Naslovi kritičara

Po povratku iz konfinacije u Bergamu, gdje je boravio od travnja 1941. do studenoga 1943., Božo Milanović, svećenik Tršćanske i Koparske biskupije, ponovno je u Trstu pokrenuo izdavačku djelatnost Društva sv. Mohora za Istru. U novim političkim prilikama kada, nakon kapitulacije Italije, vlast preuzimaju Nijemci, Milanović je dopuštenje za izdavanje kalendara (za godine 1944. i 1945.) te Prve čitanke za hrvatske škole u Istri zatražio od njemačke vlasti u Trstu. Sve to izazvalo je lavinu napada iz redova Oblasnoga Narodnooslobodilačkog odbora (ONOO) za Istru. Optuživan je da je dopuštenja dobio zbog suradnje s Nijemcima, a izneseni su i drugi „dokazi“ o njegovu „izdajničkom“ radu. Nakon potpisivanja sporazuma između predstavnika Narodnooslobodilačkoga pokreta (NOP-a) i Milanovića u Trstu, 16. srpnja 1945., stvar se potpuno mijenja – od neprijatelja odjednom postaje poželjan suradnik. No, Milanovićevo traženje da se Prva čitanka koristi u hrvatskim školama ili slobodno prodaje nije prihvaćeno. Novoj je, komunističkoj  vlasti njezin kršćanski temelj, izražen posebno u pričicama i pjesmicama, toliko smetao da im je prihvatljivijim bilo otkupiti gotovo čitavu nakladu (24.000 primjeraka), a potom je prodati, i to kao „stari papir“ Tvornici papira u Rijeci.

U moru raznih tema, nastalih u dugom vremenskom rasponu, teško je pronaći neke uporišne točke, određujuća mjesta Marasovih dubokih i snažnih, jasnih i preciznih, jezično pomnjivo isklesanih opažanja. Nama se ipak čini da se uz ono što se može nazvati „miscellanea“, a što čini najveći dio knjige, razaznaju dvije „zavičajne“ teme – ona s rodnih Studenaca i ona vezana uz Poreč i Istru, gdje je proboravio deset nezaboravnih godina.

...Ta širina, bez ideološke isključivosti, utemeljena na nacionalnom i socijalnom programu, omogućila je da se u pokretu nađu razni, pa i ideološki suprotstavljeni slojevi istarskoga društva: hrvatski narodnjaci, svećenici, komunisti, Talijani... Kasnije, kad NOP prerasta u socijalističku revoluciju, u Istru dolaze dogmatsko-boljševički kadrovi da „discipliniraju“ neposlušne Istrane. I događa se drama – istinski antifašisti, među kojima susrećemo i pripadnike „Partije“, stigmatizirani su od te dogmatsko-staljinističke struje kao narodni neprijatelji i fašisti. Tako, prema riječima Oriane Fallacci, poznate talijanske novinarke, antifašizam ponekad postaje najopasniji fašizam...

Knjiga se pojavila o 100. obljetnici talijanske vojno-okupacijske vlasti koja je tijekom dvije godine (1918. – 1920.) sustavno „pomela“ hrvatske i slovenske institucije u Istri. Gorjele su čitaonice, narodni domovi, knjižnice, tiskare... Mnogi istarski Hrvati odvedeni su u konfinaciju, svećenicima se prijetilo progonima samo zato što su liturgiju obavljali na staroslavenskom, a propovijedi na hrvatskom. No, korijen „šćavunski“ već je pustio duboke korijene na istarskoj zemlji e da bi ga ne znam kako oštar mraz talijanske vlasti mogao uništiti...