Listopad 2024.

Paićeva Knjiga lutanja ponajmanje je lutanje bespućima suvremene misli i svijeta o kojemu progovara. Ona je ozbiljna, poticajna i obvezujuća knjiga, pisana diskursom u kojem je filozofska misaonost duboko prožela esejističko ruho, pa se čita sa zanimanjem i bez teškoća ili opterećenja. Na mjestima poput zrele intelektualističke proze...

Stilski i sadržajno knjiga je po sebi kapitalno umjetničko djelo, na kraju lanca neumrlih vulkana, još jedna bravurozna obrana ljudske seksualnosti, mješavina oprosta i j'accusea pred naletima transhumanizma. Čitalački, u konačnici svodi se na „postčovjeka“ – čemu umjetnost bez zrcalne ljepote gluposti, patnje, starenja i neželjene smrti!? Kreirano nizom sublimiranih praskova, za kojima ostaju velika zvjezdana polja kreacije, autor djelu nadaje sve ono što jedno rudimentarno i svjetonosno „podneblje“, poput nagoga ženskog tijela, može dati od svoje nedodirljivosti. Ogledalo, kao i njegova gospodara odraz, živi potrebu za tematskom metamorfozom suživljujući uronjenost u duhovne i duševne sfere. U njemu trajno titra erotska svjetlost – još jedna likovna autobiografija, iskrena, bez glavnoga lika i teatarski nužne šminke.

Dojam „već viđenoga“ ne popravlja ni – uvjetno rečeno – tehnička strana Katalpina romana. Mislim prije svega na pripovjedača i pripovjedne tehnike. Katalpin je pripovjedač u trećemu licu, hladan, odmjeren, ironičan prema svim likovima i nadmoćan u odnosu na njih (prepoznajemo to, između ostaloga, i po brojnim anticipacijama), lebdeći cijelo vrijeme „nad pričom“ kao zluradi promatrač. Dojam hladnoće u određenoj mjeri pojačavaju parataktičke rečenice, dakle one u kojima se zarezima povezuju dijelovi koji bi – osjećamo to čitajući – možda ili vjerojatno trebali biti odvojeni točkom. Nakon nekog vremena, ipak, pripovjedač može postati nekako naporan, naročito ako ste čitali druga autoričina djela...

Monografija je velik nakladnički pothvat. U njega je trebalo uložiti jako mnogo istraživačkog rada kako bi se rekonstruirala povijest Hrvatske glazbe u Mostaru kao društva i institucije, pronašla povijesna i arhivska građa, knjige, ali, važno je naglasiti, i vrlo brojna i kvalitetna foto-dokumentarna građa. Stoga je riječ o djelu koje je obogatilo svekoliku hrvatsku kulturu i hrvatsku kulturnu povijest. Ovo izdanje riječju i slikom pokazuje i dokazuje veliku ulogu glazbe u čuvanju kulturne baštine i nacionalne samobitnosti Hrvata – ne samo u Mostaru već u cijeloj Hercegovini.

Originalnošću i opsežnošću svoga poetskog izričaja pjesnik Pero Pavlović zacijelo je jedna od jedinstvenih književnih pojavnosti u hrvatskoj lirici... I Tko će riječi krilate zatvoriti u knjige doli onaj tko je u pisanju Riječi ostao ponizan i ustrajan, nadasve plodan u niskama stihova koje su općeljudske, duboko humanizirane, otete od prolaznosti, a zagovornice čistoće i ljepote koju današnji svijet nemilosrdno uništava i gazi, a neumski bard spašava stihovima ispisujući poetsku krunu Božjoj ljubavi.

Izvorno polazište Maxova lutanja, zajedničko gotovo svim filozofskim, literarnim i umjetničkim pravcima njegova doba – koje je s jedne strane izrodilo i komunizam, i fašizam, i anarhizam, pa egzistencijalizam... u filozofiji, kao što je s druge dalo vrhunske mislioce i niz značajnih umjetničkih pravaca – jest potraga za slobodom. Bezuspješna je to potraga, kako pokazuje i ovaj iznimno dotjeran roman, koji doslovno odr(a)žava izvedbenu i stvarnu napetost između života potrošenog u sebičnosti, nihilizmu i ništavilu te smrti kojom je knjiga ispunjena kao atmosferom vječnoga duha vremena.

Poezija Ivana Šarolića dekonstruira se interijerom životnog prostora. Trpjeti prostor iznemoglosti ognjištarskog svijeta na umoru mogu tek rasni „zatvorenici što traže nadu gledajući u bodljikave žice“... Jest Šarolić originalan i specifičan u hrvatskome pjesništvu, ta je ubikacija točna, međutim, i sam snosi krivicu u kritici otežavajući nam tiskanjem mimo redoslijeda nastanka i kombiniranjem iz različitih vremena i raznih zbirki. To je svakako teškoća koja ostavlja dojam neodlučnosti, što duži vremenski interval može naglasiti kao upitnost, ali ujedno i prednost s obzirom na to da kroz nju osjećamo istinu – ništa se nije promijenilo: „...kod nas, kada je riječ o književnosti, odlučuju isti ljudi koji su to činili i prije, odnosno za vrijeme komunizma.“ ... Ti isti, svi oni vjeruju u Krista, ali Isus nije živio po njihovim zakonima! ... Ivan Šarolić, pjesnik ili „niškoristi“ hrvatskoga pjesništva, „jednog umornog i iscijeđenog poetskog prostora, zasjenjenog smrću poezije, u kojem stradava svaka zdrava pjesnička vlastitost“.