Željka Lovrenčić: ZAVIČAJNI ROMAN I KULTURNO-MEMORIJSKI DISKURS / Sonja Zubović

Sonja ZUBOVIĆ: Između nas i neba, Alfa, Zagreb, 2026., 211 str.

Hrvatska književnica Sonja Zubović rođena je 1962. u Zagrebu, a odrasla u Jastrebarskom. Diplomirala je Jugoslavenske jezike i književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Njezin opsežan opus obuhvaća poeziju, prozu za djecu i mlade, radiodrame i tekstove za glazbu. Članica je Društva hrvatskih književnika i Hrvatskoga P.E.N. centra, a djela su joj prevedena na više jezika.

Najnoviji njezin roman, Između nas i neba, svrstava se u suvremenu hrvatsku prozu koja povezuje lokalni imaginarij, ljubavni zaplet i promišljanje baštine. Vrijedan je pozornosti zbog načina na koji autorica književno aktivira Jastrebarsko, pretvarajući ga u nositelja identitetskih, emotivnih i povijesnih značenja. Temeljna je ambicija djela afirmacija baštine, no tekst istodobno funkcionira i kao ljubavna priča, meditacija o sjećanju te kulturno-povijesna proza.

Za razumijevanje geneze romana važan je autoričin biografski kontekst: u njemu se jasno prepoznaje njezina životna i emocionalna povezanost s Jastrebarskim. Stoga je jedan od središnjih poetičkih postupaka pretvaranje lokaliteta u značenjski zasićen ambijent. Dvorac Erdődy, perivoj, franjevački samostan i drugi elementi mjesne topografije pojavljuju se kao mjesta sjećanja, odnosno kao čvorišta u kojima se prelamaju individualna iskustva i kolektivna povijest. Takvo se oblikovanje može čitati u okviru zavičajne proze, ali i šire, kao proza sjećanja.

Naslovna sintagma „između nas i neba“ funkcionira kao glavna metaforička os djela. Upućuje na prolaznost, nedovršenost i nemogućnost potpune komunikacije, ali i na potrebu da se pojedinačno iskustvo poveže s nečim što nadilazi svakodnevicu. U njoj se sabire temeljna napetost romana: odnos između ljudi i prostora, između prošlosti koja oblikuje sadašnjost i težnje prema smislu koji ostaje djelomično nedohvatljiv. Nebo pritom nije samo lirski motiv, nego znak onoga što osobnim sudbinama daje šire simboličko obilježje. Njime se precizno najavljuje emocionalni registar djela, ali i njegova usmjerenost prema pitanjima pripadnosti, sjećanja i pomirenja.

Pripovjedni stil ove autorice obilježen je jasnoćom, komunikativnošću i liriziranom deskripcijom. Njezino pjesničko iskustvo vidljivo je u oblikovanju ozračja romana i u nastojanju da se vanjski prostor prevede u unutarnje stanje, pri čemu lirizacija u pojedinim dijelovima produbljuje afektivni sloj teksta.

Na toj se poetičkoj osnovi u jedinstven narativni tok uključuju ljubavna priča, obiteljske tajne, lokalna povijest i već spomenuta afirmacija baštine. Informativni su dijelovi sadržajno relevantni, a ljubavna je fabula snažan emocionalni okvir. Ona otvara pitanja povratka, pripadnosti, obiteljske šutnje i zakašnjele spoznaje. Psihološka karakterizacija ostaje pregledna i odmjerena, ali ne ide uvijek prema snažnijoj unutarnjoj slojevitosti; umjesto višeslojnih proturječja književnica oblikuje jasno raspoređene emotivne pozicije, što pridonosi čitkosti romana.

Likovi ponajprije funkcioniraju kao nositelji određenih semantičkih uloga: povratnika, čuvara sjećanja, baštinika tajne ili subjekta ljubavne čežnje. Pritom se temeljne vrijednosti djela – zavičaj, ljubav, obiteljska pripadnost i odnos prema prošlosti – uglavnom ne dovode u pitanje, nego se potvrđuju kao okosnice njegova značenjskog sustava.

To je osobito vidljivo u liku slikara Eugena i njegove kćeri Lole, koji dolaze iz Pariza i u poznati kraj unose perspektivu udaljenosti, ponovnoga susreta i drugačijega kulturnog iskustva. Njihov dolazak omogućuje da se Jastrebarsko ne prikaže samo iznutra, kao blisko i prepoznatljivo mjesto, nego i izvana, kao sredina koju valja ponovno otkriti i interpretirati: Misli su mu vrludale, a vjetar je odjednom odnekud lelujavo donio miris bazge. Takvih mirisa u Parizu nije imao prilike osjetiti. Volio je život u tom gradu, ali rodnom se kraju uvijek vraćao kao samome sebi, kao prostoru u kojem je punio svoju dušu i iscjeljivao je (str. 16).

Nasuprot njima stoje likovi čvršće vezani uz lokalnu tradiciju, ponajprije jastrebar Ignac i njegov nećak Nikola, koji snima film o jastrebovima; preko njih se u tekst upisuje kontinuitet predaje, sjećanja i mjesne simbolike. Lolina sestrična Eva, njezina majka Vera i drugi likovi proširuju obiteljsku i emocionalnu mrežu, povezujući privatne odnose s motivima bliskosti, nasljeđa i neizrečenih veza. Osobne se sudbine pritom ne mogu odvojiti od mjesta u kojem se odvijaju, pa likovi djeluju kao posrednici između sadašnjosti i prošlosti, privatnoga sjećanja i šire kulturne memorije. Takvo oblikovanje pridonosi jasnoći djela, iako ne otvara uvijek prostor za snažniju psihološku ambivalentnost.

Najuvjerljiviji su dijelovi romana oni u kojima mjesto postaje nositelj memorije. Tekst je snažniji kada se topografija ne izlaže dokumentaristički, nego se upisuje u afektivni doživljaj likova. U tim trenucima Jastrebarsko prestaje biti samo prepoznatljiv lokalitet i prerasta u književno oblikovan ambijent gubitka, čežnje i pokušaja obnove identiteta. Takvi su dijelovi estetski najuspjeliji jer se u njima ostvaruje spoj lokalnoga i univerzalnoga. To je, primjerice, razvidno u Lolinim riječima: Puno je tih tananih niti koje me vežu za ovaj prostor i čine me takvom kakva jesam. Nikako nisam uspijevala objasniti svojim pariškim prijateljima kako mogu provoditi ljeta u gradiću pored Zagreba, a ne svisnuti od dosade. Ne mogu oni to razumjeti iz tog kuta gledanja (str. 38).

Ipak, kulturno-memorijska funkcija romana mjestimice preuzima prednost pred njegovom problemskom dimenzijom. Autorica uglavnom ne ironizira, ne destabilizira i ne problematizira vlastiti imaginarij, nego ga potvrđuje. Zbog toga je djelo čitko i koherentno, iako se sužava prostor za složenije problemsko propitivanje.

U formalnom smislu Između nas i neba ne donosi značajnije narativne inovacije. Pripovijedanje se oslanja na prepoznatljive obrasce emotivne i zavičajne proze: postupno otkrivanje prošlosti, povezivanje privatne tajne s lokalitetom, lirizirane opise i završnu težnju prema smislu ili pomirenju. Ti su postupci funkcionalni, iako uglavnom predvidljivi. Roman ne nastoji radikalno proširiti mogućnosti žanra, nego unutar poznatoga modela nudi emotivno i kulturno prepoznatljivu priču.

Kritički najvažnije pitanje stoga nije je li roman komunikativan i tematski zaokružen, nego u kojoj mjeri svoje namjere uspijeva pretvoriti u estetski nužne pripovjedne oblike. Uvjerljiv je u stvaranju ozračja, emocionalnom mapiranju mjesta i nastojanju da lokalnu baštinu književno aktualizira. Nešto je manje uvjerljiv u psihološkoj kompleksnosti likova, integraciji informativnih slojeva i razvoju simboličkih mogućnosti koje naslov otvara, ali to ne poništava čitateljski užitak.

U toj se perspektivi Između nas i neba pokazuje kao djelo koje dosljedno artikulira kulturnu i emocionalnu potrebu da se Jastrebarsko književno sačuva i značenjski obnovi. Zbog svoga memorijskog potencijala i jasnoće autorske namjere najpotpunije se ostvaruje kao djelo mjesta i sjećanja. Premda se ne izdvaja formalnom inovativnošću, povezivanjem intimne priče, osjećaja pripadnosti i svijesti o važnosti baštine postiže prepoznatljiv književni učinak.

Sonja Zubović pritom oblikuje tekst koji ne teži radikalnom preispitivanju žanra, nego odmjerenoj afirmaciji sredine iz koje proizlazi i kojoj se vraća. Ta se usmjerenost najjasnije sažima u Lolinim riječima: Sretna sam što ovaj dvorac i sve njegove priče ništa nije razmrvilo u prašinu, raznijelo ga svijetom i pretvorilo u nezapamćeno ništa. Sretna sam što je uvijek bio i ostao prirodni dio njegove duše, a ta je ljubav izvirala iz njega kroz beskrajne slike, vraćala nas ovdje doma i uvijek iznova učila nas ljubavi (str. 204).

Upravo se u toj vjeri u trajnost mjesta, priče i ljubavi potvrđuje temeljni smisao romana: zavičaj nije samo prostor koji se pamti, nego iskustvo koje se uvijek iznova književno osmišljava.

(Željka Lovrenčić © IO DHK)