Arnela Vučković: PISANJEM PROTIV LUDILA I NETOLERANCIJE / Alessandro Piperno

Alessandro PIPERNO: Duh obitelji, Naklada Oceanmore, Zagreb, 2026., 429 str. Naslov izvornika: Aria di famiglia. S talijanskoga prevela: Ita Kovač.

Anatomija jednog izopćenja i udomljenog cinizma

Alessandro Piperno u novome romanu Duh obitelji donosi sjajnu, gorko-slatku i iznimno aktualnu priču koja secira moderno društvo, istovremeno nudeći duboko dirljivu posvetu obiteljskim vezama. Roman je u Italiji najavljivan kao beskompromisan obračun s fenomenom cancel kulture, političke korektnosti i modernoga puritanizma koji guta akademsku slobodu. Prvih stotinjak stranica pruža upravo to: britku, dinamičnu satiru koja čitatelja u potpunosti „usisa“ u svoj vrtlog. No, nakon snažnog početka, slijedi nagli zaokret koji otvara ozbiljno pitanje: je li Piperno doista imao hrabrosti secirati moderno društvo do kraja ili se povukao na siguran, predvidljiv teren muške neuroze i krize srednjih godina?

Kada citat postane zločin: Apsurd modernoga linča

Glavni junak romana je profesor Sacerdoti, okorjeli rimski samac, cinik, kulturni relativist i sveučilišni profesor književnosti. Njegov dotadašnji život, uljuljkan u blagodati visoke građanske klase i intelektualnog snobizma, raspada se u prah zbog jednog sasvim banalnog akademskog čina. Naime, tijekom predavanja Sacerdoti citira povijesnog autora (Flauberta) čije su riječi u modernom kontekstu proglašene duboko problematičnima.

Ono što slijedi vrhunski je prikaz onoga što danas nazivamo shitstormom ili internetskim linčem. Profesor je optužen za seksizam, mizoginiju i toksično ponašanje, unatoč očitoj i lako provjerljivoj činjenici da je citirao tuđe riječi, a nije iznosio vlastiti stav.

Piperno kirurški precizno secira anatomiju modernog izopćenja. U današnjem svijetu radikalnog aktivizma, kontekst je prva žrtva. Studenticu aktivisticu Teresu Ghinassi i sveučilišni odbor ne zanima književna analiza; za njih je sam čin izgovaranja „problematičnih“ riječi bez popratne moralne osude dokaz profesorove krivnje. Ovim sukobom autor jasno pokazuje da iza kulisa borbe za pravednost zapravo stoji čista, sirova borba za moć i rušenje starih autoriteta. Sacerdoti bira pasivan otpor – odbija se ponizno ispričati internetskoj „rulji“ i upravi fakulteta, prihvaća ulogu društvenog izopćenika i daje ostavku, povlačeći se u potpunu izolaciju.

Hladan tuš: Pad u predvidljivu melankoliju

U trenutku kada se Sacerdoti povuče s fakulteta i uđe u lagodne scenarističke vode, u romanu se događa dramatičan estetski i tematski rez. Sacerdoti saznaje da je njegova stara mladenačka ljubav Veronica iznenada preminula te se pažnja posve premješta na protagonistov unutarnji „žulj“: strah od starenja, hipohondriju, emocionalnu otupjelost i impotenciju.

Tu nastupa moje blago čitateljsko razočaranje. Sve slične avanture, jadikovke i neuroze ciničnog muškarca u krizi srednjih godina već smo ranije, i u daleko upečatljivijim oblicima, mogli pričitati u djelima Philipa Rotha ili u dekadentnim, mizantropskim opsesijama likova Michela Houellebecqa. „Oslanjajući“ se previše na ove književne gigante, Piperno gubi originalnu oštricu s početka knjige. Tri odvojena segmenta romana (skandal na fakultetu, smrt stare kolegice i kasniji zaplet s obitelji) počinju funkcionirati gotovo kao zasebne cjeline, zbog čega struktura povremeno gubi napetost i upada u predvidljive vode „već viđenog“. Ipak, prijelaz s makrodruštvenog problema na osobni plan ključan je za Pipernovu viziju: društvenom ludilu ne možemo pobjeći barikadama, već u vlastita četiri zida.

Čovjek je uvijek nečiji Židov: DNK tjeskobe i engleski zaplet

Ono što drugi dio romana spašava od pada u čistu patetiku i narcizam jest uvođenje lika dječaka Noaha, osomogodišnjeg siročeta iz svijeta najstrožeg, ortodoksnog judaizma. Ovdje pažljiviji pratitelji Pipernova opusa mogu prepoznati važnu književnu poveznicu: Duh obitelji zapravo funkcionira kao drugi dio ambiciozne, zrcalne trilogije koju je autor započeo 2021. godine uspješnicom Di chi è la colpa (Tko je kriv). Dok je u prethodnoj knjizi Sacerdoti bio dječak-siroče kojeg nakon tragedije udomljuju bogati rođaci, ovdje se krug sudbine zatvara – on sam, sada kao cinični pedesetogodišnjak, „stavljen“ je u neudobne cipele prisilnog skrbnika.

No, ako bi tko pomislio da obiteljski suživot u Rimu donosi mir, Piperno u drugome dijelu radnju smješta u Englesku, na sprovod ostarjelog djeda Leonarda, gdje obiteljska farsa dostiže vrhunac. Mučnim scenama s pohlepnim i fanatičnim rođacima Baumannovima – koji blagoslivlju tanjure s lošom britanskom košer hranom, dok istovremeno ispod oka „strijeljaju“ Sacerdotija – autor otvara šira, univerzalna pitanja. Svatko, naime, preko noći može postati žrtvom predrasuda trenutnog društvenog ludila. Sacerdoti se pokušao sakriti iza agnosticizma i kulturnog relativizma, vjerujući da je kamuflaža dovoljna za preživljavanje, no moderni val netolerancije svejedno ga je pomeo. Spoznaja da su ranjivost i potencijalno uništenje neizbrisivo upisani u njegov identitetski DNK – budi u njemu atavističku, duboku tjeskobu.

Kada Baumannovi saznaju da je bogatstvo ostavljeno malom Noahu, pokreću prljavu pravnu bitku za skrbništvo. Suočen s vlastitom nemoći i nespremnošću na borbu, Sacerdoti se povlači. Njegov samotni povratak u Rim gura ga u tešku spiralu mizantropije i depresije, ostavljajući ga posve samog među duhovima i uspomenama.

Pisanje kao bedem protiv ludila i trijumf stila

Upravo na dnu Piperno pronalazi jedini pravi izlaz za svog antijunaka. Sjedanje za tipkovnicu u tišini rimske noći i ispunjavanje prostora isprekidanim kuckanjem prstiju postaje Sacerdotijev čin preživljavanja i bedem protiv ludila. Pisanje nije motivirano slavom, već potrebom da se kaos obiteljske farse posloži u smisleni okvir.

Trijumf stila i književne zrelosti nipošto nije slučajan: Piperno je jedan od najvažnijih i najnagrađivanijih suvremenih talijanskih pisaca. Od  debitantskog trijumfa, s nagradama Campiello i Viareggio, sve do osvajanja najvažnije talijanske književne nagrade – Premio Strega 2012. godine za roman Nerazdvojni, ima status majstora proze. Njegov iznimno profinjen, elegantan i ironičan stil, zbog kojega ga kritika nerijetko naziva „modernim talijanskim Proustom“, uspijeva knjigu uzdići iz predvidljivosti. Jezik mu je nevjerojatno bogat, a rimski saloni i neuroze visoke buržoazije prikazani su s onom vrstom klasičnog šarma koja polako nestaje iz suvremene književnosti.

Na kraju, unatoč svim pravnim bitkama i iznevjerenim žanrovskim očekivanjima s početka, Piperno zrelo poručuje: obitelj sastavljena od jednog zbunjenog udomitelja i neobičnog nećaka itekako može funkcionirati. Kada su naklonost i želja za dijeljenjem iskreni, strahovi ne mogu uništiti veze. Piperno svjesno odbija ostati samo društveni kritičar, da bi nam raskošnim stilom ponudio nešto daleko vrednije: književno svjedočanstvo o važnosti primarnih, obiteljskih veza koje nas možda jedine mogu spasiti od ludila suvremenog svijeta.

Tajnu ravnoteže između duboke ljudskosti i cinizma, kojom je svoga antijunaka spasio od ludila, pisac savršeno sažima riječima:„Problem s kronično osjetljivim ljudima je taj što se malo smiju i sve shvaćaju preozbiljno. Osobno, teško bih živio da se svemu ne smijem, počevši od sebe, naravno.“

(Arnela Vučković © IO DHK)