Igor Šipić: KNJIŽEVNOSTI JE DOSTA DOSADE / Boris Domagoj Biletić

U povodu čitanja ponovljenog izdanja jedne davne zbirke: Boris Domagoj BILETIĆ, Pjena brzih oblaka, Istarski ogranak DHK, Pula, MMXXV., 95 str. Pogovori: Aldo Kliman („Jezik kao mjera svijeta“) i Milorad Stojević („Bilo je vrijeme kada smo /još/ pisali dobre pjesme“). Likovna oprema Zdravko Đerek.

„...daljnje djelovanje Biletićeve ponovljene zbirke prepuštam obnovljenom čitaocu, lectoru renovatusu. Čitanje iznova uvijek iznenađuje, pokreće i čitaoca i čitanje. Knjiga će tada biti, postati otvoren poetički prostor, izmijeniti se u individualnoj vizuri kojoj je i namijenjana.“[1]

Pogovornoj naputnici Milorada Stojevića dodao bih: „...nadjačana time što znam kakva je bila prije tridesetpet godina“.

*

Ne možemo se oteti dojmu da čitamo bolnu ljubavnu priču, u kojoj glavni junak cijeli svoj život posvećuje samo jednom cilju – da barem još jednom čuje glas voljene (L. Sepulveda). Ili da hodočasnički pohodi vlastitu prošlost, ponirući u najskrovitije predjele duše, u potrazi za identitetom i suočavanjem s gubitkom koji je presudno utjecao na njegov život, stvarajući mračnu i dirljivu sliku pojedinca izgubljena u kaosu suvremenog društva (E. Morante).

Pokatkad je dovoljno i listanje štampe kako bismo shvatili sadašnje vrijeme koje označuje prošlu radnju završenu u sadašnjosti, a posljedice joj još traju. Drugim riječima, suprotno intenzivnijem osjećanju sadašnjosti stoji jedna vrsta „krokija“ spram dovršenog djela, poput likovna kritičara L. Leroyja koji će napasti dojam Moneta i djelo osuditi na vječnost impresionizma. Pa kad je njegova vrata već širom otvorio, evo, ulazimo, s Biletićevom pjesmom Jutros, mala F/f/lora: „Zemlja napeto / diše, i zòri / grožđe ivanjsko“.  

*

Nakon radio-emisije Poezija naglas – Boris Domagoj Biletić: „Zapis tihe revolucije“ (Hrvatski radio, 22. siječnja 2026., 22:03 – 22:30; urednica Irena Matijašević), dugo sam ostao sputan šutnjom „vrludavih ili tajanstvenih obrisa jednoga tamnog svijeta i zavodljivih putova jezika“. Ne pamtim kada sam posljednji put osjetio autoritet pjesnika. Sloboda, naime, kao da je pogubna po svoje pjesništvo, jer ne može bez „neprijatelja“ i ne dopušta puno od pjesnikova autoriteta, koji je čitavo vrijeme tu, uz nas, i bio bi prepoznat s epitetom poetske škole da niz društvenih čimbenika, npr. neknjiževne „prosudbe“, ne stoji na putu držeći ga na pristojnoj udaljenosti. Takav pjesnik ne živi u svijetu u kojemu je sve proračunato, bez iznimke iznenađenja, ushita ili padanja, uostalom i mističnog iskustva kad ne znaš kamo ćeš otići i kada ćeš se vratiti.

Netom priređen prvi esej, Književnosti je dosta dosade,[2] zamislio sam kao serijal književnih zasada dovoljno udaljenih od „državnih granica dosade“ kako ne bi postale popularne ili, suvislije, u procesu nekontroliranog omasovljivanja – populističke. Ako još itko može ocjenjivati kvalitetu stvorenog, to zacijelo nije samostalnost kritike, već stara kurtizanska moć da se stvore uvjeti lagodnijeg boravka unutar „majke Rusije“. Svi su ratovi isti po dubini ukapanja, a po širini objektivnosti postoje oni koji odnesu više negoli je donijela sloboda. Takav tip regresivnosti ne treba nikomu. A dopalo me upravo suprotno: ponovljena Pjena brzih oblaka bila je potrebna da bih obnovio vjeru u „individualca“ koji je u stanju potvrditi strujanja i tendencije, u kojima se ostvaruju i čitateljska publika i književna kritika. Nažalost, društvo sklonije intervencionizmu u književnost negoli njezinoj kvalifikaciji, „krvna je njiva“, Hakeldama, ili njiva lončareva (Kranjčević).

Zašto smo u procesu otvaranja društva ostali bez poetskih karizmatskih imena i škola zatvarajući se u lažno i isprazno, površno u svojoj nagomilanosti? Sanja Knežević nedvojbeno je uvidjela problem: hrabrošću suvremene žene, knjigom Mediteranski tekst hrvatskoga pjesništva (Naklada Ljevak, Zagreb, 2013.),[3] skupinu pjesnika koji djeluju u istome prostoru i u istome razdoblju, dijeleći slične estetske i poetičke pristupe pisanju, uzdigla je na razinu škole. Nikada se, međutim, brak neće ozakoniti. Pet imena recentne književnosti (Luko Paljetak, Jakša Fiamengo, Arsen Dedić, Tomislav Marijan Bilosnić i  Boris Domagoj Biletić), s njima i gradova na longitudinalnoj osi Jadrana (Dubrovnik, Split, Šibenik, Zadar i Pula), prema Dubravki Oraić Tolić, neiscrpan fenomen mediteranizma – kao kulturne, misaone i književne imaginacije Sredozemlja – u hrvatskome pismu učinit će „velikom teorijskom i analitičkom mogućnosti“. Istražujući osjetilne, osjećajne i spoznajne suprotnosti meditativna pristupa raznolikosti izražaja, duhovitosti i istančanosti, objasnit će kako Biletićev „hermetizam“, kad hvata kapi i vraća ih oblaku kako bi se obnovilo njegovo maštovito obličje koje nebom plovi, nije isto što i epopejska Itaka Bilosnićeva, međutim, udaljenost među njima upravo je tolika da prepoznajemo rast „rukopipateljna“ maricentrizma prostora koji združuje i zaziva na ukorijenjenu, pomalo pojačanu ironiju i bol „izgnanstva“: „Tu sijevnu skrovite praznine / i škripom kliznu stari jedrenjaci / sa zlaćanih navoza muke čovjekove ... pod nama naziru se / svečani svjetovi podmorja ... nestalnim zemljovidom nade / iznova tek svjedoči / potonje bijedno potomstvo Ovidijevo“.[4] Mediteranskim se uhom osluškuje „žena neispisana poput tirkizne pinije ili mase užarena kisika“, makar mu „i mirisno šumio schwarz wald“ (Optika uha), ili pak more kao prostor kreacije – rinascenza!

Dugo u književnoj kritici otvaram temu provansalizma suprotiva metropolizaciji književnosti (o čemu je, naime metropolizaciji, iz drugog rakursa uvjerljivo pisao i piše upravo Stojević), tj. umjetnosti uopće, što je prvak talijanskoga romantizma, Giacomo Leopardi, vidio kao sučeljenost dvaju prostora: onoga određenog krajolikom što povezuje mediteransku nebrigu za predmetno, s duhovno-filozofskim promišljanjima kao ukazom na prostor istine i slobode, i onoga što će svesti na biće niže razine čovjeka, dugogodišnjeg ravnatelja „provincijske“ knjižnice (u Rovinju).[5] I tu valja stati!

Povijest je raščistila u svojoj glavi – brod je namijenila starom kraljevstvu Jadrana, intaktno kršćanstvo pretendira špiljama Otranta. Stoga, da, vjerujem kako je hrvatski problem sa sjećanjima i prošlošću insceniranog karaktera, mentaliteta i podrijetla,[6] i ne bih se stoga kladio na poeziju u kojoj nema mističnog iskustva bojā vremena, zbirke koja majstorski promovira čovjeka od književnosti, promiče profesionalnog pisca (homme de lettres), koji svoje literarno djelo neće „preraditi“ za postavljanje na pozornicu e da bi u zabludu doveo ono što „tami“ inače odgovara i ne miriše na dubinsku analizu te kritiku društva u mijeni. U svekolikoj društvenoj tranziciji mi bismo radije da se svidimo, ne remeteći, ne daj Bože, mir njima na temperaturama metropole. U kakvu i koju god bravu stavili vrijeme i prostor, svaka vrata otvorit će se. Vrijeme uvijek pronađe nešto kao svoju aktualnost, iako više recidivskom negoli primateljskom i usvajačkom teži ideja poezije koja istodobno pojamno veže vertikalne osi niza: pjena / brzi / oblak. Tražimo semantem najmanje moguće mjere uvjetovanosti – bolja je opasna sloboda nego mirno robovanje. Možda je točan odgovor Biletićev „fosil značenja“ (Izabela), možda „semantička pijavica“ (Brodimo) – „Triput Veliki Hermes“ (Trismegistos), no uvjereniji kako smo pronašli  svoju intimističku i romantičarsku aktualnost, postat ćemo svjesniji onoga drugog svijeta koji prihvatljiv svima nije nestao, već kao simbol neumoljivom sudbinom gonjena čovjeka što pati, avangardnost zbirke čini umjetničkim djelom, fetišem i fetvom.

*

Tko bolje poznaje pjesnika od njega samoga kojemu ne treba sumnjičavost ogledala? Od Biletića ćemo, naime, izravno čuti ponešto i o „promašenosti“ kritike koja će kauterizirati usijanom kovinom na krivom tragu i nikada neće doseći istinu – Quale vinum, tale Latinum![7] Loše vino ne zna za osjećaj strave i tjeskobe dugih noći na šanku kavane, za „tamne životne moći, besmislenu patnju i morbidna priviđenja smrti“ Georga Trakla, „užas koji se objavljivao snažnim slikama asocijativnih impresija, oslobođenih svakog logičkog i sintatičkog reda“. Neshvaćen i odbačen, „mračni sanjar i izopćenik“ Trakl, od mladih dana Biletiću vrlo drag pjesnik, počinit će suicid, ali ništa što može biti isto, neće takvim biti, ako je sve! Rimbaud će u jednom trenutku, rezigniran i divlji od apsolutne slobode koja ga je vodila u sigurnu propast, prezreti prošlost i svoje stvaralaštvo nazvati „glupošću mladosti“, te putovati kako bi se „otresao čarolija nakupljenih u svojemu mozgu“. Quasimodo će nedorečenošću stiha prouzročiti suzdržanost otkrivajući duboka značenja i poruke stilske čistoće i funkcionalne jednostavnosti izraza. Montale će napustiti hermetizam i simbolizam sniženog i izravnog, domalo proznog tona, nadrealizam Bretona otići će do kraja i raskrstiti s većinom svojih negdašnjih „prijatelja“. Svatko je od njih, naravno, bitan mladome Biletiću iz 1970-ih i 1980-ih, u stihu i misli koji ne slijede nego poštuju, a najmanje „sjede“ na „krivome“ mjestu (Snub), u drukčijim okolnostima trgovine Harara.[8]

U mimoilaženju pak mnoge crne rupe ostanu nezacijeljene, a možda su ponajbolji stihovi, no  svejedno završe u „otpadništvu“. Pitanje sljedbe svodi se na mudrog čovjeka, samo nešto manje slavnog, prosjaka Monima, koji će jedno („poznaj samoga sebe“) nadmašiti drugim („svaka misao samo je vjetar“), a čime zapravo (deductio ad absurdum) slijedimo načelo eseja: Obsequium amicos, veritas odium parit, iliti – ugađanje/podilaženje stvara prijatelje, a istina mržnju. I pitanje je hoće li itko ikada razumjeti i priznati „samoniklost na kamenu južnih provincija, muku nepripadanja i želju da ne budeš stranac, (odolje gdje je usko), tu gdje je malo šire, da budemo svoji među svojima, rodijak među rodijacima, građanin među građanima“.[9] Ne, nije, međutim, riječ o zahtjevnosti smrti! Zato je velik Avignon, što plaši i istodobno očarava, dojilja iz Sudana, ili dadilja Boke kotorske, Hrvatica. „Rasjedlina“, koja će Biletića ponekad i u nekoj mjeri izolirati od drugih (Mravinjak, Sanduk), traklovsko je „naglo i bešumno izgaranje riječi kojima napušta logično-racionalni smisao jezika i simbole u korist njihove emotivne vrijednosti, slikovitosti i zvučnosti, postajući nejasan i nepristupačan običnoj publici“. Danas se čini, augustinovski mudro, kao da ponavlja: „U tebi, dušo moja, mjerim vrijeme“,[10] svjestan kako sve polazi od izazova; što zapravo hoćemo, ili kao pjesnici još tražimo: bol kao istinu, koja će nas oslobađati, ili podmuklu bol kao neizvjesnost, koja će nas mučiti?

Ispraznivši prostor gdje boravi tvar ideologije, počistio je „riječ“ koja bi iole mirisala na podložnost predmetnom. Prazninu će popunjavati metonimijski cloud, u svijetu elektropisa besplatan prostor za pohranu. Prostoru, tvari, riječima nadjenut će novo ime, preimenovati ih pjesničkom figurom u kojoj će se dogoditi zamjena predmeta i njegova alter ega. Probni snimci, 1968. – oni će prodati automobil, a s njim i garažu, kako bi investirali u sebe i tri i pol desetljeća poslije automatizmom kao novo izdanje dobili na vrijednosti. Ostajući u suodnosu s prolaznosti, olakšat će težinu svijeta i skinuti mu sa leđa osvetoljubivost života, otvarajući prostor rasprave o Jugu (A. Kliman) koji nije ostao tek „riječ kojoj se ovjereno značenje i forma poklapaju“. Naime, točno je, Biletić je nedvojbeno medij središnje točke iz koje smo počeli priču o pjesniku koji je čitateljsku publiku i književnu kritiku stavio na probu, te bjelodano pokazao kako je domaća književnost, od prvog izdanja iste knjige (Pjena brzih oblaka, IKK Grozd – Čakavski sabor, Pula, 1990.) naovamo, podlegla najnižoj sebičnosti i naprosto se zabila u zid tjeskobne egzistencije malih neuhvatljivih bljeskova spasa, što sugeriraju zarobljenost čovjeka mikrokozmosa. Zato će uvijek ostati učenici, zato gube interes za hrvatski jezik i lektiru,[11] nerazumijevanjem smrti i sjećanja na prijatelja. Ako još nisu pronađeni, ne znači da magnetički prostori Bretonovi ne postoje!

Nova prilika Biletićeve zbirke, nakon tri i pol desetljeća, dvije grude konstantno uvećava i stalno vraća na sebe. Jednu válja vrijeme preuzimanjem pitanja (zašto ponovljeno izdanje jedne davne zbirke?) i odgovora (bilo je vrijeme kad smo /još/ pisali dobre pjesme). Drugu pak válja prostor (tzv. provincijski), zbog čega je izlazak iz bezidejnosti odgađanja i krzmanja (književna okruženja) uistinu bio, dijelom i do danas ostao – sizifovski posao.

Split, ožujak 2026.

 (Igor Šipić © IO DHK)