Naslovi kritičara

U povodu čitanja ponovljenog izdanja jedne davne zbirke... Nova prilika Biletićeve zbirke, nakon tri i pol desetljeća, dvije grude konstantno uvećava i stalno vraća na sebe. Jednu válja vrijeme preuzimanjem pitanja (zašto ponovljeno izdanje jedne davne zbirke?) i odgovora (bilo je vrijeme kad smo /još/ pisali dobre pjesme). Drugu pak válja prostor (tzv. provincijski), zbog čega je izlazak iz bezidejnosti odgađanja i krzmanja (književna okruženja) uistinu bio, dijelom i do danas ostao – sizifovski posao.

Samom činjenicom da je odabrao najradikalniju dekadu svoga života, Brezinščak svojoj domovini nameće obvezu propitivanja povijesnih slabosti hrvatskoga društva i nacionalnoga bića, iskoračenog, najbolje je reći naglo, u labirinte (ne)ostvarivih demokratskih vrednota. Referirajući se na fragmentarne zapise iz ciklusa Moje razgolićeno srce, Ch. Baudelairea, Z. Zima drži kako bi ovaj pamćeni francuski pjesnik mogao biti ključ za čitanje romana Traganje za samim sobom. Složio bih se, ali samo u beogradskom izdanju. U aktualnom, dopunjenom, tu bih radije rekao – glava jedno, tijelo drugo – Hiron, inteligentan, civiliziran i ljubazan, stručnjak za umjetnost, jarac i kotrljan zajedno. Zašto bi netko bio samo prč, a neposvećen bogu Sunca. Zapravo, i ne znam što to treba ljudima: za zlato će izopćiti, ubiti, ispirat će rijeke, a ne znaju da žensko tijelo sadrži šest puta više zlata od muškoga. Dobro došli u budućnost!  

Umjetnost ne smije biti iluzija, Andrea slijedi Mimovu ideju kiparstva, a zašto nam je potrebna, i kako funkcionira, odgovorit će ovom sjajnom knjigom s margine svijeta, s ruba samog Dantea, onoga tamo limba pakla, gdje žive neživi, gdje Sunce zalazi za onim dalekim, sad već nedohvatljivim vrhovima humanističke obrazovne znanosti, gdje će jutro nasrnuti na nas u sablasnoj tišini ovisnosti o tehnologiji, i njenoj nesigurnosti, i društvenoj nepovezanosti. Glad pisca pokušava pronaći odgovor na zajednička pitanja, povijesna, tautološka, nebitno, koja suvremeni život istražuju kao umjetnost pretpostavljenu potrebama ljudi, stvarajući nov prostor za odgovore na stanja što izazivaju patnju, stanja u kojima raspoznajemo sebe: zašto smo bistra djeca sužene financijske moći? Obilježavanje granica takva prostora u aktualnom romanu čin je svjesne ljubavi koja spoznaje da su njene potrebe jednako toliko važne koliko i onih oko nje same. Viola, žena biblioteke, koja se neće baviti politikom, na kraju u politici završava.

Živimo u svijetu globalnih nizbrdica, kad se sve gubi u nečemu što i ne zna što je. Demencija, ovisnost, melankolija? Znaš, živ si, a život ti je razoren, ništa više ne pamti. Jon Fosse konstruirao je roman traume, i pripisao ga ambijentalnosti koja supermena bežične veze sa svemirom ima otrijezniti, prizemljiti, spustiti na razinu zahodske daske. To si što jesi, i što čekaš, sprijeda i straga. Ne brinem se, ne zabrinjava me toliko što moram čekati, već to što i svi šupci, gadovi, čekaju!

Dišite! Držim povratak ključnom porukom čovječanstvu koje se ne bismo smjeli postidjeti ni u najluđem scenariju propasti Zemlje. Poruka, snažna kao i udaljenost do nje. Roman, s pravom na većinski udjel kolača književnoga svemira. Vraćam se novinaru „debilu“, i ja sam, i MacInnes je taj debil što još uvijek pokušava pisati vjerujući da je važno iskazati svoj stav i promijeniti stvari oko sebe nabolje, barem pisanjem na, u ovom slučaju, meni bitnom portalu.

„Meni se ovdje sudi radi navodne nacionalne mržnje. Čitava moja mržnja sastoji se u tome što iskreno volim svoju domovinu Hrvatsku.“ ... Mirno i meritorno čitam knjigu o kojoj sam već u vrijeme studija znao mnogo, učio sam od najboljih. Ono što ni danas ne znam, a čini se nikada neću ni naučiti, to je uopćavanje s pristojnom dozom spletkarenja, to je kraljevsko odvjetništvo zlouporabe krivnje, svojevrsna pukotina kroz koju će biti moguće razbiti izvanrednu auru zaštite koja okružuje nevinog profesora. Tjesnac nalik zaboravu kroz koji će se brod provući i zaboraviti prvo svjetlo svijeta, majku, zemlju, ocean, sve što je život moglo dati. Ostali smo stiješnjeni među liticama notornih luđaka kapitalizma i okorjelih despota komunizma. Koliko će u tom jazu pomoći humanistički pristup konzumerističkom društvu nisam siguran, ali i u najžešćoj kritici ondašnjega društva socijalizma hrvatski je čovjek uvijek živio od svoga rada. Problem vidim utoliko što su takvu tradiciju pomeli pod tepih privatizacije utihnule pred zovom savjesti tehnokratskih struktura vlasti. ... Zato knjigu Marka Veselice treba čitati danas, u aktualnom vremenu, i ne toliko zbog počinjena zločina, znamo da u sječi šume strada najbolje stablo, koliko radi zapamćenja, da se nikad ne ponovi.

Cat Bohannon isporučila nam je, nama muškarcima, ne ženama, cjelovit „ušljivi“ (kako sama reče) reproduktivni aparat, taj nedokučivi perpetuum mobile... Napravila je to anatomski dosljedno, maštovito i vješto, inteligentno i za mačiste perfidno, suočavajući ih interdisciplinarno sa svojom evolucijski intrigantnom primatskom slikom. Tih njenih Eva je toliko, da se na kraju knjige „seronje“, poput raznih trumpova, „šupci“, hitleri, pol potovi, assadi..., jednom riječju čudovišta koja mijenjaju svijet, mogu postidjeti, a što vjerojatno neće učiniti... Čudovišta su svi koje „velika mama“ vidi kao „seronje“, koji će sebi asfaltirati ulicu, susjedu neće, koji se ističu u društvenim zadaćama, ali za vlastiti napredak (rođeni političari); oni „šupci“ zbog kojih će veliki dijelovi svjetske populacije biti siromašni, koji će narušiti povjerenje javnosti u pravosudni sustav, koji će podmititi i poštara, ili tipa koji upravlja mjesnom kanalizacijom, ili susjeda, ili policiju na autocesti kad idete na posao. „Mnoge nacionalne vlade funkcioniraju po načelima organiziranog zločina. Veliki seronje čine nevjerojatnu štetu, no upravo ti mali seronje pomalo nagrizaju vjeru svih građana u to da se mogu osloniti na druge ljude da će učiniti što je potrebno kako bi zemlja funkcionirala.“ Demagozi i autokrati i nisu poznati po tome da podupiru napredak čovječanstva. „Čudovišta u čijim se rukama nađe istinska društvena moć obično nas vode unatrag.“ ... Poslije čitanja knjige, nisam se mogao oteti dojmu: ako sam u nešto siguran, onda je to činjenica da Adam nije zagrizao jabuku, prije će biti naranču, nešto djeljivo, cjepljivo, narančasto-žuto na trasi evolucije! Dijelim s autoricom osjećaj matematičkoga izračuna koitusa!

Poezija Ivana Šarolića dekonstruira se interijerom životnog prostora. Trpjeti prostor iznemoglosti ognjištarskog svijeta na umoru mogu tek rasni „zatvorenici što traže nadu gledajući u bodljikave žice“... Jest Šarolić originalan i specifičan u hrvatskome pjesništvu, ta je ubikacija točna, međutim, i sam snosi krivicu u kritici otežavajući nam tiskanjem mimo redoslijeda nastanka i kombiniranjem iz različitih vremena i raznih zbirki. To je svakako teškoća koja ostavlja dojam neodlučnosti, što duži vremenski interval može naglasiti kao upitnost, ali ujedno i prednost s obzirom na to da kroz nju osjećamo istinu – ništa se nije promijenilo: „...kod nas, kada je riječ o književnosti, odlučuju isti ljudi koji su to činili i prije, odnosno za vrijeme komunizma.“ ... Ti isti, svi oni vjeruju u Krista, ali Isus nije živio po njihovim zakonima! ... Ivan Šarolić, pjesnik ili „niškoristi“ hrvatskoga pjesništva, „jednog umornog i iscijeđenog poetskog prostora, zasjenjenog smrću poezije, u kojem stradava svaka zdrava pjesnička vlastitost“.

Stilski i sadržajno knjiga je po sebi kapitalno umjetničko djelo, na kraju lanca neumrlih vulkana, još jedna bravurozna obrana ljudske seksualnosti, mješavina oprosta i j'accusea pred naletima transhumanizma. Čitalački, u konačnici svodi se na „postčovjeka“ – čemu umjetnost bez zrcalne ljepote gluposti, patnje, starenja i neželjene smrti!? Kreirano nizom sublimiranih praskova, za kojima ostaju velika zvjezdana polja kreacije, autor djelu nadaje sve ono što jedno rudimentarno i svjetonosno „podneblje“, poput nagoga ženskog tijela, može dati od svoje nedodirljivosti. Ogledalo, kao i njegova gospodara odraz, živi potrebu za tematskom metamorfozom suživljujući uronjenost u duhovne i duševne sfere. U njemu trajno titra erotska svjetlost – još jedna likovna autobiografija, iskrena, bez glavnoga lika i teatarski nužne šminke.

Ljudski ego nadrastao je razinu dužne potrebe čovjeka, otrgnuo se od svog ionako „grješnog“ korijena. Nije samo „čovjek po državi“, već je još više „država po čovjeku“. Ako nismo u stanju obračunati se s time, uzalud „proliveno mlijeko“ i ratovi. Tehnologija će to samljeti, ali krv žrtve neće poteći. Jer nije riječ o pesimizmu „Zapada“, već o realnosti svijeta u kojoj živimo danas. Rat u Ukrajini upravo potvrđuje koliko je čovjeku stalo do granica. I baš na toj točki uspostavlja se odnos između genealogije i tla, onog što još uvijek jesmo, i onog što će post mortem sutra biti, zauvijek ostati...

Krpetić je visoko postavio ljestvicu obrane kršćanske kulture i kritike ovovjeke civilizacije. Kad više ne bude imao gdje, kapitalizam će leći na Sunce. Sile prirode svemira pak čovjeka vraćaju natrag. Koliko je u tomu proturječja? Ladica puna svjetla više je od vjere, vidimo je u punoj fizičkoj spremi Čovjeka-povratnika. Postoji skriveni karakter naših susreta s nepoznatim, što nas zapravo i nagoni da istražujemo ono što jest, a ne ono što izaberemo reći. Premda usmjeruje k redizajniranju društvenoga položaja pojedinca, spram patibuluma Križa zbirka ne izražava pesimizam, dapače, pršti nadom ostavljajući okosnicu u nemiru. Ako kršćansko opravdanje svega stvorenog na zemlji i u svemiru nije dovoljno, što to onda jest, što to pokreće mašineriju duhovnoga pjesništva? Apsurdno, ali iz ne-odgovora – upravo te „košnice“ – bit će rođeno „vječno vraćajuće otkriće: da je ovo naše postojanje dar nebesa i da će se tamo, u izvor (nebesku svjetlost ili tamu) i vratiti“.

U začudnim vremenima za čovjeka vode se još začudniji dijalozi. Teorijski fizičar reći će: „Život temeljen na ugljiku imat će svoj dan i tada će iščeznuti zauvijek.“ S druge strane, teist laik poslat će poruku: „Ako to nešto znači, u svom životu nisam vidio ništa bliže božjem otisku prsta na Zemlji od ovoga što radiš i mjeriš.“ Između tih dviju isprika budućnosti leži ovaj esej u koji ulazim potaknut aktualnom rukoveti pjesničke zbirke Atonalne strune (misling), splitskog autora Nikše Krpetića, nagrađivanog skladatelja, tekstopisca i pjesnika nadasve naglašena angažmana unutar hrvatskoga duhovnoga stvaralaštva. Stratigrafski gledajući, možda aktualni geološki bezbojan sloj miriše na bezvoljkost, ali Zemlja je ista, ona od prije četiri milijarde godina. Tako je i s književnošću, nije nestala, samo se pojavio pogubniji neprijatelj od postmoderne komunizma – vrijeme na izmaku!...