Naslovi nakladnika

Posrijedi su istrišci djetinjstva i nepotpune mladosti, vizura djeteta u očima odrasla i iskusna čovjeka koji se upušta u pustolovinu u kojoj oživljuje sama sebe kao djeteta i nesvršena gimnazijalca. Baš onakva kakav je bio kad je poslan na Goli otok… o čemu ne doznajemo ništa, kao ni o tolikim prevažnim događajima koji su slijedili u zrelijoj Stamaćevoj dobi. Kakvo bi tek to štivo bilo!...

Premda autorski nedovršene, obje knjige tvore bitan prinos suvremenom hrvatskom pjesništvu i suvremenoj hrvatskoj memoaristici. Unatoč svoj elegičnosti i sjeti, zrače posebnom vedrinom, zrcale svjetlost poput kristalne kocke ujevićevske vedrine, promiču tankoćutnu, a ozbiljnu, krhku, a stamenu osobnost zrela i mudra duhovnoga čovjeka...

Balogovi eseji o poeziji i sami su poezija – on prodire u pjesmu baš onako kako bi je i pisao, unutarnjim okom i sluhom, a ne „vanjskim“ instrumentima (obrascima, modelima), kojima se služe kritičari i teoretičari. Matoš je rekao da je kritika „umjetnost o umjetnosti“, a baš je to odlika Balogovih eseja o poeziji – njihova lucidnost, maštovitost, duboka doživljajnost, iskrenost, ludost i mudrost čine ih iznimno umjetničkim tekstovima koji se čitaju s nadahnućem, koji, dapače, mogu probuditi, motivirati mnoge „uspavane“ talente...