Naslovi u kategoriji

Treća dob prvi je dio svojevrsne irske trilogije o životnim putovima irskih umjetnika. Knjiga je autorici 2020. donijela prestižnu Goncourtovu nagradu za prvi roman. U njemu Besserie pokazuje iznimnu mjeru u suptilnom prožimanju dokumentarnog i imaginativnog. U prostoru između tišine i riječi, između slave i samoće, nastaje knjiga koja ne viče, nego šapuće – i upravo zato dugo odzvanja.

Ovdje nema katarze, nema pobjede niti iskupljenja. Posljednje stranice nisu porazne zbog naglašenog nasilja, nego zbog osjećaja neizbježnosti – sve se odvija onako kako se moralo dogoditi, jednom kad su već prve granice prijeđene... Ako je nada u romanu uopće prisutna, onda ona ne leži u obećanju promjene, nego u sposobnosti da prepoznamo što se to događa upravo dok se događa. Možda to nije dovoljno da se zaustavi raspad, ali može biti dovoljno da se ne izgubi svijest o njemu. A ta je svijest posljednja krhka granica gdje civilizacija još uvijek nije sasvim poražena.

Čapekova priča o stroju koji ima gotovo apsolutnu moć i koji čovječanstvo dovodi do ruba propasti danas se vjerojatno prije čini kao skorašnji scenarij stvarnoga svijeta nego kao puka znanstvenofantastična spekulacija. Bila je to, sve u svemu, pomalo vizionarska slika. Za Čapeka to i nije bilo naročito neuobičajeno, kao da mu je vizionarstvo nekim čudom bilo urođeno. No nije. Ono je proizlazilo iz njegovog akribičnog odnosa prema aktualnom svijetu koji je pomno secirao, da bi zatim u književnim tekstovima svoja opažanja, poput kakvog dobro istrenirana prognostičara, zapanjujuće pronicljivo projicirao u budućnost.

U upornosti toka Krasznahorkai podsjeća na Becketta, ali dok Beckett ostavlja prazninu, ovdje je riječ o svijetu prezasićenu smislom, pravilima i značenjima, svijetu u kojemu rutinska normalnost može biti opasna koliko i spektakularno nasilje... Krasznahorkai je rijedak pisac koji suvremenom svijetu ne govori ono što želi čuti, nego ono što mora čuti.

Nije teško složiti se kako je psihičko i fizičko nasilje nad djecom, usto i posljedice koje ono ima na njihov unutarnji svijet i odnos prema okolini, vrlo aktualna tema, možda aktualnija no ikada. U tom je smislu hvalevrijedno autoričino nastojanje da u čitateljā izazove dodatnu osjetljivost za tu problematiku. Međutim, roman je u pristupu i obradi teme nerijetko banalan, neki su događaji nedovoljno rasvijetljeni ili su, iz nekog „zagonetnog“ razloga, samo načeti, a likovi slabo razrađeni.

Umjetnost ne smije biti iluzija, Andrea slijedi Mimovu ideju kiparstva, a zašto nam je potrebna, i kako funkcionira, odgovorit će ovom sjajnom knjigom s margine svijeta, s ruba samog Dantea, onoga tamo limba pakla, gdje žive neživi, gdje Sunce zalazi za onim dalekim, sad već nedohvatljivim vrhovima humanističke obrazovne znanosti, gdje će jutro nasrnuti na nas u sablasnoj tišini ovisnosti o tehnologiji, i njenoj nesigurnosti, i društvenoj nepovezanosti. Glad pisca pokušava pronaći odgovor na zajednička pitanja, povijesna, tautološka, nebitno, koja suvremeni život istražuju kao umjetnost pretpostavljenu potrebama ljudi, stvarajući nov prostor za odgovore na stanja što izazivaju patnju, stanja u kojima raspoznajemo sebe: zašto smo bistra djeca sužene financijske moći? Obilježavanje granica takva prostora u aktualnom romanu čin je svjesne ljubavi koja spoznaje da su njene potrebe jednako toliko važne koliko i onih oko nje same. Viola, žena biblioteke, koja se neće baviti politikom, na kraju u politici završava.

Živimo u svijetu globalnih nizbrdica, kad se sve gubi u nečemu što i ne zna što je. Demencija, ovisnost, melankolija? Znaš, živ si, a život ti je razoren, ništa više ne pamti. Jon Fosse konstruirao je roman traume, i pripisao ga ambijentalnosti koja supermena bežične veze sa svemirom ima otrijezniti, prizemljiti, spustiti na razinu zahodske daske. To si što jesi, i što čekaš, sprijeda i straga. Ne brinem se, ne zabrinjava me toliko što moram čekati, već to što i svi šupci, gadovi, čekaju!

Dišite! Držim povratak ključnom porukom čovječanstvu koje se ne bismo smjeli postidjeti ni u najluđem scenariju propasti Zemlje. Poruka, snažna kao i udaljenost do nje. Roman, s pravom na većinski udjel kolača književnoga svemira. Vraćam se novinaru „debilu“, i ja sam, i MacInnes je taj debil što još uvijek pokušava pisati vjerujući da je važno iskazati svoj stav i promijeniti stvari oko sebe nabolje, barem pisanjem na, u ovom slučaju, meni bitnom portalu.

Imajući nešto dulji pa, usuđujem se napisati, i temeljitiji uvid u vrlo skrupulozan, temeljit, precizan i točan rad Uga Vesselizze (Pula, 1967.) na prepjevu, a ne tek šturom prijevodu, Tinove Kolajne – koje je djelo i predmetno-tematski, i motivski, i metaforikom, a pogotovo na razini izraza i jezika ove velike poezije zahtjevno i za današnjega hrvatskog čitatelja, a kamoli ne za stranca – izražavam radost što će i ovim izdanjem, želio bih vjerovati i nadati se, dvije susjedne, stare i razvijene kulture s obiju strana Jadrana postati bar još malo povezanijima. Pa makar i putem književnoga medija, danas globalno ipak potisnutoga, ali bez kojeg nema civilizacije koju poznajemo i etičko-estetskih, humanističkih vrijednosti koje još uvijek dijelimo.

Prijevod poezije, taj prijelaz s izvornoga na ciljni jezik, bio je uspješan u ovome slučaju, gdje je prijevod, osim što je dobar (o rimama se općenito može raspravljati je li važno održati ih, čak i na štetu drugih sastavnica), također upravo lijep, što nije nevažan detalj, pogotovo za poeziju, i to kad je ciljni jezik talijanski koji, što se poezije i melodije tiče, traži puno. Već zastupljen u raznim antologijama, Vesselizza je odradio izvrstan posao, a Biletić je napisao pogovor s mjerom, upravo za talijanskoga čitatelja, kojemu će tako pomoći u predstavljanju autora i percepciji djela.

Cat Bohannon isporučila nam je, nama muškarcima, ne ženama, cjelovit „ušljivi“ (kako sama reče) reproduktivni aparat, taj nedokučivi perpetuum mobile... Napravila je to anatomski dosljedno, maštovito i vješto, inteligentno i za mačiste perfidno, suočavajući ih interdisciplinarno sa svojom evolucijski intrigantnom primatskom slikom. Tih njenih Eva je toliko, da se na kraju knjige „seronje“, poput raznih trumpova, „šupci“, hitleri, pol potovi, assadi..., jednom riječju čudovišta koja mijenjaju svijet, mogu postidjeti, a što vjerojatno neće učiniti... Čudovišta su svi koje „velika mama“ vidi kao „seronje“, koji će sebi asfaltirati ulicu, susjedu neće, koji se ističu u društvenim zadaćama, ali za vlastiti napredak (rođeni političari); oni „šupci“ zbog kojih će veliki dijelovi svjetske populacije biti siromašni, koji će narušiti povjerenje javnosti u pravosudni sustav, koji će podmititi i poštara, ili tipa koji upravlja mjesnom kanalizacijom, ili susjeda, ili policiju na autocesti kad idete na posao. „Mnoge nacionalne vlade funkcioniraju po načelima organiziranog zločina. Veliki seronje čine nevjerojatnu štetu, no upravo ti mali seronje pomalo nagrizaju vjeru svih građana u to da se mogu osloniti na druge ljude da će učiniti što je potrebno kako bi zemlja funkcionirala.“ Demagozi i autokrati i nisu poznati po tome da podupiru napredak čovječanstva. „Čudovišta u čijim se rukama nađe istinska društvena moć obično nas vode unatrag.“ ... Poslije čitanja knjige, nisam se mogao oteti dojmu: ako sam u nešto siguran, onda je to činjenica da Adam nije zagrizao jabuku, prije će biti naranču, nešto djeljivo, cjepljivo, narančasto-žuto na trasi evolucije! Dijelim s autoricom osjećaj matematičkoga izračuna koitusa!

Čileanskoga pjesnika, sveučilišnoga profesora i esejista hrvatskih korijena, akademika Andrésa Moralesa Milohnića kritika smatra jednim od najboljih hispanoameričkih pjesnika srednjega naraštaja... Uz Antonija Skármetu, Juana Mihovilovicha i Ramóna Díaza Eterovica, ovaj autor pripada skupini čileanskih književnika hrvatskih korijena koji predstavljaju sam vrh književnosti te južnoameričke zemlje.

Dojam „već viđenoga“ ne popravlja ni – uvjetno rečeno – tehnička strana Katalpina romana. Mislim prije svega na pripovjedača i pripovjedne tehnike. Katalpin je pripovjedač u trećemu licu, hladan, odmjeren, ironičan prema svim likovima i nadmoćan u odnosu na njih (prepoznajemo to, između ostaloga, i po brojnim anticipacijama), lebdeći cijelo vrijeme „nad pričom“ kao zluradi promatrač. Dojam hladnoće u određenoj mjeri pojačavaju parataktičke rečenice, dakle one u kojima se zarezima povezuju dijelovi koji bi – osjećamo to čitajući – možda ili vjerojatno trebali biti odvojeni točkom. Nakon nekog vremena, ipak, pripovjedač može postati nekako naporan, naročito ako ste čitali druga autoričina djela...

Važno je da su u Hrvatskoj napokon objavljene pjesme Mary Oliver, kako bi naše čitateljstvo više doznalo o iznimnoj poeziji američke pjesnikinje koju su kritičari uvrstili među velike pjesničke vizionare poput, primjerice, jednoga Ralpha Walda Emersona.

Prijevod Ramousova romana, koji sada imamo i na hrvatskome jeziku, svakako je dobitak za čitavu današnju našu kulturu, i to ne samo u Rijeci, njenoj okolici i Istri, nego daleko šire. Ovo djelo nema samo lokalni značaj te je više negoli dobrodošlo, bez obzira na to što stiže s popriličnim zakašnjenjem. Uostalom, književna djela imaju svojstvo da ne zastarijevaju, jer ih se uvijek može čitati na nov način, dakako ukoliko u sebi nose univerzalnu ljudsku poruku.