Listopad 2023.

Tema: KNJIŽEVNOST I FILOZOFIJA, FILOZOFIJA I KNJIŽEVNOST

Pula, 20. i 21. listopada 2023.

...Ta širina, bez ideološke isključivosti, utemeljena na nacionalnom i socijalnom programu, omogućila je da se u pokretu nađu razni, pa i ideološki suprotstavljeni slojevi istarskoga društva: hrvatski narodnjaci, svećenici, komunisti, Talijani... Kasnije, kad NOP prerasta u socijalističku revoluciju, u Istru dolaze dogmatsko-boljševički kadrovi da „discipliniraju“ neposlušne Istrane. I događa se drama – istinski antifašisti, među kojima susrećemo i pripadnike „Partije“, stigmatizirani su od te dogmatsko-staljinističke struje kao narodni neprijatelji i fašisti. Tako, prema riječima Oriane Fallacci, poznate talijanske novinarke, antifašizam ponekad postaje najopasniji fašizam...

Upravo u Ujeviću, čijoj povezanosti s Nietzscheom posvećuje nekoliko najvažnijih eseja u knjizi, autor pokazuje da je on nietzscheanski „sumrak bogova“ u hrvatskoj književnosti izveo radikalnije i od samoga Krleže te da je oslanjanjem na čistu oslobođenost, neizvjesnost i rastvorenost duhovnoga svijeta izveo najtemeljitiju duhovnu pustolovinu hrvatske poezije pa i cijele književnosti. Time Lučićevi eseji postaju fundamentalni i za odnos općeeuropskih i domaćih duhovnih iznašašća, odnos filozofije i poezije, odnosno pjevanja i mišljenja u heideggerovskome smislu...

Ivan Lovrenović iznosi pred nas emotivnu analizu vlastitog porobljenog srca, svoju privatnu „oštećenu popudbinu“, autobiografski zapis u formi romana koji razbacane obiteljske grane pokušava povezati u čvrst snop sjećanja i odgovora o sudbini njegova oca, ali i o svojoj vlastitoj – pokazat će se – toliko ovisnoj o onome kojeg nikad nije upoznao, a kojeg poznaje tek površno, posredno preko različitih izvora, pa i vlastitih cjeloživotnih noćnih mora u kojima je protagonist upravo on: otac nepoznanica i fantom u čijoj sjeni autor živi cijeli život. Ovo je velika i važna knjiga o ranjenim i dobrim ljudima koji su izdržali...

Kao čovjek visokih moralnih načela, kojemu je stalo do krjeposti, Tolić nije pristajao na kompromis  kako bi se dodvorio gospodarima hrvatske stvarnosti, bez obzira na položaj, funkciju, stranačke odore. Uspravan i ustrajan u svojim načelima, nije se skrivao iza politike, autoriteta, institucija. Teme o kojima piše i imena koja proziva Tolić uvijek naziva pravim imenom i spreman je platiti cijenu kako bi o/branio pravo na svoje mišljenje, ljudsko dostojanstvo, moralni i nacionalni integritet. U šutnji i prijeziru moćnika vidio je znakove njihovih slabosti, ali i potvrdu ispravnosti svojih istupa u kojima izrečene istine bivaju veće što vrijeme više odmiče! U razumijevanju novije hrvatske povijesti u kontekstu europskih globalizacijskih konfiguracija, neke su njegove dijagnoze uistinu nezaobilazive! A u hrvatskoj publicistici i književnosti, primjeri su vrsnoga političkog štiva i spisateljskog umijeća dubokog, povijesnog traga...

Među svim pravima koja manjini pripadaju najvažnije je ono da može sačuvati vlastito dostojanstvo. Ramous se u obranu dostojanstva svoga identiteta, prije svih drugih, odmjerio s ideologijom koja je pokrenula niz nesporazuma, a koji su nepovratno obilježili fizionomiju istro-kvarnerskoga područja i odredili životne sudbine tisuća ljudi. Malo ih je među njima prednost pred Stotinom tisuća dalo Nikome ili Nekome. Među potonjima bio je i Osvaldo Ramous...

Velik mi je izazov, jednako i odgovornost, bila, prvo, potaknuti prevođenje Konja... na hrvatski, a zatim i biti urednikom knjige koja ima zaista zasebno, da baš ne napišem bez navodnika „kultno“, mjesto u ovdašnjih Talijana, i kao literatura i kao književno oblikovana memorija niza nelijepih, tegobnih, nezaborav(lje)nih činjenica i zbivanja u novijoj povijesti i prošlosti na kojoj nije jednostavno graditi išta novo, a bez razumljivih sučeljavanja i prekida kontinuiteta te silnih izazova na polju očuvanja tradicionalnih i gradbe novih identitetskih mat(r)ica, uključujući jezičnu kao najbitniju oblikovnu podlogu, ali ne samo nju...

Osvaldo Ramous nije zaboravljen: istaknuto mu je mjesto dano u obimnoj povijesti književnosti na talijanskome jeziku na Kvarneru i u Istri, Le parole rimaste, u redakciji Gianne Mazzieri Sanković. Posvećen mu je jedan znanstveni skup, raščlambe i kritički prikazi u časopisima i radovima talijanista u Hrvatskoj, Italiji i Sloveniji, objavljene su mu pripovijetke i roman pri riječkoj nakladničkoj kući Edit. Njegov roman o rodnome gradu, značajan i vrijedan za sveukupnu našu kulturu, izlazi sada i na hrvatskome jeziku u prijevodu Lorene Monica Kmet, u vremenu obilježenom novim, nenadanim promjenama u našim životima za koje još ne znamo kakve posljedice donose. Taj mu prijevod odavno dugujemo...

Ovaj hrvatski prijevod postaje iznimno važan i vrijedan rad za upotpunjavanje kockica koje još nedostaju u riječkome identitetskom mozaiku i vrjednovanju kulturnih motrišta vrlo dubokih korijena. A sve to u doba kada je Rijeka, početkom 20-ih godina XXI. stoljeća, bila Europskom prijestolnicom kulture. Prijevod je bitan i za otkrivanje nekih vidova prešućene ili pak interpretirane i raspravljane, ali još uvijek nedovoljno poznate, nedvojbeno bogate i raznolike riječke povijesti. Njegujući veliko poštovanje prema jednome od najvećih riječkih pisaca dvadesetoga stoljeća, pozivamo čitatelja da se pozorno posveti ovome malom književnom dragulju, zacijelo najvećemu doprinosu koji je Ramous riječju dao voljenome gradu...

Raznolikost tema nije ništa drugo nego sagledavanje autorova života osvijetljeno s raznih strana, povezano jedinstvenom crvenom niti koja ga predstavlja i određuje: mladenački život, onaj zreliji i napokon hrabro iščekivanje vlastita „prelaska“. U trenutku „kad zbrojimo dano i primljeno / u dan tišine“ neće se vrednovati broj napisanih pjesama, priča, eseja i/ili drugoga, već to koliko je čovjek pisac u ovome životu, koji je volio „svom svjetlošću neba“, darovao...

Pored upozorenja na zapalost svijeta u logičko-eksploatacijski i znanstveno-dominacijski modus, najznatniji znanstveni doprinos knjige jest u širini interpretacija koje obuhvaćaju i oslanjaju se na vrlo velik broj referencija, stvarajući tako interpretativnu paradigmu. Ujedno, time se pokazuje da teza o neizbježnosti i superiornosti današnjeg čovjekova odnosa spram sebe i svijeta i nije tako univerzalno prisutna u povijesti ljudske misli kako se to često nastoji pokazati. Naprotiv, postoji masivna tradicija koja takav stav odbija te je autorovo poznavanje toga nasljeđa bitno za uvjerljivost njegovih teza, uvida i htijenja...