Arnela Vučković: U JEDNOM TJEDNU CIJELA VJEČNOST: ZAŠTO JE „MORELOVA IZMIŠLJOTINA“ SKLADIŠTE NAŠE SUDBINE / Adolfo Bioy Casares

Adolfo BIOY CASARES: Morelov izum, Petrine knjige, Zagreb, 2026., 98 str. Naslov izvornika: La invención de Morel. Sa španjolskoga preveo: Matija Janeš.

Otok na rubu stvarnosti

Zamislimo političkog bjegunca pred zakonom koji, bježeći od nepravedne osude, završi na pustom, izoliranom otoku u Polineziji za koji se u javnosti priča da je leglo smrtonosne, nepoznate bolesti. Umjesto apsolutne divljine, izolacije i tišine robinzonskog preživljavanja, ondje zatekne nevjerojatan prizor: skupinu mondenih bogataša u ljetnoj odjeći koji bezbrižno plešu, piju koktele, šeću i slušaju jazz na terasi monumentalnog napuštenog muzeja. Neobično je to što se nitko od njih ne obazire na njega. On je za njih proziran, zrak, nepostojeća utvara.

Promatra li ih dovoljno dugo, s distance koja je istovremeno prožeta strahom od uhićenja i fascinacijom, primijetit će nešto duboko uznemirujuće: ti ljudi svakoga dana, s matematičkom preciznošću, ponavljaju potpuno iste razgovore, iste pokrete, iste poglede i jednake reakcije na iznenadni pljusak. Kao da se jedan davni, bezbrižni ljetni tjedan neprestano, ciklički vraća. Među njima se ističe tajanstvena Faustine. Bjegunac se opsesivno zaljubljuje u nju, iako ona ne pokazuje nikakav znak da ga primjećuje dok promatra zalazak sunca.

On je promatra izdaleka, pokušava joj se približiti, grozničavo traži način da razumije tko je zapravo žena koja ga je toliko opčinila. Njegova ljubav ostaje bolno jednostrana, a otok sve više nalikuje limbu – prostoru između sna, priviđenja i opipljivog realizma.

Geometrijska preciznost i hibridni žanr svjetova

Ova uznemirujuća i hipnotička atmosfera, u kojoj se granice između stvarnosti, sjećanja i tehnologije nepovratno brišu, čini okosnicu romana Morelov izum, argentinskog pisca Adolfa Bioya Casaresa, napisanog davne 1940. godine.

Čitajući ga danas, u vrijeme prevlasti društvenih mreža, virtualnih identiteta, umjetne inteligencije i tehnologije koja opsesivno pokušava sačuvati naše tragove, ovaj roman djeluje gotovo zastrašujuće aktualno. Jorge Luis Borges u svom je glasovitom predgovoru bez ikakva oklijevanja roman proglasio savršenim, istaknuvši rijetku sposobnost Bioya Casaresa da spoji čistu maštu i strogu, matematičku racionalnost zapleta. Ispisan na niti stotinjak stranica, roman je geometrijski precizan i potpuno lišen suvišnih opisa, dok je njegova narativna struktura uobličena kao intimni dnevnik neimenovanog bjegunca. Ta forma daje neposredan, ali namjerno ograničen i duboko subjektivan uvid u događaje na otoku, a sama struktura dnevnika odvija se kroz tri precizne faze. Prva je faza paranoje i opservacije, u kojoj bjegunac bilježi strah od uhićenja i zbunjenost pred ponašanjem posjetitelja. Druga faza donosi detektivsku istragu i otkriće; funkcionira kao intelektualni krimić u kojemu narator bilježi anomalije – poput istovremenog pojavljivanja dvaju sunaca i dvaju mjeseca na obzoru – što kulminira prisluškivanjem Morelova govora u kojem znanstvenik objašnjava svoj izum. Treća je faza ugradnja u sustav, u kojoj narator prihvaća istinu i donosi radikalnu odluku.

Roman zbog složenosti izmiče jednostavnim kategorizacijama. U prvome redu, to je metafizička fantastika, pravac u kojem je Bioy Casares, uz Borgesa, bio istinski pionir. Za razliku od klasične fantastike koja nudi čuda, ovdje se fantastično koristi kao sredstvo za preispitivanje filozofskih pitanja o granicama stvarnosti i bitka. Istovremeno, to je rana spekulativna znanstvena fantastika (Sci-Fi) koja koristi motiv futurističkog stroja, ali tehnologija ovdje nije svrha samoj sebi, već metafora čovjekove žudnje za vječnošću. Naposljetku, roman funkcionira i kao psihološki detektivski triler, gdje atmosfera progonstva i nepouzdanog pripovjedača stvara napetu potragu za istinom u kojoj je glavni detektiv ujedno i jedina žrtva.

Trijumf nad prolaznošću i njegova kobna zamka

Kada bjegunac konačno otkrije strogo čuvanu tajnu otoka, pred čitateljem se rastvara jedna od najfascinantnijih premisa u književnosti. Ljudi koje promatra zapravo uopće nisu ondje – barem ne u stvarnosti kakvu on poznaje.

Oni su trodimenzionalne, apsolutno vjerne holografske reprodukcije, rezultat nevjerojatnog izuma ekscentričnog znanstvenika Morela. Njegov revolucionarni stroj uspio je zabilježiti ne samo vizualne i zvučne podražaje već cjelokupni osjetilni spektar: tijela, glasove, pokrete, mirise, dodire i cjelokupnu okolinu. Jedan tjedan njihovih života pretvoren je u vječni spomenik. U tom jednom, zatvorenom tjednu sadržana je cijela njihova vječnost. Iza prividne ljušture spekulativnog trilera nalazi se arhetipska priča o čovjeku koji se zaljubio u ženu koju fizički ne može imati. Upravo tragična ljubav prema Faustine daje Morelovu izumu njegovu pravu, duboku metafizičku dimenziju. Bioy Casares time prisiljava da postavimo ključno pitanje: što zapravo znači tehnološki ovjekovječiti ljudsko postojanje?

Danas možemo arhivirati nečiju fotografiju na oblaku (cloudu), snimiti glasovnu poruku, čuvati rukopise, pisma i videozapise visoke razlučivosti. Možemo pohraniti beskonačnu količinu materijalnih i digitalnih podataka o nečijem životu, ali autentično, živo iskustvo postojanja uvijek izmiče tehnološkom zahvatu. Možemo rekonstruirati prostor, svjetlo i obrise lica, no ono što ne možemo spremiti u arhivu jest sam ontološki osjećaj bivanja ondje.

Bioy Casares tu ljudsku žudnju za nadvladavanjem smrti dovodi do krajnje, zastrašujuće i monstruozne granice. Morelov stroj ne želi samo pasivno sačuvati uspomenu na čovjeka; on želi doslovno replicirati njegovu živu prisutnost. No, taj konačni trijumf nad neumoljivom prolaznošću vremena krije kobnu, etički neprihvatljivu nuspojavu: proces cjelovitog, osjetilnog snimanja istovremeno neopozivo razara i uništava biološko tkivo živog izvornika, vodeći ga u neizbježnu smrt u roku od nekoliko dana. Morel je svjesno žrtvovao svoje prijatelje i samoga sebe kako bi njihova tijela i odnosi ostali zauvijek konzervirani u naprednom simulakrumu – prividnoj stvarnosti koja u potpunosti briše, nadilazi i zamjenjuje biološki život.

Život bez budućnosti

Jedino što stroj ne može dati svojim zatočenicima jest ono najvažnije što definira ljudsko biće: budućnost i slobodnu volju. Ljudi na otoku više se ne mijenjaju, ne stare, ne uče na vlastitim pogreškama i ne donose nove, neočekivane odluke. Svaki razgovor završava točno ondje gdje je već završio u tjednu snimanja. U toj stravičnoj determiniranosti odzvanja možda najpotresnija misao romana: „Život je skladište smrti.”

Dok živimo, mi zapravo neprestano proizvodimo prošlost. Svaka sekunda koja prođe odlazi iza nas i gomila se u tom nevidljivom, golemom skladištu bivšega. Morel pokušava nasilno zaustaviti taj entropijski proces, ali time dobiva umjetni konstrukt koji više nije život. Jer trenutak je vrijedan, lijep i svet upravo zato što je prolazan. Čovjek tako patološki žudi za vječnošću, a stroj mu je velikodušno daje tako što mu oduzima pravo na sutra, nudeći tek beskrajno ponavljanje onoga što je već jednom bilo.

U srži romana jasno se osjeća autorova opčinjenost ranom kinematografijom i zvijezdom nijemog filma Louise Brooks, koja je poslužila kao neposredni prototip za lik Faustine. Između celuloidne projekcije i Faustinine prisutnosti na otoku postoji duboka, gotovo poetska srodnost. Gledati nekoga na velikom platnu znači biti mu nevjerojatno blizu, osjećati njegovu karizmu, a istodobno biti beskrajno daleko, odvojen zidom vremena. Vidimo osmijeh, ali između nas i te osobe ostaje nepremostiva granica jedne celuloidne vrpce. Faustine je dovedena upravo do tog ruba: ona je istodobno opipljiva žena koju junak voli i nedostižna dvodimenzionalna slika koju nikada ne može stvarno dotaknuti.

Iz tih razloga ovaj je roman postao trajno, nezaobilazno nadahnuće brojnim umjetnicima koji istražuju nesigurnu, fluidnu granicu između stvarnosti i njezine tehničke reprodukcije. Često se s pravom navodi kao temeljno nadahnuće za Alaina Resnaisa i njegov kultni film Prošle godine u Marienbadu, ali njegovi odjeci žive i u suvremenim avangardnim strujanjima. Izvrsna poveznica s našim vremenom jest domaći multimedijalni umjetnik Dalibor Barić i njegov eksperimentalni, kolažno-animirani dugometražni film Slučajna raskoš prozirnog vodenog rebusa, koji kroz estetiku retrofuturizma i fragmentirane naracije na sličan način dekonstruira pojmove simulacije, sjećanja i umjetne replikacije stvarnosti.

Anatomija jedne tužne ljubavne priče

Ipak, ogolimo li roman od njegova žanrovskog ustroja, ostaje nam možda jedna od najtužnijih ljubavnih priča svjetske književnosti. To je balada o apsolutnoj osamljenosti ljudskog srca koje pati u potpunom vakuumu. Bjegunac ne voli ženu, on voli njezinu utvaru. Njegova tragedija leži u tome što se zaljubio u sjećanje, u davno prošlo vrijeme koje se fizički ni ne nazire na otoku. Ta bolna premisa ogledalo je nas samih: koliko često u vlastitim životima ne osjećamo ljude koji stoje pred nama u sadašnjosti, već opsesivno patimo za idealiziranim slikama onoga što su oni nekada bili, ili što smo mi željeli da budu?

Svjestan da ga tehnološki proces vodi u neizbježno biološko uništenje, narator dragovoljno korača u smrt. Njegov čin je potresno romantičan, ali ujedno i stravičan: izabire postati vječna sjena koja će hodati uz drugu sjenu. No, ta izmaštana vječnost s Faustine zapravo je ultimativna, zastrašujuća samoća udvoje.

Vapaj za milosrđem u stroju bez duše: Poruka snimljenog života

Stoga, konačno umjetničko nadilaženje ove tragedije i njezino pretvaranje u trijumf ljudskosti leži u bjegunčevoj posljednjoj, potresnoj molbi upućenoj nekom budućem inovatoru koji će jednog dana usavršiti ovaj stroj:

„Potražite Faustine i mene, učinite da uđem u nebo njezine svijesti. Bit će to čin milosrđa.”

Ova rečenica dramatično mijenja sve. Ona u posljednjem dahu podiže roman iz sfere hladne, proračunate znanstvene fantastike u prostor čiste, ranjive ljudskosti. Prihvatimo li jezivu premisu romana da je naš cjelokupni život zapravo tek snimljena verzija – zatvorena petlja unutar nekog kozmičkog Morelova stroja – Bioy Casares šalje duboku filozofsku poruku o naravi prolaznosti. U takvom scenariju odjednom smo suočeni s radikalnim determinizmom i gubitkom iluzije o slobodnoj volji. Pa ipak, konačna poruka romana nije jeftini nihilizam.

Molba za ulazak u „nebo njezine svijesti” zapravo je očajnički krik za istinskim, iskrenim ljudskim susretom i prepoznavanjem, onime što stroj sam po sebi, bez ljudskog faktora, nikada ne može proizvesti.

Morelov izum stoga nije samo rano književno proročanstvo o našem digitalnom dobu u kojem svakodnevno na Instagramu ili TikTok profilima pažljivo „kuriramo“, montiramo i ponavljamo vlastite idealizirane životne petlje. On je moćno povećalo kojim Bioy Casares dubinski promatra našu egzistencijalnu sudbinu.

Jer, što ako je naš život, metaforički gledano, zaista samo jedan Morelov tjedan? Kada se biološki život ugasi, budućnosti više nema; sve što je moglo biti nepovratno postaje ono što je bilo, a naš život ostaje tek završena, statična snimka u skladištu vremena. Pitanje koje Bioy Casares ostavlja na kraju knjige mnogo je čudnije, jezivije i dublje od pukog tehnološkog pitanja – naime, onoga možemo li konstruirati takav uređaj. To pitanje glasi: Što ako već odavno živimo unutar njega?

(Arnela Vučković © IO DHK)