Naslovi nakladnika

Kao važan svjedok ne samo svoga autora, a time i svjedok vremena jedne i dalje prestižne književne prakse, najnovija Primorčeva knjiga poželjan je i dobrodošao orijentir svakome istraživaču i/li slučajnom namjerniku na putu kroz modernu hrvatsku prozu dok u našem „vrlom novom svijetu“ bujaju strahovi što od umjetne inteligencije, što od političkih huligana i avanturista. Pisana jasno i jednostavno, moderno i angažirano, i ova (u međuvremenu Nagradom „Julije Benešić“ za kritiku ovjenčana) knjiga Strahimira Primorca ide u red onih koje doista ne samo da čuvaju „vjeru u priču“, nego je i prenose s punim povjerenjem u onoga tko priče javno čita.

U ovoj zbirci ne postoji pjesma kojoj bismo dali zamjerku s ijedne literarne razine. Sve je poetički koherentno, stilski uglačano, pjesnički domišljeno. Mogli bismo reći kako je pjesnički izraz Darije Žilić jako razvijen i kako će u budućnosti tražiti nove izazove da bi se i dalje razvijao. Moja bi skromna kritičarska želja bila da i dalje ostane u ispovjednoj poetici.

Ova je zbirka pjesama dobrodošao uvid u poetski opus Ninoslava Žagara, koji ga predstavlja u neočekivanu osvjetljenju od modernističkih početaka do zrelih ostvarenja...

U kontekstu ideološki bipolarne ovdašnjice, rukopis možda neće naići na znatnije odobravanje – neki će ga tumačiti u kontekstu seksizma i mizoginije, a neki kao prijezira vrijednu blasfemiju. Pa ipak, nadam se kako će biti i onih koji će primarno razmatrati estetske dosege teksta koji su polazišnom osnovom svrstavanja djela u krug kvalitetnijih naslova domaće pjesničke produkcije tijekom 2019., sada već opasno podložne posezanjima za interpretativnom isključivošću koja, pak, zaslužuje zasebnu analizu...