Naslovi autora

Na metaforičan način završava ova Prtenjačina proza pisana ipak samo kao reducirani kratkometražni film izrečen glasom pjesnika koji žudi za iskupljenjem, ali usput kao da se boji teme. Jer ona tako nepodnošljivo pripada osobnoj osjećajnoj sferi pa ga silno frustrira mogućom patetikom, a istodobno ga neodoljivo privlači univerzalnošću životne pojavnosti o kojoj je zapravo želio pripovijedati...  

Zbirka je, po mom skromnom sudu, uz rukopis Eveline Rudan, uvjerljivo najkvalitetniji ovdašnji pjesnički naslov u pandemijskoj 2020. godini, čemu mogu dodati i odlično grafičko-dizajnersko rješenje naslovnice...

Pripovjedaču „pomažu“ stereotipi o zločinačkim akcijama pojedinaca u obrambenoj vojsci, čime se naoko potkrjepljuju junakovi pacifistički stavovi. Prtenjačin junak, nasuprot površnom malograđanskom domoljublju svoga oca – nudi paradigmu pomodnoga kozmopolitskog apatridstva te, poistovjetivši se s otočnim kameleonom, sliježe ramenima i udaljava se u nepoznato, ostavljajući čitatelja pred nizom nedoumica i moralnih aporema ugniježđenih u tkivo lirskoga veza ovoga narativa...

U času kad nam se učinilo da je Prtenjača, ponešto neoprezno, stupio na stazu preoptimistički intonirane i zato opasne sintagme „dobro je, lijepo je“, sintagme kojom bi pokušao zataškati svoju priču o ljudskim zabludama i potisnutim tugama, dakle u blaženom času iščekivanja prvih plodova obnove – pred čitateljem se ukazuje završna upozoravajuća rečenica ove proze s oksimoronskim predznacima, koja glasi: „Ali sad, začuo sam kako je nešto izdahnulo“.