku od Heraklitovih borbi suprotnosti, sve u potpunoj ravnoteži; suprotnosti bivaju jedna uz drugu, svijet je, stoga, smirujuća cjelina.“ (44). Taj je metaesej posebno značajan jer je najuočljiviji pokazatelj filozofskoga čitanja kako V. Machiedo (esejistice) tako i Šopa (pjesnika).

U drugoj su skupini eseja, koji tematiziraju književnost unutar društva, kulture, politike i ideologije, također metaeseji, kao na primjer „Iskreno o kulturi laži i kiča“ uz eseje Marine Šur Puhlovski Književnost me iznevjerila (Eseji s margine) i „Je li humanizam kapitulirao? uz eseje Damira Barbarića: Putokazi. Premda su i oni pokazatelj sofisticiranog umijeća Lade Žigo Španić, koja je voljna raspravljati i o književnosti izvan njezina nutarnjeg okvira, oni su – i prema naravi tema – intonativno različiti, s manje ushita i emotivnih obilježja. Uopće, eseji o književnosti u društvu, bez obzira na to jesu li eseji ili metaeseji, u manjem opsegu sadrže književnoumjetnički diskurs, iako je i on djelomice prisutan. Tako se u eseju „Nobelova nagrada za književnost – umjetnost, politika i diplomacija“ zamjećuju ironijski detalji u opisu „muke“ povjerenstava za dodjelu Nobelove nagrade u nastojanju da se kvaliteta knjige laureata poveže s političkim interesom. Evo jedan takav primjer: „Na vagu sada valja stavljati i spolove – još jedna muka više za predstavnike švedske 'porote', koja, k tome, i dalje mora zbrajati književnu moć, politički kontekst, društveni, kulturološki trend... Uh, uh, uh!“ i „Sada žiri na vagu stavlja i nove medije... još jedna mora više! Uh, uh, uh!“ (94).

I dok su interpretativni eseji obilježeni afirmativnom intonacijom, eseji iz druge skupine, o vrednovanju književnosti u društvu te ideološkom i političkom utjecaju – donose i zamjetniji kritički naboj. 

Drugi dio: Hodnicima proze

Drugi dio knjige donosi deset kritičkih tekstova o proznim djelima objavljenima u Zagrebu između 2013. i 2023. godine. Kritike otkrivaju tematske okvire suvremene proze: degradaciju novinarstva (B. Brkan), potragu za osobnom slobodom (B. Jelušić), iluzije demokracije (L. Bauer), osamu u bezbožnom svijetu (R. Cvetnić), apokaliptičnost i poroznost života (L. Derkač), umjetnost i Veneciju (M. V. Runjić), pustinju i tragičnu sudbinu (D. Katuranić), bezizlaz ratne traume (I. Šojat), gubitak ideala i banalnost svakodnevice (R. Roklicer) te širok raspon perceptivnih i emocionalnih iskustava (M. Machiedo). Riječ je o temama tamnije egzistencijalne boje, pa kritike Lade Žigo Španić posežu za egzistencijalističkim misaonim okvirom. Tako, pišući o pričama L. Derkač, zaključuje: „Kao da smo bačeni u svijet, i to gori od onoga sartreovskog...“ (145).

Autorica pokazuje iznimnu sposobnost sažimanja sižea i kreativne rekonstrukcije narativne logike svake knjige. Uz bogat leksik, fluentan stil i jasnu kompoziciju, njezini prikazi djeluju kao kondenzirana čitateljska iskustva. Time potvrđuje ono što K. Bagić naziva, pa i  priziva, „nedoslovnim udvajanjem umjetničkoga govora“. Posebna je kvaliteta njezina sućut prema likovima te prepoznavanje suvremenika u njima, što se eksplicitno vidi u prikazu Roklicerovih kratkih proza: „U Roklicerovu luzeru vidimo i sebe...“ (164).

Treći dio – Ronjenje u poeziji

Treći dio knjige donosi osam kritičkih prikaza suvremenih pjesničkih zbirki, prikaza objavljenih ili samo napisanih između 2012. i 2023. godine, u kojima Lada Žigo Španić pokazuje izrazitu osjetljivost za raznolikost poetskih svjetova. U prikazu zbirke Prsti i prerije Darije Žilić zamjećuje prostor emancipacije tijela, osobito prstiju koji „ispituju svijet od taktilnog, preko duhovnog do ontološkog“ (179). Taj se svijet kreće između ljubavi i apokalipse, i u prikazu je predočen kao vibrantan i vitalan.

U prikazu zbirke Zvijezde, davna lica spašenih Davora Šalata naglašena je rijetkost svijetlog, metafizički usmjerenog pjesništva. Ipak, uz svjetlost prvih ciklusa pojavljuje se i opominjuća tama drugoga dijela, koju autorica tumači kao prolaznu, nadajući se da vodi prema svanuću novoga dana.

U zbirci Preludij za anginu pectoris Ernesta Fišera autorica zamjećuje potresno ustrajan subjekt koji ne bježi iz zloga svijeta. Služeći se medicinskom terminologijom, Fišer dijagnosticira aritmiju i bol stvarnosti, ali uvodi i „virus ljudskosti“ kao mogućnost otpora. Lada Žigo Španić diskurs te zbirke stoga naziva „hrabrom poezijom“.

U Gastrolatriji Božice Jelušić i Božice Brkan prepoznaje bogate osjetilne i nostalgične prizore hrane, koji postaju poziv na čuvanje tradicije, zavičajnih vrijednosti i doma. Ti su prizori istodobno, prema prikazu, magični i životni, ukorijenjeni u prirodi i ruralnoj kulturi.

Zbirka Demetra se nagodila sa Suncem Meri Grubić primjer je „plemenite poezije“, kako je naziva Žigo Španić. U njoj se tankoćutno promišlja o životu i smrti, u pletivu filozofije, mitologije i svakodnevice, osobito one koja donosi pomirenje i obiteljske radosti.

Slijedi pogovor o zahtjevnoj poeziji Drage Štambuka u zbirci Postojbina. To je poezija svijeta i domovine, istodobno kozmopolitska i domoljubna, prožeta mitologijama i drevnim kulturama. U njoj se susreću kozmos, moralni ponori, uzgoni, borba Dobra i Zla... Složenost Štambukova jezika utjecala je i na stil Lade Žigo Španić, koja je rekonstruirala Štambukov diskurs razgranatim rečenicama, poput one koja se proteže u osam tiskanih redaka nabrajajući „stilove, tonove, duševna stanja“, ekstatične slike, moralne potrese [...] i „molitve za povratkom u humanu postojbinu“ (221).

Posljednja dva prikaza posvećena su antologijama Ane Horvat: More mora i Subića. Prva sadrži pjesme hrvatskih pjesnika o moru, a druga pjesme o životinjama, koje autorica čita kao kulturnu zoologiju i svjedočanstvo pjesničke senzibilnosti prema životinjama kao supatnicima na čovjekovu životnom putu.

U ovome dijelu knjige razabire se suptilna dvojba u pristupu Lade Žigo Španić. U prva dva dijela knjige naglasak je bio na filozofskom čitanju i značenjskim slojevima tekstova. No u susretu s poezijom autorica, čini se, zaključuje da je filozofsko čitanje u poetskom diskursu sekundarno – ne nevažno, ali nije primarno. To je vodi prema proširenim stilističkim analizama i detekcijama.

Njezino čitanje poezije tako istodobno postaje filozofsko i stilističko, a kritički diskurs preoblikuje se u hibridni, filozofsko-stilistički. Autorica to naglašava, primjerice u prikazu poezije Darije Žilić, gdje ističe kako pjesnikinja „umješno spaja pojedinačno i opće, a da nikada filozofijom ne ubija poeziju“ (180). Time podvlači važnost stilskog polja, označitelja i poetskih postupaka.

U prikazu Šalatove poezije ističe „pitkost“ zbirke i sugestivne stilske figure (183), osobito personifikaciju svjetlosti. U Fišerovoj poeziji prepoznaje ironiju i snažnu metaforiku, koju naziva „olujnom“, izdvajajući sintagme poput „glasno bezumlje“ ili „šiklja očaj umjesto krv u žilama“ (190-191). Time pokazuje da je u čitanju poezije njezina pozornost usmjerena na stil kao nositelja poetičnosti.

Zaključak

U Životu među koricama Lada Žigo Španić svoj kritički pristup prilagođava svakom djelu, izbjegavajući shematičnost i klišeiziranost. Umjetničkim ostvarenjima odgovara kreativnom esejistikom, narativnom energijom i stilističkim uvidima. Treći dio knjige pokazuje kako se njezin kritički glas zna preoblikovati i proširiti, dok cijela knjiga potvrđuje da je riječ o djelu koje snažno potiče čitanje, promišljanje i dijalog s književnošću – o djelu koje i samo nosi obilježja umjetničkog ostvarenja.

(Đurđica Garvanović-Porobija © IO DHK)