Naslovi kritičara

Roman nije samo rano književno proročanstvo o našem digitalnom dobu u kojem svakodnevno na Instagramu ili TikTok profilima pažljivo „kuriramo“, montiramo i ponavljamo vlastite idealizirane životne petlje. On je moćno povećalo kojim Bioy Casares dubinski promatra našu egzistencijalnu sudbinu. Kada se biološki život ugasi, budućnosti više nema; sve što je moglo biti nepovratno postaje ono što je bilo, a naš život ostaje tek završena, statična snimka u skladištu vremena. Pitanje koje Bioy ostavlja na kraju knjige mnogo je čudnije, jezivije i dublje od pukog tehnološkog pitanja...

Obitelj sastavljena od jednog zbunjenog udomitelja i neobičnog nećaka itekako može funkcionirati. Kada su naklonost i želja za dijeljenjem iskreni, strahovi ne mogu uništiti veze.

Ovo djelo od čitatelja ne traži da dođe do jasnog zaključka, nego da promijeni način na koji podnosi neizvjesnost i složenost. Ambivalencija nije iznimka nego normalno stanje psihe – jer naše emocije rijetko dolaze „čiste“. Zato je u teorijama, poput ove u Željke Matijašević, ambivalencija ključna: opisuje kako psiha stvarno funkcionira, a ne kako bismo voljeli da funkcionira (crno, bijelo, jasno i jednoznačno)... Dakle „sivo“ nije sredina između crnog i bijelog, nego kritička pozicija unutar njihova odnosa.

Treća dob prvi je dio svojevrsne irske trilogije o životnim putovima irskih umjetnika. Knjiga je autorici 2020. donijela prestižnu Goncourtovu nagradu za prvi roman. U njemu Besserie pokazuje iznimnu mjeru u suptilnom prožimanju dokumentarnog i imaginativnog. U prostoru između tišine i riječi, između slave i samoće, nastaje knjiga koja ne viče, nego šapuće – i upravo zato dugo odzvanja.

Ovdje nema katarze, nema pobjede niti iskupljenja. Posljednje stranice nisu porazne zbog naglašenog nasilja, nego zbog osjećaja neizbježnosti – sve se odvija onako kako se moralo dogoditi, jednom kad su već prve granice prijeđene... Ako je nada u romanu uopće prisutna, onda ona ne leži u obećanju promjene, nego u sposobnosti da prepoznamo što se to događa upravo dok se događa. Možda to nije dovoljno da se zaustavi raspad, ali može biti dovoljno da se ne izgubi svijest o njemu. A ta je svijest posljednja krhka granica gdje civilizacija još uvijek nije sasvim poražena.

Zweigovo samoubojstvo 1942. godine u Brazilu ne bismo trebali čitati kao poraz intelekta, nego kao izraz dubokog očaja čovjeka koji više nije prepoznavao svijet u kojemu je odrastao i živio. „Jučerašnji svijet“ stoga postaje elegijom, ali i moralnom opomenom: brzinsko upozorenje na to kako se urušavaju vrijednosti koje držimo neupitnima.

U upornosti toka Krasznahorkai podsjeća na Becketta, ali dok Beckett ostavlja prazninu, ovdje je riječ o svijetu prezasićenu smislom, pravilima i značenjima, svijetu u kojemu rutinska normalnost može biti opasna koliko i spektakularno nasilje... Krasznahorkai je rijedak pisac koji suvremenom svijetu ne govori ono što želi čuti, nego ono što mora čuti.