Naslovi kritičara

U knjizi nema introspekcije, ali život je prikazan u njegovim najdubljim dimenzijama. I nakon svega – radost, baš zbog življenja samog, na cesti sreće, u naizgled paradoksalnoj kombinaciji čuvarkuće i vagabunda, jer se u jednoj osobi mogu spojiti istodobna vezanost za dom i pustolovina. Olja Knežević napisala je odličan roman, vezan za svijet i dom, bez tragike, s vrhunskom ironijom i vitalizmom.

U temelju je prije svega ljubav prema jeziku i svim njegovim denotativnim i konotativnim značenjima koje autorica istražuje, spajajući nespojivo, donoseći pjesme koje doista kao sige vise nad tom mrežom, u raskoraku između sna i stvarnosti, povijesti i svagdana, poetizirajući ljubav. 

Važno je da su u Hrvatskoj napokon objavljene pjesme Mary Oliver, kako bi naše čitateljstvo više doznalo o iznimnoj poeziji američke pjesnikinje koju su kritičari uvrstili među velike pjesničke vizionare poput, primjerice, jednoga Ralpha Walda Emersona.

Kušec je zaokružila priču o ljubavi i strasti, jednostavno i bez „šmiranja“. Njezin stil izbrušen je, jednostavan, bez puno opisa čitatelja uvodi u priču. Posebnost stila baš jest u pročišćenju, odbacivanju suvišnih izraza kako bi se što točnije opisali odnosi i unutrašnja stanja likova. Jednostavnost i britkost ujedno omogućuju diskurs u kojemu ne postoji bijeg u iluzije ni zanošenje, već odmjerenost kojom kirurškim potezom otklanja sve što bi moglo zamagliti stvarnost.

Autorica spaja nemoguće, povezuje imaginarno, fantastično, filmično, teatralno, dolazi do zbrajanja krhkosti, a podignuti dijelovi cjeline povezuju se u jedno biće...

U ovome kratkom pregledu bar je naznačena vrijednost zbirke priča „Zvjezdane jagode“, koja nažalost nije doživjela zasluženu recepciju, pa neka ovaj tekst bude bar mali nagovor na čitanje odlične proze Božice Jelušić...

PAULA REM: ZLATNA HRVATSKA MLADEŽ, Matica hrvatska – Meandar media, Osijek – Zagreb, 2017., 207 str.   O Hrvatskoj revolucionarnoj …

Većina današnjih pisaca, koji su uglavnom vrlo obrazovani i književnoteorijski potkovani, stvaralački je neinventivna; stvaralaštvo su proglasili igrom, a deklarativno ukidanje svijeta, stvarnosti, sudbine kao promišljanja „prozvali“ umjetničkim činom. Autorica takve kritičare i teoretičare koji se bave analizom djela i podmeću lažne vrijednosti naziva „famulusima“, pritom aludirajući i na Goetheova „famulusa“ Wagnera. Potom analizira roman Dubravke Ugrešić „Forsiranje romana reke“. Njezin je roman, kreće od te teze, izvedenica iz stvarnog; u njemu su samo slika i glamur...

Važna je ovdje relacija otok-grad, jer lirska junakinja živi između ta dva pola i definira svoj identitet u odnosu prema otoku – kao mjestu sjećanja, djetinjstva, drugačijeg protoka vremena i, s druge strane, prema gradu, uz koji veže socijalne teme, angažiranost, kritiku neoliberalizma i „apolitičnih mirnih ljudi“.