Đurđica Garvanović-Porobija: ANATOMIJA SRCA – ČETIRI FAZE LJUBAVNOG ISKUSTVA / Irena Stanić Rašin
Irena STANIĆ RAŠIN: Četiri polovice srca, Perlina Press, Las Vegas, 2025., 84 str.
Zbirka Četiri polovice srca Irene Stanić Rašin, hrvatske književnice s dvozavičajnim identitetom između Zagreba i Sjedinjenih Država, predstavlja iznimno promišljenu poetsku anatomiju ljubavnoga iskustva. Znana po virtuoznom ovladavanju sonetnom formom i rafiniranoj jezičnoj igri, autorica u ovoj knjizi donosi 58 pjesama, pretežito soneta, raspoređenih u četiri ciklusa strukturirana poput srčanih klijetki i pretklijetki. Svaki ciklus odgovara jednoj fazi ljubavi — od čežnje do ostvarenja, od gubitka do groteskne odmazde — tvoreći zaokruženu dramaturšku liniju.
I. PRETHODNIČKA – Desna pretklijetka: ljubav kao slutnja i zaziv
Prvi ciklus donosi sonete o ženskim snovima, slutnjama i početnoj fazi zaljubljivanja. Ključna pjesma „Četiri polovice srca“ otvara se arhaičnim apostrofama i biljnim simbolima koji prizivaju trubadursku liriku, petrarkizam i usmenu tradiciju:
„O, progutana suzo, zapretena tugo!
Ti, zumbule moj plavi, stručku ružmarina!“ (20).
Arhaični ton ovdje nije nostalgija, nego stilska maska: zaštitni oklop subjektice koja se skriva iza ritualnog jezika kako bi obranila vlastitu ranjivost. No maska se postupno skida – subjektica pregovara s muškarcem, nudi mu „pola srca“, ali zadržava drugu polovicu kao jamstvo samoočuvanja. Time se ostvaruje antipetrarkistički obrat i suvremena metafora identiteta: žena želi ljubav, ali ne želi nestati u njoj.
Metapoetski signali – „Stihovima svojim već dozivam te dugo“ – potvrđuju da ljubav i poezija u ovoj zbirci teku usporedo. Pjesma je prostor u kojem se osjećaj može izreći bez opasnosti.
II. OSTVARENA – Desna klijetka: ljubav kao tjelesna i jezična energija
Drugi ciklus donosi naglu, ali dramaturški logičnu promjenu registra: od intimne čežnje prema erotskom ostvarenju. Eros se ne prikazuje eksplicitno, nego pomoću botaničkih metafora i prirodnih poredbi koje stvaraju čednu, ali senzualnu atmosferu. Ženski spolni organ postaje cvijet ili gnijezdo, odnos se prikazuje prašnikom i tučkom – erotika je simbolička, razigrana i ritmički pulsirajuća.
U sonetu „Dođi dušo“ aliteracija na slovo d stvara ritam nalik otkucajima:
„Dođi, dušo draga, dočepana!
Dovoljne su drame djevojčine...“ (29).
Eros je ovdje prije svega jezična energija, a ne scena. Subjektica ostaje aktivna, nježna, ali samosvjesna. U pjesmi „Gazela i lav“ ona odbija biti plijen, ali pristaje na igru pod vlastitim uvjetima – što je važan feministički element ciklusa.
III. OPROŠTAJNA – Lijeva pretklijetka: ljubav kao gubitak i mnoštvo ženskih glasova
Treći, najopsežniji ciklus prikazuje emocionalne odgovore žena nakon prekida ljubavne veze. Umjesto jedne subjektice, već i u prethodnim ciklusima, no ovdje osobito razvidno, pojavljuje se mnoštvo ženskih glasova: od dame iz višeg društva do žene iz puka, od nerotkinje do napuštene supruge, od one koja žali do one koja se raduje novom početku. Svaki glas ima svoj stilski registar, čime se postiže iznimna dinamika ciklusa.
U pjesmi „Nokturno“ obratna gradacija prikazuje raspad iluzije:
„Oh, koliko ljubljah to srce od zlata.“
„Oh, koliko ljubljah srce od olova.“
„ljubav bje samo srce od papira.“ (45)
Simbolika noći, sove, trnja i netopira prati emocionalno tamnjenje i spoznaju o prolaznosti ljubavi.
Metapoetski signal ciklusa pojavljuje se u pjesmi „Jahači“, u kojoj Pegaz postaje dvostruki simbol: oslobođenja od egzistencijalne muke i simbol trajnosti pjesništva. Kad ljubav posrne, poezija „raširi krila“ i aktere ljubavi nosi dalje – potvrđujući da je pjesma spasonosni i stabilan oblik kontinuiteta.
IV. OSVETNIČKA – Lijeva klijetka: ljubav kao groteska i obrambeni mehanizam
Posljednji ciklus stoji u antitetičkom odnosu prema drugome: umjesto tjelesnog jedinstva, slijedi emocionalna odmazda. No osveta nije realna prijetnja, nego groteskna maska koja služi kao obrambeni mehanizam ranjenog srca. U pjesmi „Kočija“ subjektica preuzima uzde vlastitog života, odgurnuvši kočijaša. U pjesmi „Sol“ ona shvaća da je ljubav bez razuma bila osuđena na krah. U pjesmi „Zanijekano očinstvo“ prijeti ocu napuštenog djeteta da neće uživati u radosti očinstva. U pjesmi „Djevojka je žito žela“, po uzoru na tradicijsku žetelačku pjesmu, subjektica izriče kletvu namijenjenu mladiću koji ju je napustio i oženio se drugom: „Ne imao nikad mira!“
Najinventivnija je završna pjesma „Pa-pa“, u kojoj se kolokvijalni registar spušta do snažne, oslobađajuće prijetnje. Sretne li ga, subjektica obećava da će: „u svome gordom hodu tek na trenutak stati / i, s neizmjernim guštom, snažan ti vritnjak dati“ (77).
Groteska ovdje nije destrukcija, nego ritmički kontrapunkt arhaičnoj maski prvoga ciklusa. Zbirka tako zatvara puni krug: od idealizacije do ironijske distorzije, od zaziva do vritnjaka. Ljubavni diskurs prolazi sve svoje moguće registre, potvrđujući širinu i vitalnost poetskoga jezika Irene Stanić Rašin.
Zaključak
Četiri polovice srca iznimno je promišljena zbirka koja prikazuje ljubav u njezinoj punoj amplitudi: od snatrenja i senzualnosti do gubitka i groteskne odmazde. Jezik se pritom mijenja od petrarkističkog koda prema oštrijem, gotovo dramskom registru, a metapoetska nit povezuje sve faze u jedinstvenu dramaturšku cjelinu. Ovo je knjiga o moći i nemoći ljubavi – i o moći poezije da sve te faze preobrazi u umjetnički cjelovit, stilski virtuozan izraz.
(Đurđica Garvanović-Porobija © IO DHK)